(Am 6,1a.4-7; 1 Tim 6,11-16; Lk 16,19-31)

DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU C

Raj i njegova nagrada


Isus u priči o Lazaru i bogatašu upozorava farizeje kako je ljudsko vjerovanje i postupanje često nespojivo s Božjim naumom spasenja.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Zvonko Martić

Uvod u pokajnički čin

U ispitu savjesti o grijesima propustom postavljaju se pitanja i traži odgovor o tome što sam mogao i trebao, a nisam učinio. Jednako je važno ispitati i otkriti razlog zašto nisam učinio ono što sam jasno uočio da Bog traži od mene. Zašto nisam prepoznao situaciju i čovjeka u potrebi kojega je Bog stavio pred mene? Duh Sveti potiče na ljubav i dobrotu, ali ljudska slabost i ograničenost ne dopuštaju djelovanje prema tim poticajima, nego se pribjegava već ustaljenu i naučenu načinu djelovanja. Uz ovakav stav idu i vlastita opravdanja postupaka koji su granica djelovanju milosrđa i ljubavi. Ljubav obuhvaća sve i široka je kao cijeli svijet, ali svoj izričaj nalazi u blizini dokle dopire pogled i dokle možemo pružiti ruke. Ljubav se iskazuje bližnjem u domu, susjedstvu, na radnom mjestu, u školi, u bolnici i gdje god se nalazimo. Jednostavno, ljubav i vjeru potvrđujemo gdje živimo i najbolje je svjedočimo kada pobjeđujemo svoju naravnu sklonost da neke ljude koji nam „idu na živce“ prihvatimo kao Božji dar. Ljudi su to koji leže pred vratima naših domova i čije rane bismo trebali vidati. Ako nam je Bog darovao snagu, onda bismo trebali podići teret slabijima. Imamo li zdravlje, pomažemo li bolesnima? Je li nas Bog obdario materijalnim, pomažemo li siromasima? Koristeći prednosti koje nam je Bog dao u pomoći potrebnima, pobjeđujemo grijeh svijeta koji ne osjeća patnju malenih. Grijeh ne osjećati tuđu bol, patnju i neimaštinu je pakleni stav koji će na kraju postati vječan. Zato se upitajmo ne osuđujemo li sami sebe ako ne iskazujemo milosrđe potrebnima? I odlučujemo li se na vječnost u društvu s bogatašem tražeći utjehu u kapi vode, a možemo živjeti u moru milosrđa i oceanu ljubavi.

Farizeji su u zemaljskom bogatstvu gledali blagoslov, a siromaštvo i tjelesne patnje smatrali kao posljedicu javnih ili tajnih grijeha. Isus ih upozorava da su odnosi iz Božje perspektive ipak poprilično različiti. Dok Bog svijet gleda iz vječnosti i u odnosu prema vječnosti, čovjek često ne upravlja pogled k vječnom životu jer se teško odvaja od privezanosti za zemlju i vlastitu poziciju. Imućni polažu sigurnost u ono što posjeduju i ne gledaju to kao sredstvo svjedočenja i mogućnosti pomoći utjehe drugima. Siromasi i bolesni koji nemaju istu mogućnost ostaju zarobljeni u svojim željama nasititi se barem ostatcima bogatih gozbi i ogrnuti odbačenim dijelovima odjeće. I jedni i drugi za svoj stav i ponašanje snose odgovornost i na kraju će primiti nagradu prema vlastitim djelima. Ograničenost ljudskog života u fizičkom smislu ne ispričava čovjeka brige za cijelo čovječanstvo. Međutim, spasenje čovječanstva počinje od iskazivanja milosrđa najbližim, onima što stoje ili leže tu pred tvojim vratima prekriveni svojim „čirevima“ slabosti i potreba za utjehom.

Ljubav prema Isusu pred našim vratima

Bog od nas ne traži velike planove i strategije koje su same sebi svrha, nego poziva na ostvarenje Njegova plana ljubavi koja je most vječnosti i naše ovozemaljske stvarnosti. Ovdje i sada gradimo ovaj most kako bismo prešli u vječnost gdje druga obala biva i ostaje naš život u krilu Abrahamovu. Doći i sjesti za stol s praocima naše vjere i silnim mnoštvom svetaca prošlih kroz razne kušnje cilj je puta u vječnost. Zato se ne možemo zadovoljiti samo stolom zemaljske radosti kada nam je nebo i stol prostrt zaslugama Isusa Krista cilj prema kojem idemo. Vječnost je pitanje spasenja i njega nema bez svjedočanstva vjere. Licemjerno i samodopadno opravdanje postupaka prema sudovima svijeta zanemaruje činjenicu da vjera svoj izričaj ima na zemlji, ali početak i završetak u nebu. Zaboravljajući na nebo, ne možemo učiniti dobro djelo na zemlji. Zapravo, može biti dobro, ali ako nije postavljeno kao cilj u nebu, onda će biti ispražnjeno od svoje svrhe.

Pitanje spasenja čovjeka potisnuto je u drugi plan pred humanitarnim djelovanjem. Karitativno djelovanje ima smisla samo ako je izričaj vjere u kojemu se pokazuje ljubav prema Isusu koji trpi u patniku pred našim vratima. Tu su oni koji pate i njima treba dati, ne mrvice, nego prelomiti kruh i podijeliti s njime što posjedujemo bez straha da to što dijelimo gubimo. Darivajući dobivamo dvostruko: radost što možemo činiti dobro i što tješimo olakšavajući patnje onima kojima pomažemo. Pa zar naš narod nema krasnu poslovicu kojom izražava da ono što podijeli, biva vraćeno, i to uvijek umnoženo: „Podaj na mostu, naći ćeš na ćupriji, ili baci niz vodu, naći ćeš uz vodu.“

Psi smrti

Sebičnost svijeta nije u njegovu posjedovanju materijalnoga, nego u bezdušnu sebeljublju i sebičnosti. Zato su mnogi pred vratima i čekaju mrvice, a ne daju im oni koji im nude svoj model života i više će novca potrošiti u sprječavanju začeća novih života, nego što će dati djeci za školovanje. „Sreća da Bog ima posljednju riječ u našim životima. Zamislite da to imaju ovi bogataši i moćnici, kako bi se moglo živjeti s tim saznanjem“, rekao mi je u jednom razgovoru jedan stariji gospodin. Upravo takvi ne pružaju kruh i ne liječe rane svijeta, nego dopuštaju da njihovim bližnjima psi ližu čireve. Psi rata, kojima izgovori o tobožnjoj brizi za budućnost svijeta daju oružje kojim ubijaju život, služe kao isprika za postupke. U toj koloni stoje i psi smrti koji si umjesto da pomažu i ublažuju potrebe majki i očeva, uzimaju za pravo proklamirati ubojstvo nerođena djeteta, kao da ublažuju patnje žena u ime prava žene da sama odlučuje o svojem tijelu zaboravljajući da nam je tijelo darovano. Psi profita kojima je to što posjeduju malo i žele još više uzimajući radnicima i nedjelje i svetce samo da bi mogli kupiti veću jahtu na kojoj će iduće ljeto moći trošiti znoj svojih radnika, umjesto da im obrišu suze, opravdat će svoje postupke kao pomoć zbog radnih mjesta na kojima oni zapošljavaju radnike.

Psi su to koji svojim lavežom obećavaju laku zaradu i slavu mnogim kojima kapital tijela postaje roba i čirevi njihove nesreće dio su ukupne svjetske urote protiv kraljevstva nebeskog od kojega udaljuju čovjeka. Zato i izmišljaju sve što čovjeka odvaja od njega samoga i stvara ga ranjiva. Onda se ti isti čude kako su mladi agresivni, a filmovi su sama agresija. Kako se izgubio osjećaj solidarnosti, a propagirani su samo oholost, sebičnost i lažna sreća.

Kad se čovjek odvoji od Boga

Bog čeka na kraju života koliko god se ljudi borili protiv ove jedine sigurne činjenice koja nas čeka na kraju naših dana. Bog će nam po našim mislima, željama i djelima pripraviti mjesto u krilu Abrahamovu ili u suprotnosti gdje je utjeha i kap vode na vršku prsta. Izbor je na nama i ne kada dođemo u taj prostor, jer prelaska nema, nego ovdje i sada. Ostvarenje tog izbora su naši „Lazari“ pred vratima. Tu su: djeca čiji je čir nedostatak roditeljske brige. Ako ih roditelji ne budu njegovali, doći će psi koji neće iz sućuti lizati njihove čireve, nego će kao lijek ponuditi drogu i druge načine utjehe koji stvaraju pakao. Mladima koji su bez nade jer su im psi zaduženi za promociju beznađa već proizveli čir po kojemu je vrijednost rada i poštena odnosa postala nešto što se „ne isplati“. Vrijednost se mjeri prema plaći koja se može potrošiti ovdje i sada. Ona nebeska ostaje izvan djelokruga i naših obzora, zato je sve više Lazara pred našim vratima. I dok pristajemo na taj diktat, u borbi protiv bogataša preuzeli smo njihova sredstva iako su nam ciljevi bili drugačiji. Ipak, oružje iz kojega pucamo ubija jednako iako su neprijatelji stvarni ili izmišljeni.

Zašto govoriti bogatašima kada oni ovo neće ni čuti ni pročitati. Oni sjede sa svojim prijateljima gosteći se najboljim jelima, ogrćući se najboljim odijelima i varajući se izmišljajući opravdanja za svoje postupke. Da, oni bi možda i vjerovali u neka velika čuda i trče za njim da zadovolje radoznalost, ali ne da bi promijenili svoje postupke. Propast prijeti gdje se čovjek odvoji od Boga. Propast jest u vječnosti, ali nju već osjećamo ovdje i sada. Kažu „budućnost je počela“, a nekima upravo i završila jer su se predali i pristali leći pred bogataševa vrata puštajući da im izrastaju čirevi.

Siromah pred mojim vratima

Zaboravljamo da ako se ne borimo, sami pristajemo leći pred bogataševa vrata i pustiti da nam izrastaju čirevi. Zaboravljamo da nam je Isus Krist objavio ono što su Zakon i Proroci navijestili. On je pokazao da se na križu može ostvariti najvažnija životna stvar – ispunjenje volje Božje i ulazak u rajsku slavu. Primili smo svoja dobra. Nekada su ona drugačija nego što očekujemo, ali uvijek nam govore da svijet i zemlja nisu kraj, nego početak.

Siromah čeka pred našim vratima. Stav onoga tko je pred jačim od sebe uvijek je stav iščekivanja. Moćniji mora poći prvi. Zar Najmoćniji nije došao k nama i pokazao put ljubavi? Mnogo je više onih koji imaju moć od onih kojima je pomoć potrebna, ali ne polaze.

Kažu da je u jednom selu ostalo tek nekoliko starijih stanovnika i međusobno su trebali pomoći. Jedna od starijih među njima je, iako bolesna, nalazila snagu i kada bi pripremala kolač, uvijek je pravila veći kako bi mogla podijeliti s drugima; ako bi pekla kruh, onda je računala kako će podijeliti sa susjedima. Jedna među mlađim stanovnicama ovoga sela divila se svojoj susjedi, ali sama nije drugima pomagala ispričavajući se bolešću koja je više bila umišljena nego stvarna. Kada su njih dvije razgovarale, ova starija joj je rekla: „Kada činiš za drugoga, ne misliš na sebe. A, znaš i Bog dolazi u pomoć.“ Mlađa je samo slegnula ramenima i uzvratila da njezina sugovornica ima pravo i dodala kako mora požuriti jer joj uskoro počinje serija koju redovito prati.

Čir bez sućuti uvijek izrasta na oholosti i sebičnosti dok znamo što trebamo učiniti, ali to ne činimo jer mislimo na sebe prolazeći kraj potrebnih prikovanih tik uz naša vrata. Neka im Bog bude utjeha, a nama dadne snage činiti dobro Njemu na slavu i pomoć potrebnima.