Piše: Ilija Orkić, Katolički tjednik

Zamku za hvatanje majmuna načine od kokosove ljuske: izdube rupu, privežu je za granu i ubace neku voćku unutra. I sačekaju. To što je u kokosovoj ljusci majmuni žele uzeti. Otvor je dovoljno velik da mogu staviti svoju šaku, ali kad uzmu unutar ljuske predmet, više ju ne mogu izvući van. Lovci su otkrili da su oni pohlepni. Majmun gurne svoju malenu šaku u kokos i uzalud pokušava izvaditi voćku, ali ne može. Kad se lovac približi oni još jače pokušavaju izvaditi voće i pobjeći ali bezuspješno. Sve što majmun treba učiniti je otvoriti šaku i ostaviti voće – i bit će slobodan. Njegova pohlepa i tvrdoglavost čine ga navezanima na nešto što i ne poznaje, a misli da mu je to korisno i važno.

Možemo reći: „Glupi majmuni.“ No jesu li glupi? Ponašamo li se i mi poput njih? Što je mamac na što smo se upecali pa ne želimo pustiti? Što je ono oko čega trošimo snagu, vrijeme, misli, novce i mislimo da bez tog ne možemo? Zgrabimo rukom (ili željom) i nipošto ne puštamo; držimo se kao za slamku spasa. U opasnosti smo izgubiti i ruku i glavu.

„Mi smo mu branili jer ne ide s nama“

Stavimo se kratko u prisutnost Gospodinovu, u onaj čas kad Isus sluša graju svojih učenika. Zajedno s apostolima hodamo i slušamo jedni druge: apostoli iznose svoja opažanja, razgovaraju što se događalo proteklih dana. Mladić Ivan, ljubljeni učenik, opušten i samouvjeren veli: „Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.“ A Isus reče: „Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je“ (Mk 9,38-39).

Ovom odlomku prethodi rasprava o tome tko je najveći. Učenici raspravljaju. Iznose svoje argumente žestoko. Glasni su. Učitelj poučava da je „prvi − najveći“ onaj koji želi služiti drugima. Kao uzor postavlja dijete. Djetinja jednostavnost, bespomoćnost i upućenost na druge kriju se u svakom čovjeku. Odrastajući, čovjek stekne neke navike, nauči određena znanja, pa se prekrije odličjima sa zaslugama i počne gospodariti umjesto služiti. Dijete nema zasluge, posebno nije imalo zasluga u ono vrijeme. Jednostavno je dijete svjesno da ovisi o drugima, i radi što može i koliko može. Veličina je u jednostavnosti. Veličina je ne znati odgovor na svako pitanje, nego postavljati pitanja i slušati odgovor otvorena duha. Veličina je u poniznosti i dobrodušnosti. „I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: 'Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.'“ (Mk 9,36-37).

Ekskluziva

Ivan prekida Učiteljev govor i ponovno po svom: zabranili smo nekom tipu da izgoni đavle jer nije u našem timu, jer mi smo dobri dečki, a on je sumnjiv! On ne želi ići s nama. − Opet se vraća na temu tko je najveći! U slobodnom prijevodu − korak dalje: mi imamo ekskluzivu, mi imamo autorska prava; nas se mora za sve pitati jer smo tvoji učenici, nitko drugi ne zna tako dobro kao mi!!!

Puno godine kasnije, Sveti Petar će prereći kako je on razumio Učitelja: „Sada uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu“ (Dj 10,34-35). Bog vidi dalje od odore na čovjeku, njegova radnog mjesta i članstva u stranci. Bog nije pristran: prvi kreće, nudi pomoć, traži čovjeka, ne gleda na naciju...

Profesori znaju reći: Nitko nema monopol na pamet. Iako je Isus poučavao učenike, dao im je slobodu izbora. Ne smije nam biti sasvim svejedno koliko će ljudi dolaziti na misu, hoće li se netko ispovijedati i prakticirati vjeru. No nema mjesta grozničavom naguravanju u crkvu ili otpisivanju onih koji ne dolaze. Istina se mora iznijeti sasvim jasno. Čak istaći i posljedice zanemarivanja vjere i vjerske prakse. Nikako nije dopušteno ubiti nekog tko misli drugačije, niti ga zlostavljati, niti dodijavati svaki čas. Niti je u redu da nekog proklinjemo (grijeh moramo osuditi a ne osuditi čovjeka!).

Davno je Sveti Augustin ustvrdio da „Bog ima mnoge koje Crkva nema i da Crkva ima mnoge koje Bog nema.“Stoga se valja čuvati bahate isključivosti imajući na pameti da je Crkva zajednica ljudi koji se međusobno vole i potpomažu, a ne neka elitistička skupina koja se smatra boljom i superiornijom od drugih. Sveta jest, ali i grešna i slaba, jer su njeni članovi i slabi i grešni.

Sablažnjavati...

Što znači „sablazniti“? Riječ dolazi iz grčkog jezika, a označava zamku, spoticaj. Slično se upotrebljava i riječ skandal, skandalizirati. Isus veli da je zabranjeno sablazniti, jer za skandal-sablazan predstoji velika kazna: „Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more“ (Mk 9,42).

Spoticaji za vjeru mogu dolaziti od drugih ili iz nas samih, od naše grešnosti i slabosti. Briga za druge, slabe u vjeri, malene, jest dužnost: ne praviti skandale, ne uvoditi ih u napast i grijeh. Naravno da i maleni imaju obvezu praštati tuđe slabosti. Riječ je o velikim sablaznima, koji mogu dovesti do otpada od vjere. Danas se neki znaju zbog svoje lijenosti opravdavati: „Što su bolji oni koji se ispovijedaju i idu na misu? Gori su od mene.“ – Loš izgovor, lažna sablazan, skretanje odgovornosti sa sebe. Imamo slobodnu volju, pa iako vidimo tuđe loše ponašanje, znam što je ispravno i dobro.

U ovom tekstu je više naglasak na skandal prema sebi samom. Moje me slabosti mogu zapriječiti prema vjeri: sam sām sebe isključio! Unutarnji porivi mogu postati zapreka vjeri. Svojim očima opažamo nešto zabranjeno, nogama idemo u grešne pothvate... Tu je još i ljudska zloba, osobna grešnost, povodljivost, ružne navike... Isus poznaje ljudsku slabost, pa savjetuje učenike i slušatelje da se uhvate u koštac sa sobom. Nuka da pazimo što gledamo i slušamo; zahtijeva izbjegavanje grešne prigode; hrabri na rad na sebi i obećava pomoć kroz sredstva milosti. Simbolično govori o odsijecanju udova koji nas sablažnjavaju. Sav čovjek je Božje stvorenje: pazi na svoje tijelo i na svoju dušu.

Papa Franjo, promišljajući o sablazni, govori ovako: „'Jao onomu tko sablazni' – kategorički je rekao Krist. S druge strane, Sv. Pavao u Poslanici Titu točno ocrtava kakav treba biti stil života jednoga svećenika: ne nasilan, trijezan – jednom riječju, besprigovoran; upravo suprotno sablazni. Ali to vrijedi i za sve kršćane. Sablazniti znači ispovijedati jedan stil života – 'kršćanin sam' – a zatim živjeti kao poganin, koji ni u što ne vjeruje. Takvo što sablažnjava jer nedostaje svjedočanstvo. Sablazan uništava vjeru! I zbog toga je Isus tako oštar i kaže: 'Pazite! Čuvajte se!' Danas bi nam bilo dobro to ponoviti: 'Pazite se.' Svi smo mi sposobni sablazniti. U drugu ruku svi trebamo znati opraštati. I to opraštati uvijek. Kršćanin koji ne može oprostiti sablažnjuje, odnosno nije kršćanin. Trebamo praštati jer nam je oprošteno."

Vratimo se opet na onu priču o majmunu. Znatiželja nas može zarobiti i upropastiti. Zgrabiti čvrsto nešto što nam ne treba, što nas pred sobom ili drugima skandalizira: isplati li se? Grijeh može postati navika i upropastiti cijela čovjeka. Učitelj jasno upozorava: „Bolje je sakat ući u život, nego s obje ruke biti bačen pakao.“