NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEGA

Kršćanskim životom svjedočim Uskrsnuće!


Isusov grob je bio, mogli bismo reći, u obliku pećine, na čiji se otvor navaljivao kamen. Kako kaže Novi zavjet, to je bio grob Josipa Arimatejca, koji ga je ustupio Isusu nakon što su ga skinuli s križa.

Ilustracija: pixabay.com

Ilustracija: pixabay.com

Piše: don Ivo Šutalo


Eto nam siromašnog Isusa: niti se u svojoj kući rodio, niti je u svoj grob pokopan! U pećini se rodio, u pećini pokopan! Taj grob u Jeruzalemu nalazio se odmah uz Golgotu (Kalvariju), tj. pokraj brda Isusove Muke i smrti. U unutrašnjost grobnice moglo se ući. Kasnije su na tom mjestu kršćani sagradili veliku crkvu koja je obuhvatila i Golgotu i grob, tako da se ta crkva danas zove – Bazilika svetoga groba. Oltar te današnje velebne bazilike nalazi se upravo na Kalvariji. Tamo gdje je nekoć prikazana povijesna i krvna Isusova žrtva na križu, danas se, svakodnevno, prikazuje – nekrvna na oltaru. Mnoštvo hodočasnika koji posjećuju Svetu zemlju, obvezno uđu u tu crkvu i čekaju u dugim redovima kako bi ušli u tu pećinu-grob, gdje je bilo položeno Isusovo tijelo. Uđu, kleknu, malo se pomole i iziđu. Danas se to mjesto smatra jednim od najsvetijih kršćanskih mjesta na Zemlji.

Uvod u pokajnički čin

Braćo i sestre!

Danas je naš najveći blagdan i svetkovina: uskrsnuće Gospodinovo! Isus je ušao u grob da uništi smrt i grijeh. Isus je ušao u grob da nas izvede iz groba grijeha, nevaljaština, mržnje i drugoga zla. On nas danas poziva na uskrsnuće. On je uskrsnuo jer želi da i mi uskrsnemo zajedno s Njim. On je uzašao na nebo jer želi da i mi s Njim uzađemo k Ocu. On želi da zajedno s Njim vječno živimo. Nitko nam se toliko ne raduje kao uskrsli Gospodin. Niti se mi komu tako radujemo kao uskrslom Kristu. Naša najljepša priprava za ovu svetkovinu bila je sveta ispovijed. Isus u ispovijedi uništava grijeh i uskrisava čovjeka na novi, nebeski život. Kajmo se uvijek u svome životu, jer kajanje je predokus uskrsnuća.

Marija Magdalena na Isusovu grobu

Onoga svetog uskrsnog jutra „još za mraka“ došla je prva hodočasnica na Isusov grob u Jeruzalemu. Marija Magdalena! Želi ući u grob da pomaže Isusovo tijelo, premda nije mogla vjerovati da Isus nije više među živima. Neki od evanđelista opisuju kako je došla u društvu još dviju Marija, a Ivan u današnjem evanđelju kaže da je došla sama. Zanimljivo je da sva četvorica evanđelista ističu kako je Marija Magdalena bila prisutna i na Kalvariji i kod Isusova pokopa. Bila je toliko vjerna Isusu, nakon što ju je obratio, da je željela biti uz njega u njegovim najtežim trenucima života. Vjerna kad je najteže! Došla je s miomirisima da pomaže Isusovo tijelo – što je bio židovski običaj kod ukopa – i da mu tako oda posljednju počast, jer to nisu uspjele učinit žene u petak navečer. Isusovo tijelo je, naime, na brzinu skinuto s križa i nekako na brzinu pokopano, jer je nastupala neradna subota, preko koje redovito tijela kažnjenika nisu smjela ostati na križu. Glavom joj je prolazila samo jedna misao: „Kako ću otvoriti grob? Kamen je pretežak da to učinim sama. Hajde, valjda će mi nekako Bog pomoći!“ Nije ni slutila da će upravo tako i biti. Bog Otac otvorio je grob, otpečatio kamen i uskrisio Isusa. Kamena više nema na grobu, ne treba ga uopće otvarati! Niti ima Isusa unutra! Kako je došla pred grob malo je ustuknula, iznenadila se pred otvorenom pećinom, a zdjelice s uljem ispadoše joj same iz ruku i razbiše se o ona kamenja. „O, Bože mi pomozi, kakva su ovo čuda“, izusti tiho. Vrcnu se odmah natrag, i koliko su je noge nosile potrči prema apostolima. Otvori vrata, i sva zadihana, ni živa ni mrtva, složi se na pod. Sve im hoće nešto reći, ali ne može doći do zraka. Donesoše joj malo vode da dođe k sebi.

Magdalena javlja radosnu vijest

„Netko je uzeo Isusovo tijelo“, bila je prva rečenica koju je izustila kada je došla k sebi. Petar joj dodade još malo vode ne bi li još bolje došla k sebi. Pa da rekne nekakvu suvislu rečenicu, a ne da ovako bulazni. Ona popi i tu vodu i još uvjerljivije reče: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše“ (Iv 20,2). Sada se Petar uozbiljio. Ništa mu nije bilo jasno. Mora provjeriti. Ovdje se nešto čudno događa. Nije bio ni svjestan da se uistinu zbiva najveće čudo u povijesti čovječanstva. Skoči se odmah, otvori vrata i potrča. A Ivan za njim. Kao što je Marija tračala ko bez duše s groba, sada Petar i Ivan ko bez duše trče na grob. Evanđelist Marko će to reći ovako: „Uskrsnuvši, dakle, rano prvog dana u tjednu, ukaza se najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha. Ona ode i dojavi njegovima, tužnima i zaplakanima. A oni, čuvši da je živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše“ (Mk 16,9-11). Marija i žene javile radosnu vijest apostolima, a oni nisu povjerovali! Toma nije povjerovao apostolima da je Isus bio među njima, a Petar i apostoli nisu povjerovali ženama da Isus više nije u grobu. Kako je teško povjerovati. A ako ne vjeruješ onda provjeravaš. Tako učiniše Petar i Ivan – odoše provjeriti. Ivan, kako je mlađi, prestignu Petra i dotrča prvi na grob. Ali ne uđe prvi, nego sačeka Petra, pa kad on uđe, pođe za njim. „Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova“, kaže očevidac, Sv. Ivan (Iv 20,9). Obojica zadihana i s nevjericom na licu razgledaju grob i pomalo dolaze k sebi. Donosili su vode Mariji Magdaleni da dođe k sebi, a sada bi trebalo njima vode da oni dođu k sebi. Malo pomalo dolazili su k sebi i otvarale su im se oči vjere „jer oni još ne upoznaše pisma da Isus treba da ustane od mrtvih“ (Iv 20,9). Tako se s Marijom Magdalenom i vjernim ženama počela širiti radosna vijest: Isus je zaista uskrsnuo! Jedna duhovita anegdota kaže da se Isus najprije ukazao ženama zbog toga što je znao da će to one najbolje razglasiti po svijetu.

Svjedočila Uskrs u zatvoru

Gospođa Arsenjevna bila je zatvorena u Moskvi, u strogom ženskom zatvoru ruske tajne policije. Ona pripovijeda sljedeći događaj iz te strašne tamnice.

„Jedne večeri“, priča ona, „moja mlada suuznica, koja je bila u ćeliji do mene, šapnula mi je: 'Znadeš li koji je sutra dan? Sutra je Uskrs!'

Već sam bila i zaboravila na naše blagdane i nisam bila svjesna da bi sutra bio Uskrs“, nastavlja ona. „Sve vjersko bilo nam je uskraćeno. Nismo se mogli radovati našim kršćanskim blagdanima. Morali smo slušati što oni narede i šutjeti, inače ideš u samicu, najgoru vrstu zatvora. Ujutro, nakon što smo se ustali, zatvorom se prolomi usklik: 'Isus je uskrsnuo!'

Sledila sam se od čuda. Zar ima netko tko se usuđuje izustiti takvu rečenicu u strogom komunističkom zatvoru. Pa, je li ta žena svjesna što čini. Je li svjesna što ju čeka. Kakve muke, tortura i samica. Pogledala sam svoju suuznicu iz susjedne ćelije: oči su joj svjetlucale od radosti. Ona je izgovorila tu rečenicu: 'Isus je uskrsnuo!' Nekoliko trenutaka nakon toga usklika cijeli zatvor je gromoglasno odgovorio: 'Uistinu je uskrsnuo!' Stražari su se skamenili od čuda, a onda potrčali prema njoj. Takvo što u njihovoj stražarskoj karijeri, još im se nije dogodilo. Da jedna zatvorenica bude tako hrabra i drska, da se odvaži tako im prkositi. I ne bojati se posljedica. Skočiše nekolika stražara, uhvatiše je i nekud odvukoše. Svi smo znali da će je odvesti u samicu. Desetak dana nitko je nije viđao. Čak smo mislili da su je možda i ubili. No, jednoga dana ipak se pojavila. Sve su je zatvorenice gledale s nevjericom i divljenjem. Bila je sva premlaćena i modra. Lice joj je bilo požutjelo i upalo. Provela je nekoliko dana u hladnoj ćeliji, prozebla i gladna. Premda tako slaba i nemoćna s lica joj je titrao nekakav nevjerojatan osmijeh. Odvukli su je u njezinu ćeliju. Uvečer mi je tiho, ali radosno, rekla: 'Ipak sam u zatvoru navijestila uskrsnu poruku. Sve ostalo i onako nije važno!'

Nikada tu uspomenu iz zatvora neću zaboraviti. I hrabrost te mlade žene. Svaka joj čast. Podnijela je muku radi Isusova uskrsnuća. I bila radosna.“

Kako je svjedočim uskrsnuće

Ne traži od mene sveta Crkva danas da hodam ulicama gradova i sela i vičem: „Isus je uskrsnuo, Isus je uskrsnuo!“ Mogli bi me samo proglasiti ludim i neuračunljivim. Isus od mene očekuje da uskrsnuće njegovo svjedočim svojim kršćanskim življenjem i svjedočenjem, baš onako kao što su to činili apostoli, nakon što su i sami povjerovali u Njegovo uskrsnuće. I svi osim svetoga Ivana, apostola i evanđeliste, život svoj položili.

  • Isus od mene očekuje da se u ime uskrsnuća Njegova ne bojim reći „Hvaljen Isus i Marija“ pred svojim kolegama katolicima, na svom radnom mjestu gdje uglavnom rade katolici ili kada župniku pokucam na župna vrata. Ta neće me valjda nitko zatvoriti. Ali eto, ja se i tu, među katolicima, nekako skukavčim, prepadnem, smetem, postidim Isusova imena i pozdravim drugačije. Pa mi onda netko od tih katolika kaže: „Pa, što, bolan ne bio, ne kažeš: 'Hvaljen Isus'? Pa se onda još više postidim i pocrvenim.“
  • Isus od mene očekuje da njegovo ime ne izgovaram tamo gdje ga nikako ne bi smio izgovarati: u psovci! Ali, ja sam toliko „hrabar“ i drzak da se ne bojim Njegovo sveto ime izgovoriti u psovci. U pozdravu se stidim izgovoriti Njegovo ime, ali se u psovci uopće ne stidim. Ni pred katolicima, ni pred muslimanima, ni pred pravoslavnima. Pa me onda musliman opomene: „Bolan ne bio, kud ćeš tako, naopako, psovati, zar te nije Boga strah!“ Ali, eto, mene, kukavelja nije strah Boga psovati, ali me stid i strah Boga pozdraviti.
  • Isus očekuje od mene da i ja uskrsnem zajedno s Njim: da ne ostanem u svakodnevnom grijehu, da se redovno ispovijedam i pričešćujem. Onaj koji se ne ispovijeda ostaje u tamnici grijeha i zatvoru duše. Onaj koji se ispovijeda želi živjeti s Uskrslim, slobodan i čist.
  • Isus očekuje od mene da svakog čovjeka prihvatim kao brata, da budem spreman oprostiti i preći preko uvrede. On je s križa rekao: „Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine!“ Ako želim uskrsnuti s Isusom moram i ja biti spreman oprostiti drugomu. Tko oprašta taj svjedoči uskrsnuće, tko ne oprašta taj svjedoči zatvor duše, tamnicu i samicu.
  • Isus očekuje od mene da ne zaboravim siromahe, nego da im pomognem, da ih darujem, da suosjećam s njima. Da im pomognem da i oni dožive uskrsnuće. Njihov je uskrs kad im pristupim, pomognem i podignem ih iz njihove zaboravljenosti i odbačenosti. Kad im tako pristupim kado da sam ih digao iz groba. Tko siromahu daruje pomoć i vrijeme darovao mu je uskrsnuće. To je za njega pravi Uskrs!

Isuse, pomozi nam da svojim svakodnevnim ljudskim i kršćanskim djelima svjedočimo Tvoje uskrsnuće!