(Ez 17,22-24; 2 Kor 5,6-10; Mk 4,26-34)

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B

Zakonitosti rasta kraljevstva nebeskog


Na koji način priopćiti suvremenicima Božju poruku, kako im izložiti Božju volju? Složena je to, teška, naizgled nezahvalna zadaća.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Niko Šošić

Uvod u pokajnički čin

Ponekad se pitamo, sve je glasnije i učestalije razmišljanje određenog broja vjernika, zbog ponižavajuće situacije u kojoj su se našli – poput Izraelaca u Babilonu –je li Bog s nama. Krist je svojima obećao i zajamčio: „I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta.“ Pa ipak, tako smo povremeno jadni, sami, malodušni, zbunjeni, razočarani... U slavlju smo na kojem učvršćujemo svoju vjeru, primamo snagu za hod zemljom prema nebu, i za milost izlaska iz vjerničke depresije i recesije.

Povijest proroštva govori nam da su i oni, Božji ljudi, govorili Gospodinu kako su nedorasli zadatku, nesposobni, neprikladni itd.

U okvirima Babilona

Oni, kojima je dodijeljena ta uloga, ne smiju zatajiti, a niti odustati. Tako sv. Pavao piše svom vjernom učeniku Timoteju: „Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom Njegovim i kraljevstvom Njegovim: 'propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom'“ (2 Tim 4,1-2).

Bila su to doista mučna i mračna vremena, tjeskobna i pogibeljna, kada Bog poziva i šalje Ezekiela, proroka i svećenika, da njegovu narodu obznani odmazdu, ali i novi početak. U njegovo se vrijeme narod, na čelu s kraljem, odmetnuo od Boga. Umjesto njemu klanjali su se idolima ili kumirima. Nepravda je postala načinom ponašanja u svim porama života, a žrtva je bio siromašni, potlačeni, poniženi i ucviljeni puk. Više se vjerovalo oružanoj sili i vojnom savezu s Egipćanima nego Bogu, osloboditelju i savezniku. Narod je počeo slijediti lažne proroke, Savez s Jahvom bio je teško narušen, konačno i razvrgnut.

Babilon, grad u koji su bili deportirani u sužanjstvo, postao je mjestom sramote i poniženja, ali i otrežnjenja. Sve su imali, i sve su izgubili. Tu su, gdje jesu, zbog svojih opačina i nedjela, ali progonstvo nije posljednja Božja riječ. Bog svom narodu pruža novu priliku, novi početak. Od naroda se očekuje samo jedno: suočiti se s vlastitom grešnom prošlošću, pokajati se, a to znači obratiti se.

„Tko bi gori, sad bi doli...“

Naše današnje prvo čitanje predstavlja nam Boga kao vrtlara. On je odlučio sudbinu svoga naroda uzeti u svoje ruke. Ono što kani učiniti, sam će učiniti. „Ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem, zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi“ (17,24).

On je Gospodar događaja, prirodnih zakona, na srcu mu je dobar, povoljan, uspješan svršetak, čak i u prividno nemogućoj i bezizlaznoj situaciji – prema ljudskim mjerilima i računici, naravno - kako Ezekielova tako i našeg vremena.

Cedar, koji će izrasti iz Božjom rukom odlomljene i posađene grančice, postat će ponosno stablo, drvo divljenja, okupljanja, drvo života i hrane u izobilju, drvo odmora svima koji trebaju počinka. „I sve će poljsko drveće znati da ja, Gospodin....“, govorim i činim. Pa ako priroda spoznaje i priznaje tko je On, još više bi ljudi morali spoznati i priznavati da je on Gospodin Bog.

Poruka je jednostavna i jasna: velikani i njihovi poslušnici u određenom povijesnom trenutku nastaju, a potom s pozornice zauvijek nestaju. Nije li zapravo Majka Gospodinova u svom Hvalospjevu, na jednostavan i svima razumljiv način, savršeno potkrijepila i posadašnjila Ezekielovo viđenje i opis: „Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne“ (Lk 1,52).

Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, koji je u ovaj svijet došao, koji je „radi nas ljudi i našega spasenja sišao s nebesa“, naviještao je radosnu istinu o kraljevstvu Božjem, koje se rađa na otajstven, skroman, skriven način. Njegova snaga izvire i izrasta iz Isusova života, nauka, smrti i uskrsnuća. Bez tog Kraljevstva nema života u punini. Po njemu, naša kršćanska i vjernička nada uvelike nadilazi mjerila i pravila ovoga svijeta.

Vjernički put je hod u zajednici

Tema prvog čitanja i tema ili poruka današnjeg evanđelja uzajamno se prožimaju, tvore cjelinu. Drugo čitanje nastavak je prošlonedjeljnog razmišljanja sv. Pavla, a riječ je o pitanju ovozemaljskog života – usmjerenog prema vječnosti.

„Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju“ (5,7). Apostol naroda ne želi, zacijelo, reći da mi kršćani zatvorimo oči pred svijetom u kojem živimo, pred jedinstvenim prirodnim ljepotama – kojima je Bog na poseban način obdario BiH i Hrvatsku - lijepe naše, pred divnim Božjim stvorenjima, pred nebrojenim ostvarenjima i djelima ljudskog uma i srca. Poruka je da u tom svom hodu, otvorenih očiju, uvijek budemo i ostanemo vjernici, a ne da se pretvorimo u nijeme i pasivne promatrače, kakvih smo – uz dužno poštovanje – imali napretek u svojoj nedavnoj prošlosti, na našim prostorima.

Car i kralj

Na jednom susretu biskupa i kandidata za sv. krizmu svi su se trebali sami predstaviti.

„Ja sam Ivan Car“, jedan će dječak.

„Lijepo ime i zvučno prezime“, doda preuzvišeni uz osmijeh.

„Hvala“, reče Ivan, „ali više bih volio da sam kralj!“

I nakon kratke stanke nastavi: „Krist je kralj, i u natpisu na križu stajalo je da je kralj, naučio nas je da mi katolici molimo: 'Dođi kraljevstvo tvoje', ostavio nam je naredbu da budemo graditelji kraljevstva Božjega ili nebeskoga...“

„Bravo, Ivane, oduševio si me. Pokazao si kraljevsko znanje i dao odgovor dostojan cara.

„Što li će tek biti, preuzvišeni, kad mali sutra primi darove Duha Svetoga?“, dodao sam i ja, tek toliko da nešto kažem.

Vjera osvjetljava naš put, u svjetlu vjere otkrivamo ljepotu i veličinu našeg života. Sv. Pavao izjednačava ili poistovjećuje naš život s našim putom. I mi često znamo reći, na primjer, to je njegov ili njezin životni put. Put ili hod način je na koji stižemo do određenog cilja, osobito onoga najvažnijeg. Vjera je hod, gledanje cilja. Zašto onda ljudi ponekad odabiru stranputice, zašto se gube u bespućima? Nismo li i mi za to odgovorni?

U svom hodu ili na svom životnom putu, koji nas vodi gledanju, moramo iskusiti i samu smrt, koja je zapravo dio života. Upravo po njoj ili kroz nju „svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim“. Smrt je prolaz iz ovoga života u drugi, ona je, dakle, neizbježna postaja u našem životu, ona je tunel koji nas dovodi u svjetlo vječne domovine, put do naručja Očeva.

Na tom putu nismo sami, jer po krštenju smo postali Božja djeca, postali smo članovi Božje obitelji. Papa Benedikt XVI. je, prigodom svog pastirskog pohoda Bavarskoj 2006. godine, rekao: „Onaj tko vjeruje, nikada nije sam.“ Vjernički put je hod u zajednici i zajedništvu, to je put s drugima, s mnogima. U svom vjerničkom hodu oslanjamo se na Boga, na Njegovu objavljenu i darovanu Riječ u Svetom pismu. Isus Krist, Božji Sin, prošao je kao Čovjek s nama važnu i spasonosnu dionicu puta, do života u punini.

Strašno je i tragično kad ljudi zbog rata, prirodnih katastrofa, političkog progona, pa i gole egzistencije, ostaju neko vrijeme ili trajno bez svoje domovine. Bilo bi još strašnije da svoj pogled, mi vjernici, ne usmjeravamo prema vječnim dobrima, a dobro nad svim dobrima je „naseliti se kod Gospodina“, kaže sv. Pavao. Valja se „trsiti da mu omilimo“, vršeći dobra djela, kako bismo se bez straha jednom mogli pojaviti „pred sudištem Kristovim“.

Evanđeoski poziv na nadu

Današnje Evanđelje govori nam o čudesnom rastu Božjega kraljevstva, njegovu neograničenu širenju i djelotvornoj prisutnosti. Prva prispodoba nam opisuje čudesni proces rasta: sjeme klija, raste, razvija se, a da pritom čovjek nema nikakva upliva ili utjecaja. Spavao on ili bdio, ishod i rezultat je zajamčeno povoljan. Kraljevstvo je Božje, a ne ljudsko djelo. U obje prispodobe, koje smo danas slušali, Isus naglašava da su ljudska sredstva zanemariva, kako to i sam Pavao tvrdi: „Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji dade rasti“ (1 Kor 3, 6-7).

Crkva se mora, želi li pospješivati rast i napredak Božjega kraljevstva, neprestano oslobađati od bilo kakvog savezništva ili kompromisa sa zemaljskom vlasti jer: novac, moć, politika, moda, kultura ne spadaju u „građevinski materijal“ kojim Bog gradi Kraljevstvo nebesko, ovdje na zemlji.

Nervozni smo i napeti, stalno bilježimo termine i pogledavamo na sat. A od nas se traži ono što nam upravo nedostaje: smirenost i strpljivost. Kako Božje kraljevstvo ima vlastitu dinamiku rasta i ne ovisi o meni, o nama, onda valja biti strpljiv. Ne smijemo, međutim, upasti u drugo iskušenje: budući da Kraljevstvo ne ovisi o meni, nego o Bogu, onda je najbolje ne miješati se, raditi nešto drugo, ili ne raditi ništa. Bog u svim svojim planovima treba čovjeka, računa s njim. Njegov Sin nam je ostavio zlatno pravilo. Kad učinite sve što možete i morate učiniti, recite: „Sluge smo beskorisne.“ Silno nam, u našem životu i radu, nedostaje skromnosti i poniznosti.

Govoreći nam o Isusovu nauku, evanđelist Marko zapisa: „Bijahu zaneseni Njegovim naukom“ (Mk 1,25), a zabilježi nam isto tako reakciju ili komentar slušatelja: „Nova li i snažna nauka!“ (Mk 1,27). „Propovijedao je evanđelje Božje: 'ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje'“ (Mk 1,14.15).

Hoće li Isusovo djelo – Sijač sije Riječ – polučiti uspjeh? Hoće li Spasitelj uspjeti uspostaviti Kraljevstvo? Što će Sin predati Ocu, Njegovu „neizmjernom veličanstvu“, ako to neće biti, kako molimo i pjevamo na svetkovinu Krista Kralja, „vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“?

Neznatni resursi, što ih Bog koristi da se dogode velika djela, kao što je odlomljena i zasađena grančica, kao što je sjeme bačeno u zemlju ili gorušičino zrno posijano u zemlju, dovoljna su da se Bog proslavi i čovjek usreći, ovdje i u nebu. Ukratko, današnje evanđelje i njegova poruka kršćanima i svijetu, poziv su na nadu. I na zahvalu, ne samo „što pogleda na neznatnost službenice svoje“, nego što i naša malenkost može poslužiti izgradnji boljega i pravednijeg svijeta.

Molitva vjernika

Bogu, koji u tlo našega srca, savjesti i odgovornosti zasađuje sjeme svoje Riječi, zrna milosti i klice svoje ljubavi, uputimo svoje zajedničke molitve:

  1. Za svetu Crkvu Božju: da siromašna i ponizna, svoj uspjeh i rast povjeri Bogu, a ne snazi i sredstvima ovoga svijeta, molimo Te!
  2. Za papu i biskupe naše: da njihov navještaj i svjedočenje budu poticaj rastu i zajedništvu naroda Božjega, molimo Te!
  3. Za sve crkvene i državne ustanove, osobito one obrazovne i odgojne, da odgajaju djecu i mlade u istini, vjeri i ljubavi, molimo Te!
  4. Za sve djelatnike u crkvenom tisku i sredstvima društvenog priopćavanja: da se u svojoj osjetljivoj i odgovornoj zadaći vode duhom evanđelja, molimo Te!
  5. Za sve vjernike: da svoju vjeru žive i svjedoče radosno, snažno i uvjerljivo, u vremenu krize i poljuljanih vrednota, molimo Te!
  6. Za sve koji su prekoračili granicu vremena i prostora: osiguraj im pristup neograničenoj radosti u nebu, molimo Te!

Primi i usliši, Gospodine, molitve Crkve svoje, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.