Piše: Dario Tokić

Za svoje veliko djelo pripremao se živeći savjesno, marljivo i pošteno svoj svagdašnji život, poput milijuna drugih ljudi.

Ima ljudi koji potcjenjuju vrijednost tihog obiteljskog života. Osobito dok je čovjek mlađi, traži uzbuđenja i provod, ali zaboravlja da se na taj način i troši. Tako nije rijetko susresti ljude koji još nisu pravo ni sazreli, niti su puno godina doživjeli, a već su siti života i više ne znaju od obijesti što bi sa sobom. Tridesetogodišnjaci koji su sami sebe onesposobili za bilo kakvu ozbiljnu vezu, koji se ne žele vezati, ne žele obveze, a mnogi od takvih niti ne žele ni raditi. Od njih se svijet više nema čemu nadati, a ni oni sami se više ničemu od svijeta i života ne nadaju, jer su se prerano svega iživjeli. Praktički nemaju obitelji, niti bi je htjeli, niti imaju mjesta gdje da duša njihova otpočine. Čekaju da im dani budu odbrojani ponavljajući po rutini stvari tražeći uzaludno užitak koji se već davnih dana potrošio. Bez volje i želje za nečim višim, ili nečim dubljim. Amortizirani u svojim tridesetima, rekli bi ekonomisti, prokletstvo je nemalog broja naših suvremenika. Zato je Isus strpljivo, marljivo i pošteno izgrađivao svoje skromno obiteljsko zajedništvo, da ne bi prerano ostario i tako sebe onesposobio za veliko djelo koje je bilo pred njim.

A kad je nastupio čas da krene u akciju, nije krenuo „udarajući u sva zvona“, kako bi to narod rekao, busajući se u prsa i svraćajući pozornost. Krenuo je ponizno, od samog dna. Ivan Krstitelj je propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha, i Isus je tu stao u red, da i sam bude kršten. Isus je znao da mu nitko neće vjerovati ne bude li vjerodostojan, to jest našim riječima rečeno: realan. A realnost je čovjekova obilježena grijehom, i grijeh je ono što uništava čovjekovu životnu radost i puninu. Da ljudi jedni druge ne kradu, varaju, lažu i ogovaraju – da ne govorimo o ubijanju – koliko bi ovaj svijet bio ljepše mjesto za življenje. Zato Isus polazi od dna ljudske stvarnosti, od korijena bolesti čovječanstva, da takvom svijetu donese ozdravljenje, Božje spasenje. Ima tu pouke i za nas. On koji grijeha nije imao stao je u isti red s nama grešnicima. A znao je da nema grijeha… To je ono što Pavao veli da znanje može itekako nadimati, ali da je ljubav ta koja zapravo izgrađuje“ (usp. 1Kor 8,1). Isus se nije služio svojim znanjem da bi sebe istaknuo ili sebi ostvario prednost, nego zato da izgradi zajedništvo s nama, da nam pokaže koliko nas ljubi. I nama je svakako draži Bog koji se učinio nama jednak, nama blizak, nego li neki drugi koji nam samo s visoka zapovijeda kako se moramo ponašati. Više vjerujemo u ljubav Boga koji razumije naše slabosti i prihvaća nas u bijedi naše grešnosti, nego li u nekoga koji – budući da nas ne shvaća i ne trudi se razumjeti nas – od nas zahtijeva previše. Isus je Emanuel – Bog s nama, i za nas.

 Naposljetku, nisu li riječi koje je doživio nakon krštenja potvrda ispravnosti takvog postupka? Nije li Bog Otac s ponosom izgovorio te riječi, nakon što je Isus prignuo svoju božansku šiju u znak pokore i solidarnosti s našim grešnim svijetom u nadi otkupljenja? Biti malen s malenima, znak je veličine u Božjim očima, jer ljubav je takva: ona čini da su slični oni koji se ljube. Bog je utjelovljenjem postao sličan nama, da bi mi njegovim javnim djelovanjem, trpljenjem i otkupljenjem po uskrsnuću od mrtvih postali slični njemu.

A da je ljubav upravo u motivaciji takvog Isusovog postupka na Jordanu vidljivo je iz sadržaja riječi koje su mu tom prigodom upućene. Kao da se hoće reći, „Zato što si na moj nagovor pristao voljeti čovjeka i učinio se solidarnim s njime, zato ti s ponosom želim reći ono što oduvijek osjećam za tebe, a to je: 'Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!'“ Krštenje Isusovo je prigoda Bogu Ocu da još jednom javno izrazi potvrdu svoje ljubavi i podrške Sinu koji je krenuo u tešku misiju. Pouka je to i za nas: da znamo prepoznati znakove ljubavi koje nam bližnji izražavaju; da znamo pohvaliti i dati podršku ljudima koji rade prave stvari; i da znamo slobodno izraziti svoje pozitivne osjećaje prema osobama do kojih nam je stalo.

Prečesto se ustručavamo pohvaliti, ohrabriti i izreći svoje pozitivne osjećaje prema svojim najbližima, bojeći se možda kako će nas drugi shvatiti, ili ne znam zbog kojega drugog razloga. Kao da su dobrota i ljubav slabosti u ovome svijetu. Današnje evanđelje je radosna vijest jer nam pokazuje da se ni sam Gospodin Bog ne srami biti dobar i reći javno da ljubi, i da pri tome ništa nije izgubio od svoga božanskoga veličanstva, niti od ugleda u očima svojih vjernika. Čak štoviše. Mislim da to može biti jasna poruka i nama, koji smo na njegovu priliku stvoreni da ljubimo i da budemo ljubljeni.