Piše: Anto Dominković, Katolički tjednik

Kad izgubimo tlo pod nogama, kad ne znamo kamo bismo krenuli i kad nam sve lađe potonu, onda se sjetimo Boga i kažemo: „Bože, gdje si?“ ili „Bože, pomozi!“

Gdje smo mi cijeloga života i zašto tako olako ostavljamo Onoga koji je jedini zavrijedio da mu budemo vjerni i da za Njega imamo vremena? Tek kad se nešto dogodi u našem životu, onda se sjetimo da smo propustili nešto važno i da je trebalo potpuno drugačije učiniti. Da postoji i Bog, jedina Istina i Pravda. Jedini istinski pomoćnik.

Krik „dokle?“ odzvanja stoljećima

U prvom čitanju danas slušamo iz Knjige proroka Habakuka! To je najmanja knjiga u Starom zavjetu i ima samo tri poglavlja, a donosi neke pojedinosti koje ne bismo smjeli previdjeti. „Dok drugi proroci najavljuju kazne, Habakuk očekuje i traži Božji pravorijek“, piše R. J. Blue. On svoju knjigu počinje razgovorom s Bogom, a time i nas uči temeljnom ljudskom i religioznom stavu svakog čovjeka. Jer, bez razgovora s Bogom, svi su ljudski razgovori nepotpuni i površni.

O ovom proroku ne znamo mnogo. Djeluje u 7. st. prije Krista, na razmeđu velikog povijesnog obrata – kad su se smjenjivala golema carstva. Rušilo se i nestajalo u povijesti stoljetno Asirsko, a uspinjalo na pozornicu snažno Babilonsko Carstvo s Kaldejcima. Dakle, on djeluje negdje oko 620. pr. Kr. i naviješta nadu očajnim stanovnicima Jeruzalema koje opsjedaju Asirci. Prorok započinje svoju knjigu čemernim jadikovkama zbog nasilja koje proživljava zajedno sa svojim narodom, te kao da prigovara Bogu na koji način On upravlja svijetom. Nekako kao da prorok živi u naše vrijeme i s nama jer svi se mi pravimo „pametni“ i želimo „savjetovati“ Boga što i kako treba nešto učiniti, kao da mi bolje znamo što je potrebno i kako će se nešto odviti u budućnosti. Tu se rađa čin vjere. „Vjera je stav pravednika koji ima povjerenja u Boga unatoč svih kušnja“, naglašava prof. dr. M. Zovkić u svom komentaru. Prorok zastupa mišljenje da i mali narodi imaju svoje mjesto u kontekstu povijesti. I oni su subjekt povijesti, makar im to veliki i moćni osporavali. Prorok se bori za malog čovjeka, za njegovo postojanje, za njegovu kulturu i jezik, za sve ono po čemu je jedan narod – narod.

Kako bi nam dobro došao Habakuk u ovom našem vremenu da i nama pomogne i otvori oči, reći će netko. Dragi moji, Habakuk je davno bio i ostavio nam svoju knjigu da je čitamo i iz nje crpimo mudrost i vjeru u Boga koji sve čini dobro! Prepustimo se u njegove ruke i vjerujmo! Međutim, proroka uznemiruje što u njegovu malom narodu postoji, ne samo nesuglasica, nego i nepravda. Protiv toga on diže glas: „Dokle ću, Gospodine, zapomagati?“ Smeta ga što neki nepravdama rješavaju svoja prava. A to iznutra rastače narod daleko više i teže nego izvanjski problemi. Prorok kao da živi s nama u Bosni i Hercegovini ovo poslijeratno vrijeme! Kao da opisuje našu svakodnevicu! Od Habakuka do nas protekla su mnoga stoljeća, izmijenili se mnogi naraštaji, a njegov krik – „Dokle?“ – još nije zamukao. Njegovo rješenje koje i nama savjetuje je isključivo vjera: „Propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od vjere živjeti!“ (Rim 1,17; Gal 3,11…)

Nisu se bojali svoje mladosti

U drugom čitanju slušamo iz Druge Pavlove poslanice Timoteju. Ovo izgleda kao Pavlov testament. Apostol se nalazi u Rimu u zatvoru i dijeli savjete Timoteju u kojem vidi onaj žar i revnost koju je vidio kod sebe nakon obraćenja. On je Pavlov nasljednik i apostol u Efezu, biskup efeški, iako mlad, Apostol ga sokoli i hrabri da ne klone duhom zbog svoje mladosti, te da se prepusti vodstvu Duha Svetoga. U njemu se nalazi „milosni dar Božji“ s kojim se ne da uspoređivati ništa zemaljsko ni ljudsko. Stoga ne treba biti bojažljiv. Mnogi naši svećenici su silom prilika, iako mladi i bez dugogodišnjeg župničkog iskustva, uglavnom bez „stada“ uradili silan posao i obnovili iz pepela Vrhbosansku nadbiskupiju, i ovim im odajem priznanje i zahvalnost u ime Sv. Pavla. Nisu se bojali svoje mladosti niti su prezirani, nego su s ljubavlju radili i pouzdavali se u Božju providnost. Hvala im od sveg srca! Pavao nastavlja hrabriti Timoteja i govori kako je primio „duha snage“ da upravlja efeškom Crkvom; „duha ljubavi“ bez koje mu ostaju strani i nepoznati ljudi i njihovi problemi; „duha razboritosti“ da nastupa trijezno i promišljeno, a ne brzopleto i po simpatijama. Uzorom neka mu budu zdrave riječi koje Apostol naviješta. One su lijepi poklad koji će – bude li ih obnašao – i njega učiniti lijepim. Daj, Bože, da svećenici češće čitaju i razmišljaju upravo o ovim Pavlovim riječima, napose kad klonu duhom i kad se osjećaju osamljeni i ostavljeni od svih. Nisi sam, Pavao te bodri, Bog je s tobom i u tebi, prepusti se Njemu i bit ćeš sretan.

Vjera ima mnogo stupnjeva

U evanđelju slušamo učenički zahtjev Isusu da im umnoži vjeru! Isus i apostoli su na putu u Jeruzalem. Dosad su svašta s njim doživjeli, silna čudesa i znakove. Vidjeli su i osvjedočili se što sve on čini u vjeri, i kako za svako veliko djelo traži vjeru, te stoga traže od njega da i njima umnoži vjeru. Vjerojatno se ovo dogodilo nakon niza neuspjeha i razočaranja koje su doživjeli. Sigurno su i oni pokušavali učiniti nešto veliko, a nisu uspjeli jer nisu vjerovali te stoga traže pomoć. Isus ih najprije kritizira, a onda ih poučava što i kako treba živjeti. Vjerovati znači – biti drukčiji; i živjeti drukčije! „Vjera ima mnogo stupnjeva: od prirodne vjere pa do vjerovanja Bogu: da ima smisla trošiti se; činiti ovo i ono, za što znamo, da nema nade“… kaže J. Turčinović. Isus voli paradokse. Zato i kaže učenicima kad bi vjerovali, rekli bi dudu da se s korijenom iščupa i presadi u more, i to bi se dogodilo. Dud je vrlo stameno drvo i ima jake korijene. Koliko raste u visinu, isto toliko je i u zemlji, razgranato i jako. Isus želi naglasiti da je ono što je možda u početku neznatno, vremenom, dosta jako i neiskorjenjivo, a to je vjera. Želi probuditi u svojim sljedbenicima želju za istinskom vjerom i čvrstim pouzdanjem u Boga. Istinska vjera ne počinje od nas, nego uvijek od Boga. Bog je uvijek prvi pokretač neke dobre stvari u našem životu. Upravo to Isus želi posvijestiti svojim učenicima. Vjera je odnos jer ne stavljamo svoje povjerenje u nešto, nego u Nekoga!

Biti velik, a poslužitelj svima

Upravo zbog toga u Katoličkoj Crkvi nema čaranja i praznovjerja. Vjerujem Bogu i u Boga, a ne u nekakve čari koje će natjerati Boga da mi nešto da. Bog nije ništa dužan, niti iz bilo kakve prisile ili straha nešto daje, nego iz čiste ljubavi. Ovo je ujedno i opomena svima onima koji se hvale svojom vjerom, a idu kojekakvim vračarima, po zapise i kojekakve druge gluposti, da se ostave zla i vjeruju Bogu! Upravo za njih vrijedi ovaj učenički krik i vapaj: „Umnoži nam vjeru!“ Ovo je ujedno opomena farizejima i pismoznancima koji su sve dobro znali, ali nisu sami ništa činili, niti su drugima omogućavali upoznati Boga i približiti njegovo milosrđe!

U drugom dijelu prispodobe Isus tumači značenje služenja. On sam je služio svojim učenicima i tako im pokazao kako valja zadobiti kraljevstvo Božje. „Onaj koji želi biti velik, neka vam svima bude poslužitelj!“, naglašava Isus. Ovdje donosi sliku kako se gospodar vraća s puta i naređuje slugama koji su vjerojatno cijeli dan teško radili da se opašu i posluže ga, a poslije će oni jesti. Možda nam se ovo čini surovim i bezosjećajnim.

Pokušajmo i mi malo pogledati u svoj život. Tko to od nas kaže majci koja je cijeli dan teško radila na polju ili negdje drugdje da sjedne i da ćemo ju poslužiti, nego najčešće kažemo kad se vratimo iz škole ili s nekog drugog mjesta: „Ima li što za jelo?“ i očekujemo da nas posluži. A kada smo uopće rekli hvala?! To podrazumijevamo, a i majke isto tako. Bogu hvala na našim majkama. Eto što znači ljubav! Čista i nepatvorena! Vjera je uvijek „Božji dar“ (Ef 2,8) kojim se čovjek treba ispravno služiti. Zato nam i jest darovan – posuđen! – život, da služimo Bogu! I da poslužimo braći i sestrama. Daj, Bože, da se u tom ne umorimo i da služimo s ljubavlju.