(Iz 55,1-3; Rim 8, 35.37-39; Mt 14, 13-21)

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A

Dajte im vi jesti!


Veliki Božji čovjek Ivan Krstitelj platio je glavom svoju vjernost Bogu i svome proročkom poslanju. Umro je kao navjestitelj i svjedok Božjega moralnog reda. Ubili su ga kralj-preljubnik Herod i osvetljiva Herodijada.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Orlovac

Uvod u pokajnički čin

Kršćanin nije čovjek koji je prihvatio neku vjeru ili čak ideologiju. On je vjernik koji je svoj život vezao uz osobu Isusa Krista. Na Isusovu vjernost želi odgovoriti svojom. Prelijepo je kad u sakramentu ženidbe zaručnici voljenoj osobi obećavaju vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, a ljubav i poštovanje u sve dane svoga života. Nešto slično obećava kršćanin u krštenju. Svoja obećanja daje Bogu i s njim sklapa životni savez. To osobito jasno dolazi do izražaja kod krštenja odraslih. A kad čovjek korjenito živi svoja obećanja, onda može s apostolom Pavlom reći: «Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?» (Rim 8,35). Nabrajajući reče da nema toga što bi ga moglo rastaviti od Isusa kojega voli. I mi smo Bogu dali krsna obećanja. A kako ih živimo? Ne događa li se da nas i kojekakve sitnice, a ne samo velike nevolje mogu od Boga rastaviti? Za tu svoju nevjernost Bogu, sad se najprije iskreno pokajmo započinjući ovo Misno slavlje.

Neka se sada usudi reći kralju što smije, a što ne smije činiti! Tako je jednostavno moćnicima riješiti se onoga tko im uznemiruje savjest: skrate ga za glavu i mirna Bosna! A za toga Ivana je Isus rekao da je najveći od onih koje je ljudska majka rodila. Nakon te tragične vijesti povlači se Isus u samoću, na razmišljanje i molitvu za ubijenog prijatelja. Međutim, netko ga je morao vidjeti kad je ulazio u lađicu, kako bi preplovio na drugu stranu jezera, razglasio to i svijet se strčao sa svih strana. Od Isusova mira u samoći ne bi ništa. Tu započinje scena iz odlomka današnjeg Evanđelja. Promotrimo njezine sudionike! To su svijet, tj. narod, apostoli i sam Isus.

Svijet

Dolazili su mu oni koji su bili bolesni ili su imali bolesnika u kući. Kako i ne bi kad je Isusova «ordinacija» radila posve besplatno i to 24 sata na dan. Jedina non-stop ordinacija, koja bi radila dok je bilo bolesnih i potrebnih. A njih ima uvijek. Isus nikada nikoga nije odbio. Ne čini to ni sada, iako bi mu bilo korisno kad bi malo ostao sam u miru. Evanđelje ne opisuje Isusove emocije, ali sigurno je bio ražalošćen viješću o smrti prijatelja Ivana Krstitelja. Međutim, Matej izričito veli kako se Isus sažalio nad narodom u potrebi, a sa svih strana slio se k njemu «silan svijet» (Mt 14,14). Ta ga sućut tjera na aktivnost: neumorno liječi, poučava, tješi. Oni koji mu dolaze gladni su tjelesnog zdravlja, ali i Božje riječi. A kod Isusa im je tako lijepo da su čak i na glad zaboravili. Ni primijetili nisu kako vrijeme prolazi.

Apostoli

Očito je Isus cijeli Božji dan primao potrebne, liječio ih, tješio i poučavao. Nije bilo vremena ni za ručak, ni za popodnevni odmor koji je bio u onoj vrućini neophodan. Apostoli čekaju kad će konačno ta strka prestati, pa da ostanu sami s Isusom. Uostalom, zar to nije neuviđavno od svijeta što «njihova» Isusa ne prepuste njima; ta oni su Njegovi učenici. I nisu se baš pokazali. Kao da im je toga svijeta već navrh glave. Dobronamjerno «poučavaju» Isusa kako su u pustu kraju i kako nemaju što jesti, pa valja narod poslati kućama. Kao da Isus toga ne zna. Računali su da će oni uz Isusa nekako dobiti potreban obrok, a za druge briga njih. Uostalom, nisu ih ni zvali. Neka idu i neka se snalaze kako znaju! Traže da Isus narod pošalje kući.

Isus

A Isusu ne pada na pamet da ljude otpusti gladne. Od Boga se ne odlazi gladan. Ponaša se kao da su apostoli dovezli sa sobom kamion-hladnjaču punu hrane: «Dajte im vi jesti!» (r.16). Bit će da su se apostoli samo pogledali ispod oka. Što ćemo im dati, kad ni sami nemamo, pomislili su. Eto, jedva su nekako skucali pet kruhova i dvije ribe. To bi pojela dva čovjeka s malo boljim tekom.

Isus zna što će učiniti, ali želi poučiti učenike da ni oni ne smiju ostati pasivni, prekriženih ruku. Svatko može i mora nešto doprinijeti. Bog poseže za čudesnim sredstvima tek onda kad se naravna iscrpe. Nema pasivnog čekanja čudesa. Uostalom i «naravna» sredstva su od Boga, Božji dar. Zato, kad Isus čudesno umnaža kruh, i apostoli imaju svoju zadaću. Isus ih začas pretvori u konobare i šalje ih da raznose hranu ljudima koji su posjedali po travi. Bio je to valjda najmasovniji piknik u dotada poznatoj povijesti. Bog voli raditi u suradnji s čovjekom.

Tumači Svetoga pisma kažu da je tim čudom Isus najavio i drugo, još veće, čudo – kruh u kojemu će On sam ostati nazočan u svojoj Crkvi do konca vremena, presvetu Euharistiju. Ali, zanimljiv je redoslijed: od vidljivoga k nevidljivomu, od materijalnog k duhovnomu. Najprije tjelesni kruh, onda kruh duše. Najprije valja gladnoga nahraniti, a onda mu o dobrom Bogu govoriti. Tako se prilazi čovjeku, tako se čovjeka ispravno vodi do Boga.

Poslanje Crkve: «Dajte im vi jesti!»

«Dajte im vi jesti!», nije bio samo Isusov nalog ondašnjim učenicima. To je i zadaća koju je dao svojoj Crkvi, nama, zauvijek. Bitna oznaka Kristove Crkve je caritas, bratska ljubav, solidarnost. To se mora najprije ostvariti, kako bi mogla uslijediti evangelizacija, privođenje ljudi Bogu. Mi smo u nedavnom ratu doživjeli što nam znači solidarnost i pomoć drugih ljudi. U najtežim trenutcima bili smo svjesni da nismo zaboravljeni i prepušteni sami sebi. Koliko su nam značili materijalni darovi potrebni za život, toliko nam je značila i njihova ljubav i solidarnost, svijest da nismo zaboravljeni.

Ali, nije li se kod ne malog broja naših vjernika stvorio neki gotovanski mentalitet čekanja kad ćemo nešto dobiti? Štoviše, neki su od toga napravili svoje «pravo». S druge strane, sami ni prstom ne maknu da učine ono najmanje što mogu, ni sebi, a kamoli drugima. Događalo se da netko neće zasaditi gredicu povrća u vlastitom vrtu: «Što da se mučim, kad ja to mogu dobiti!». Valjda ništa nije protivnije Isusovu shvaćanju nego takav stav. Tu se nikada neće dogoditi čudo dijeljenja i umnažanja, nego čudovište sebičnosti i neodgovornosti. Događalo se često da su nam – osobito ljeti – dolazili mladi, tzv. volonteri iz drugih zemalja, pomagati u obnovi i izgradnji porušenoga. Radili su i teške i prljave poslove usred žarkog ljeta, u znoju i prašini. A gdje su mladi iz našeg hrvatskog naroda? Njih gotovo da i nije bilo. Mi kao da još živimo u vremenu komunizma kad su ljudi završavali na policijskim «informativnim razgovorima» samo zato što su kao Crkva, kao vjernici pomagali, kako se to događalo u Banjoj Luci i okolici nakon katastrofalnog potresa 1969. godine kad su neki zauzeti vjernici htjeli pomoći djeci stradalih u potresu. Prošla su ta vremena; probudimo se! Nema pasivnog iščekivanja tuđe pomoći i čuda s neba. Narod rado citira navodnu Božju poruku: «Pomozi si, pa ću ti pomoći!» Nije mi poznata baš takva izreka u Svetom pismu, ali po duhu i sadržaju ona posve odgovara. Nitko nema pravo očekivati da Bog čudesno učini ono, što on može sam i bez čuda učiniti.

«I jeli su svi i nasitili se» (r.20). Tko su ti «svi»? To je čak pet tisuća ljudi, i to samo muškaraca, ne računajući žene i djecu. To je cijeli jedan gradić. Zašto se spominje samo broj odraslih muškaraca? Nije valjda zato jer su oni imali bolji apetit i mogli više pojesti nego drugi, nego zato jer su Isusa u javnosti više slijedili muškarci, a žene su bile zauzete brigom za djecu i kućnim poslovima. One bi za Isusom krenule onda kad su se našle u nevolji, kad im je dijete bilo bolesno, pa bi htjele Isusa moliti za pomoć.

Ljubav se, dijeleći, umnožava

Na početku je izgledalo da se od onih pet malih kruhova i dvije ribe ne može nahraniti ni nekoliko ljudi, a na kraju se nahrani sve ono silno mnoštvo. No, tu još nije kraj: preostalo je 12 punih košara. To je apostole toliko iznenadilo, da je netko išao točno prebrojati i upamtiti. A ima tu i lijepe simbolike i pouke: 12 apostola, 12 košara. I ubuduće će ljudi biti gladni. Apostoli će se morati brinuti za gladne kad Isusa više ne bude bilo među njima. Isus im je pokazao kako se to radi: angažirajući sve ljudske, naravne sposobnosti i «resurse», a kad to učine, onda snagom vjere računati s Božjom pomoću. Tako rade i kršćanski misionari danas. A da bi oni tako mogli raditi među siromašnima i gladnima, moraju imati jako zaleđe svoje braće i sestara u domovini. Jesmo li svjesni da smo tako i mi sami Božji misionari, makar Afrike ili drugih udaljenih zemalja ne vidjeli, osim na televiziji? Što je značilo pet kruščića i dvije ribice u onolikom mnoštvu? A ipak su svi otišli tjelesno nasićeni i duhovno nahranjeni: ljubavlju Božjom i solidarnošću ljudskom. Kao Isusovi učenici, svi mi imamo svoju zadaću u tome. Nema tako malog dara koji ne bi mogao biti velika pomoć. To nas ispunja ponosom, to nas potiče na akciju. I za nas danas vrijedi ona Isusova: «Dajte im vi jesti!»