(Ez 34,11-12.15-17; 1 Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46)

ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA: KRIST KRALJ

Biti konstantan u prolaznosti


Kraj svakog vremenskog ciklusa nesumnjivo rađa osjećajem prolaznosti. Taj osjećaj nas plaši, jer katkad sami sebi pripisujemo stamenu statičnost. Reći ćemo da smo isti kao i prije deset godina, ali u konačnici to nije tako.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Perica Majić

Uvod u pokajnički čin

Dok smo koračali prema crkvi, vidjeli smo još uvijek razne plakate koji nas pozivaju da dadnemo glas nekom političaru, nekoj stranci. Ti plakati su lijepi, obojeni živim bojama i ispunjeni tekstovima upečatljivih poruka s kojima nam se govori da će baš oni riješiti sve naše probleme. Oni traže određeni broj kojim će ispuniti izborni prag. Za Isusa nikada neću biti broj, nego ću uvijek biti potpuni ja sa svim manama i prednostima. On ne viče, niti plaća skupocjene tiskare kako bi ga se vidjelo i primijetilo, nego nas tihim glasom poziva da otvorimo svoje oči za potrebe drugih i najmanjih. Svaki put kada smo zaboravili Kristove malene, zamolimo ga da nam oprosti grijehe.

To je još jedan zakon kojemu čovjek protiv svoje volje nesumnjivo potpada i ma koliko se trudio zaustaviti kotač vremena, on se ipak okreće i otkucava sudbonosno približavanje trenutka kada će se ta prolaznost radikalno ostvariti. Svaki čovjek je stavljen u konkretno vrijeme koje se neće više vratiti, i proživljavajući svoj život, dok traži mjesto pod suncem, on pokušava pronaći konstantu koja ga može zadovoljiti. U tom traženju se može izgubiti tako da izgubi temeljni smisao u kojemu pojedini prolazni trenutci i nisu toliko bitni jer je temelj njegova života bilo dobro koje je povezalo sekunde koje se nižu kao na traci. Za to izdizanje iz kolotečine i lančanosti koja čovjeka veže potrebna je u njemu nesalomljiva snaga koja je jača od njega samoga. Ta snaga je poruka koja ne blijedi kroz vjekove i koja je uvijek bila ista, to je poruka evanđelja. Potrebno je u svojem životu pomicati granice vlastite ograničenosti i dopustiti Jačem od nas da nas nadogradi kako bismo mogli zaustaviti prolaznost i nabujalu rijeku ovoga danas, koja će uskoro doteći u sutra. I sâm sam ove godine osjetio što to znači relativnost ljudske nepomičnosti kada mi se mnogi obraćaju uplašeni problemima s klizištima i rušenjima vlastitih kuća. Točno je da u svojem životu zadajemo okvire u kojima se krećemo, točno je da ograničimo prostor vlastita življenja, ali svako ljudsko planiranje, ako je samo ljudsko, tako je slabo i samome sebi nedostatno. Opasnost je zatvoriti se u samoproglašene „dogme“ od kojih ne odstupamo, a ako nas nešto dobro uzdrma i zakomplicira življenje, onda paničarimo i opet ponovno vrludamo tražeći spas za trenutak, a ne za vječnost.

Pastir koji prilazi

Prorok Ezekiel, kao Božji glas, progovara Izraelcima u Babilonskom sužanjstvu navješćujući ponovni Božji spasonosni intervent. Gospodin Bog se predstavlja kao pastir koji „će se pobrinuti za svoje ovce i skupiti ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka“. Svaka kriza unutar izraelskog naroda uzrokovala je rađanje nejedinstva i svojevrsno raskidanje veza s pripadnošću pojedinom narodu. I onda, kao nažalost i danas, unutar Izraelaca postojali su oni koji su svoju šansu pronalazili u tome da se odreknu svojega identiteta kako bi među strancima ostvarili najbolju moguću poziciju. A znamo da su uvijek izdajice i otpadnici bili i te kako dobrodošli kod svih mogućih svjetskih gospodara. Njima je u sužanjstvu bilo dobro – to su pretile i jake ovce jer su bili nositelji mnogih pogodnosti koje im je kralj darovao. Drugima je bilo loše jer nisu željeli „prodavati“ istinsko blago unutar njih samih za trenutnu blagodat i pogodnost. To blago bilo je iskreno i očito osjećanje da je Jahve njihov pastir. Bog se nudi za pomoć kao dobri pastir jer će pasti sve svoje ovce, i ne samo to, nego će i suditi „između ovce i ovce, između ovnova i jaraca“. Ezekielova poruka o Božjem prilaženju Izabranom narodu imala je i ima i te kako terapeutsko značenje. Jer rane koje je narod dobivao samo zbog pripadnosti Jahvi manje su boljele ako i sam Bog te rane vidi i cijeni. Božja poruka označava i još nešto, a to je da će sužanjstvo jednom završiti i tek tada će na naplatu doći ponašanje pojedinca „u danu oblaka i tmine“. Upravo ta poruka o Božjoj apsolutnoj nazočnosti u svim vremenima ljudske stvarnosti jest aktualna i danas. I mi prečesto odlazimo u progonstva suvremenog doba gdje znamo nametnuti plitke poruke ljudske emancipacije Božjoj poruci slobode. Koliki su pripadnici Crkve, doduše samo po krsnom listu, pokretači bezbožnih i protuljudskih ideja. Pod krinkom znanosti pokušava se ciljano i umjetno zanijekati Božju opstojnost, a s mnogih ekrana u našim domovima vrišti opasna i pogubna ideologija smrti. I danas nam ne smeta kada se javno kaže kako su naši „vođe“ agnostici, ateisti i kojekakvi „humanisti“ bez ljubavi za pojedinca. I u ovom našem današnjem progonstvu Bog progovara kao što je govorio u Babilonskom sužanjstvu Izraelcima: „Evo me da sudim i između ovce i ovce, između ovnova i jaraca.“ Onom stadu koje je unatoč svim protivštinama ostalo uz Boga treba biti jasno da nijedno sužanjstvo nije trajalo dovijeka jer je Bog uvijek reagirao spašavajući iz zarobljeništva palog pojedinca. Zbog toga svaki dolazak na svetu misu, svaki pad na koljena jest iskonski čin ljudske slobode i traženje puta prema spasenju.

Krist kralj

U umornoj Europi od apsolutizma, feudalizma, kapitalizma... papa Pio XI. godine 1925. proglašava svetkovinu ISUSA KRISTA KRALJA SVEGA STVORENJA. Taj trenutak bio je odgovor Crkve svim pogrešnim ideologijama, a ponajprije agresivnom bezbožnom ateizmu rođenom u Francuskoj revoluciji. Vlast koja Boga isključuje iz života čovjeka najopasnija je za čovjeka. Jer će samu sebe proglasiti božanstvom i staviti se na mjesto Boga. Pred čovječanstvo se postavlja Kralj koji nije na toj poziciji da bi vodio krvave ratove povećavajući svoj teritorij. On nije Kralj da bi se bogatio, nego je On Kralj koji želi čovjeku služiti i ispuniti ga spasenjem i slobodom. Istina je da su ljudi onoga vremena od Krista očekivali kraljevsko dostojanstvo i legitimitet kojim će riješiti aktualni problem u Izraelu. Od Isusa se očekivao politički potez kojim će se nametnuti svojim sljedbenicima i krenuti u vojni pohod protiv Rimljana. Ali on nije bio to jer je logika njegova kraljevanja bila kulminacija na drvetu križa, kada svoju kraljevsku, spasonosnu krv prolijeva za spasenje svih ljudi. Isus u Matejevu evanđelju na početku zauzima kraljevsko prijestolje, da bi u nastavku teksta otkrio koji su zakoni bitni u njegovi kraljevstvu. Takvih zakona nema nigdje u ljudskim ustavima ni u debelim knjigama koje su zakonodavci napisali. Sve ideologije kojima su ljudi bili skloni nisu bile spremne obuhvatiti sve ljude, niti su obuhvaćale cjelokupnog čovjeka. U svim ideologijama postojalo je načelo isključivosti te iako ono nije pozitivno napisano, to načelo postaje pogreška i stvara ideologiju u konačnici protiv samoga čovjeka. Nabrojimo samo neke: komunizam, kapitalizam, liberalni kapitalizam itd. U svima njima postoji načelo u kojima se stavlja čovjeka na uzdignuto mjesto, ali ipak vidim da u svojoj praksi ti pogledi na svijet itekako destruktivno djeluju na sam svijet. Čovjek sebe pokušava uzdignuti do samodostatne svrhe u kojem onda gazi preko žrtava slabijih, manjih i nemoćnijih. Tu se radikalno razlikuju Božja i ljudska logika. Današnje Evanđelje po Mateju taksativno nabraja što treba činiti pripadnik Kristova kraljevstva, a to je: „Što god učiniste jednomu od ovo moje najmanje braće, meni učiniste.“ To je refren današnjeg evanđelja koji se dvaput spominje, ali i to bi trebao biti neprestano ponavljajući čin našega života. Isus je kralj koji ne želi imati bezličnu i u sivilo zamotanu masu ljudi ispod sebe, nego On je kralj koji prepoznaje srce svakog svoga pripadnika i po imenu nas zove da promatramo staze svojega života jer svaki životni korak koji učinimo može biti korak naprijed prema spasenju ili korak gdje ćemo se svrstati lijevo ili desno. Zašto smo mi toliko bezlični i toliko često zatvorena srca slušamo Kristov kraljevski proglas odlazeći zatim svojim kućama nespremni i bez želje da išta dobra malenim učinimo? Tako lako puštamo da nas rijeka života nosi kroz prolaznost trenutaka, dok se ne uhvatimo za slabu i krhku grančicu nametnute ideologije, a ne vidimo cijelu obalu Spasenja koju nam Nebo nudi. Samo je potrebno progledati očima vjere i snažno zamahnuti prema toj obali na kojoj nas čeka naš Kralj Isus, a taj zamah, brate i sestro, jest prvi čin moje i tvoje dobrote prema malenima nakon ove svete mise.

Molitva vjernika

Kristu Kralju koji u svojem kraljevstvu razumije svakoga i poznaje naše potrebe iznesimo svoje molitve:

1. Kralju naš, nama nazočnima na ovoj svetoj misi daruj snažniji osjećaj pripadnosti Tebi, da svaki naš životni čin bude i Tvoj čin Ljubavi i dobrote, molimo Te!

2. Kralju naš, mnogo je onih koji nas od Tebe žele oteti i nametnuti nam svoju životnu logiku, ne dopusti da postanemo slijepi i Tebe izgubimo iz svojega vidokruga, molimo Te!

3. Kralju naš, svim službenicima oltara, redovnicima, redovnicama podaj srce ispunjeno Tvojim glasom, kako bi mogli biti živo svjedočanstvo Tvoje prisutnosti u ovome svijetu, molimo Te!

4. Kralju naš, i danas se na nekim mjestima odlučuje o nama, a bez nas, podaj našoj domovini budućnost i bolje sutra u kojem ćeš Ti s nama stanovati, molimo Te!

5. Kralju naš, mnogi odlaze od svojih domova i traže svoje sutra negdje daleko, daj i njima snagu da traženje sreće na drugim mjestima ne uzrokuje zaborav za mjesto iz kojega su potekli, molimo Te!

6. Kralju naš, naše pokojne svrstaj u pravednike kojima ćeš darovati život vječni, molimo Te!

Gospodine, smijemo Te zvati Ocem, Spasiteljem, bratom, prijateljem i kraljem. Daj da svaka naša molitva koju Ti izreknemo bude izraz naše zrele pripadnosti Tvojem kraljevstvu, to Te molimo.