(Zah 12,10-11; Gal 3,26-29; Lk 9,18-24)

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU C

Bog ili ništa!


Kažu da će se, uznapreduje li tehnologija, jednog dana moći „uhvatiti“ u eteru sve ono što smo izgovorili. Dodajmo samo: „Ne daj, Bože!“

Piše: Marko Zubak, Katolički tjednik

Uvod u pokajnički čin

Isus je koristio svaku priliku kako bi osnažio svoje učenike u vjeri i spoznanju Sina Božjega. (Ef 4,13). Znao je ako ga ne upoznaju, da ga ne mogu ni voljeti, niti slijediti. Apostoli su bili oduševljeni Isusovom božanskom snagom. Privlačila ih je njegova ljubav i dobrota. Milina riječi koja je tekla iz njegovih usta (Lk 4,22) i Sila Gospodnja koja je Isusa vodila da liječi i ozdravlja. (Usp. Lk 5,17). Ali da bi ih do kraja uputio u svu istinu, najprije ih propituje što govore ljudi, a onda pita i same učenike što oni kažu tko je on. I nama Isus danas postavlja isto pitanje. Znano mu je što govore ljudi o njemu, ali mu je važnije što mislimo mi. Ako je on i danas moj Put, Istina i Život, tj. način i smisao moga djelovanja, onda se ne trebamo bojati nikakvih protivnosti, ni kriza, ni nemira. On je pobijedio sve. Ali ako nam je samo zemaljsko na umu kad na njega mislimo i dok svete čine činimo, reći će nam sv. Pavao: „Najbjedniji smo od svih ljudi!“ (1Kor 15,19). Isus je Bog ili nije ništa! Sin Božji, a mi smo bez njega - znamo to dobro - „sinovi propasti“. Danas, ali i svaki dan u ovoj Godini misija ponavljajmo: „Dođi, Isuse, i budi Bog s nama.“ „Bez božanstva Tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu.“ Kao što su se naši roditelji opredijelili za Isusa, tako se i nama valja svaki dan opredjeljivati za njega uz starodrevnu kršćansku molitvu: „Ne daj da izgine baština Tvoja.“ Ne daj da propadne itko tko vjeru u tebe ispovijeda. Uključimo i danas u ovu misnu žrtvu sve ljude i čitav svijet, posebno one koji trpe na duši i tijelu, i molimo da se Bog u svima nama proslavi, ponajprije praštanjem i milosrđem.

Pa ipak, bilo bi nam drago ako bismo izgovorene Isusove riječi tako uhvatili, „narezali“, dijelili drugima i slušali ih. „Jer, nitko nikada nije tako govorio!“ (Iv 7,46).

I Petrova vjeroispovijest je nenadmašiva. Ali možda bi nam i to bila senzacija samo mjesec ili dva, a onda bismo opet po starom, kao što reče Isus da i od mrtvih netko ustane, mi ne bismo postali bolji. (usp. Lk 16,31).

Isuse, tko si ti za nas?

Još je njemački pisac Johann Wolfgang von Goethe rekao da „ako nije Bog onaj o komu evanđelje govori, onda je Bog onaj tko je evanđelje napisao“. Često bismo voljeli da smo Isusa mogli uživo, izbliza slijediti. Tada bi naša percepcija svih tih događaja bila sasvim drugačija. Ali ne mora biti tako. Puno je ljudi prošlo pokraj Isusa i nije se ništa dogodilo. A brojni „blaženi koji ne vidješe“ Isusa u sebi ugostiše i među drugima uprisutniše. U svojoj knjizi Hodočašće fra Svetozar Kraljević kaže da bi glavni problem stanja na zemlji mogao biti u tomu što čovjek stavlja sebe za mjeru dobra. A to nije dobra mjera. „Jedino je Isus Krist mjera za dobro.“ Danas, kad nas Isus pita: „Što govore ljudi tko sam ja?“,morali bismo odgovoriti: „Svašta govore, Gospodine.“On bi samo dodao: „Zar vas to sablažnjava?“ (Iv 6,61). „Ali vi? Što vi kažete tko sam ja?“ (Lk 9,20). U ime mnogih morali bismo reći: „Isuse, ti si za mnoge 'muzej'. Lijepo si činio i govorio. Bio si najsavršeniji čovjek. Možda si bio i Bog. Ali danas, danas je sve drugačije: danas ima puno 'bogova' i 'božića' oko nas. Nisi ti jedini, Gospodine. Mi zataškavamo svoje misli i riječi da o tomu i ne mislimo puno i ne govorimo jer 'znamo' da ne možemo puno promijeniti. Ti bi mogao sigurno više. Nismo još proplakali kao Petar. Nismo ti se naslonili na prsa kao Ivan. Ne kvasimo ti noge suzama kao grješnica. Iako znamo da je nemoguće ostati neopredijeljen, niti je moguće opstati u sebi podijeljen. S tobom smo, ali često 'bez tebe'. Molimo se, ali ne očekujemo da ćemo biti uslišani. Ljubimo Te, ali rezervirano i hladno. Nismo još isplovili u dubinu, iako znamo da se u plićaku ne plovi, niti ima ulova. Zato nas ti pitaš gdje smo, kao ono na početku: 'Adame, gdje si?' (Post 3,9).“ O čemu maštamo i mozgamo ako pravu Istinu ne znamo?!

Neću izdati tajne tvojim neprijateljima

Za pričesnika tvoje tajne večere primi me danas, Sine Božji, jer ja neću izdati tajne tvojim neprijateljima, niti ću ti poljubac dati kao Juda, već ti se kao razbojnik priznajem: „Spomeni se mene, Gospode, u kraljevstvu svojem!“ (Tropar, gl. 6.)

Kad su slavni učenici na večeri pranjem nogu bili prosvijetljeni, tada je nečasni Juda, srebroljubljem zaveden, bio omračen. I on predade sudcima bezakonja tebe, pravedna Sudca. Gledaj ljubitelja bogatstva koji se zbog njega objesio. Izbjegavaj nezasitnu dušu koja se usuđuje počiniti nešto slično protiv Učitelja! Slava tebi, Gospode, koji si prema svima dobar. (Tropar, gl. 8.)

Sa strahopoštovanjem se približimo otajstvenom stolu i čistim dušama primimo kruh; ostanimo uz Učitelja i gledajmo kako učenicima svojim pere noge i ubrusom ih briše. Činimo i mi kako vidjesmo, služimo jedni drugima perući si uzajamno noge jer tako sam Isus svojim učenicima zapovjedi; ali ne posluša to Juda, sluga i varalica.

Kako se odreći samoga sebe?

Naučili smo odreći se Sotone, zavidnika i zavodnika od početka (usp. Iv 8,44). Učimo se čuvati se grijeha i grješne prigode. U postu se odričemo masnih jela i u svakodnevnom životu štetnih tvari, pa i zlih ljudi. Ali, kako se odreći samoga sebe? (Mt 16,24). Ne zvuči nam ovaj Isusov zahtjev primamljivo i nije nam potpuno jasan taj njegov paradoksalni zahtjev. Ali ako se izdignemo iznad sebe samih, ako krenemo od svoga Stvoritelja koji nas je i sazdao. Ako njemu opet želimo doći, ne možemo drugačije nego odričući se samih sebe. Bog je Duh, a u nama prevladava tijelo. On je Ljubav, a kod nas je dosta mržnje. On je Istina, a mi smo neprestano u lažima. On je Put, a oko nas je na stotine puteva. Pitamo se koji je pravi? Koji bi mogao biti ako ne Onaj po kojem su milijuni svetaca hodili prije nas. Toliki i danas vlastitom krvlju svjedoče svoju pripadnost Isusu Kristu. Nisu li oni i nama poziv da se malo više odvažimo i iziđemo iz „baruština svakodnevice“. Da oko sebe prepoznamo one koji nas trebaju i s njima podijelimo kruh života. Dok to ne učinimo, bit ćemo poput nedoraslih učenika koji u pustinji života ne znaju kako bi mogli nahraniti toliko mnoštvo, iako je Isus uz njih. Sve dok se nisu počeli odricati sebe, odricali su se Isusa. Iako ljudski i deklarativno spremni „Bude li trebalo i umrijeti za tebe...“ „Petre, klekni i moli jer ovo su vremena zla“, reći će Isus, kako Petru i apostolima, tako i nama danas. Sve dok taj isprobani apostolski recept ne primijenimo, Isusa ostavljamo sama u agoniji, a čovječanstvo u bolima i neznanju jer ga ne možemo spasiti svojom snagom. I nama bi Isus danas uzviknuo kao onaj komentator na životnoj utakmici: „Ne sam, Safete...“ Zato, ako je za nas vjera u Isusa i hod za njim dosad značilo biti mu blizu na način otići ponekad u crkvu i poslušati njegovo učenje, diviti se njegovim čudesnim djelima dok smo u crkvi, odsad to više nije dovoljno. Odsada nasljedovati Isusa, znači dijeliti njegovu sudbinu do kraja, do križa: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križi neka ide za mnom.Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svojporadi mene, naći će ga“ (Mt 16,24). To znači ispovjediti vjeru da je Isus Gospodin – živi i proslavljeni Bog.

Isus je Bog, pa što

Papa Benedikt XVI. upozorio je da se „suvremeni ateizam ne sastoji u nijekanju Boga, nego u indiferentnu odnosu prema njemu“. Ako bismo ovu analogiju primijenili na današnje evanđelje, u stvarnosti bi taj apostrof glasio: „Isus je Bog, pa što onda?“ Ostavio je nebo i došao k nama, ali mi smo prečesto zaokupljeni nečim drugim. Kako naći pravi put i mjeru i hoćemo li se izgubiti u ovom vrtlogu svijeta? U tomu nam može pomoći knjiga Bog ili ništa - razgovor o vjeri u kojoj na pitanja francuskoga novinara Nicolasa Diata odgovora prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Robert Sarah. „Stvarna kriza“, kaže on, „nije gospodarska i politička, nego kriza Boga, morala i Božje prisutnosti. Ovom knjigom želim staviti Boga u središte naših misli, našeg života“. Zapad se organizira, smatra kardinal, kao da Bog ne postoji i velik dio vjernika ne zna kamo ide, a u ljudsko se srce ugnijezdio virus podjela koji je posljedica grijeha. Poručio je kako tri temeljna oslonca u životu svakog vjernika moraju biti križ koji kada promatramo, učimo praštati, euharistija u kojoj stojimo licem u lice s Gospodinom, te Blažena Djevica Marija. Sva tri ova oslonca ujedno su nama odgovor tko je za nas Isus Krist. Možda bismo još sažetije, u jednoj riječi, mogli odgovoriti, a to je: Crkva. Isus je ustanovio Crkvu i prebiva u njoj po svetim tajnama. Postavio je Petra na čelo Crkve za svoga namjesnika, a Blažena Djevica Marija majčinski ljubi Crkvu i za nju zagovara. Ali naš problem je što prečesto previše zemaljski razmišljamo i o Isusu, i o Petru, i o Gospi, a pogotovo o Crkvi. Stoga nam je dobro podcrtao istaknuti vjernik Stjepan Lice u svom vjerničkom apostrofu:

Ako ti je stalo do Crkve

„Ako ti je stalo do Crkve, ne raspredaj odveć o njoj.

I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti, a koliko naplavina vremena.

Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce, Isusov Govor na gori.

Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskoga.

Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha, obiteljske skrbi.

Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju,

koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju.

Ne pitaj je li joj bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta ili zauzimati se za najmanje.

Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja, je li vjerna svomu poslanju.

Ne pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapleće o ispraznosti.

Ne pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena.

Budi ti Crkva koja ide ususret. I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje.

Budi ti onaj po kojemu će evanđelje prolaziti svijetom.

Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta.

Budi ti svima poslužitelj.

Budi ti onaj koji će održavati Božju prisutnost, Božju malenost.

Budi ti kruh koji se lomi i razdaje.

Budi ti žarke i postojane vjere.

Budi ti blaga i ponizna srca.

Ti, ti učini sve što je do tebe, da Isus, kad ponovno dođe,

nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko, na zemlji.

U Crkvi.“