(Dj 14,21-27; Otk 21,1-5a; Iv 13,31-33a.34-35)

PETA USKRSNA NEDJELJA C

Kako ljubiti bližnje?


Ne možemo se oteti dojmu koji nam ostavlja problem zašto je Isus toliko inzistirao na ljubavi, čak i prema neprijateljima? Analogno tomu moramo najprije priznati da smo, ako je suditi po ljubavi, slabi kršćani.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Marko Zubak

Uvod u pokajnički čin

Dok smo bili djeca, ako bismo se posvađali s bratom ili sestrom, mama bi, čim bi to primijetila, inzistirala da se obvezno moramo poljubiti i pomiriti. Najradije to tada ne bismo učinili, ili bismo bilo što drugo učinili samo ne to, ali smo morali. Danas kada smo odrasli, ne svađamo se i ne ljutimo jedni na druge, već jedni drugima pomažemo, zahvalni za isprobanu pedagogiju starih. Pri tom mislimo da je njima tada bilo lakše odgajati djecu jer je sve bilo usmjereno ka moralno-etičkim vrijednostima. Nije bilo televizije, sapunica i Parova, čak ni ratobornih crtanih filmova. Bile su jedino društvene igre, pjesme, zagonetke i što je najvažnije česta i zajednička molitva. Uistinu je tako bilo lakše odgajati u zajedništvu i ljubavi. Kada bi danas naši stari ponovno došli na ovu zemlju, teško bi se snašli u ovom vrtlogu sebičnosti. Primijetili bi da je čovjek, kao u ono Mojsijevo doba, „sišao s puta“ (Izl 32,8). Sigurno bi se opet poželjeli vratiti u ozračje dobrote, ljubavi i mira. Božja riječ koju slušamo i evanđeoski Kruh koji blagujemo pomažu nam ostati na Putu i ne umrijeti. Pa ipak, naš problem je drugi: ljudi oko nas ne umiru od gladi, nego od pretilosti. Nitko nema viška ljubavi nego kilograma, koliko god mi mislili da smo siromašni. Kako nadoknaditi tu ljubav i gdje je pronaći? Važno je najprije i neprestano je sijati, posvuda, ali samo onu čistu, pravu božansku. Ona će već niknuti. Tada će i Bog rado prebivati među nama. Posebno danas, kada nas Božja riječ ponovno uvodi u Dvoranu posljednje večere da čujemo i poslušamo Isusovu oporuku: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13,34). Kajući se za učinjene grijehe protiv Ljubavi, kao i sve propuste u ljubavi, molimo da se Bog trajno nastani među nama u ljubavi i da se po njoj i mi ostvarimo u životnom hodu s Njim.

Znamo da je lakše voljeti one daleko, negdje u Africi ili Aziji, nego svoje bližnje. Isus, u najdramatičnijem trenutku svoga života, prije svoje muke, na posljednjoj večeri u kojoj ustanovljuje euharistiju da bi ostao s nama do ponovnog dolaska, daje nam novu zapovijed – zapovijed ljubavi. „Ljubi, i čini što hoćeš“, reći će sv. Augustin znajući da ako ljubimo, nećemo učiniti ništa loše.

Zašto ljubiti bližnje?

Svoje bližnje ljubimo najprije radi vlastita mentalnoga zdravlja. Toliko je toga na našem životnom putu. Ako bismo svemu i svačemu pristupali s nepovjerenjem, bili bismo slični onom psu kojega su zatvorili u labirint obložen ogledalima. Pas gdje se god okrenuo, vidio je suparnika. Počeo je režati i „onaj s ogledala“ režao je na njega. Zatim se nakostriješio da izgleda veći i strašniji, i onaj se preko puta njega nakostriješio. Ovaj zalaje na sebe, i onaj od tamo laje na sebe. Tako je taj prizor izgledao sve strašnije i dramatičnije dok pas nije uginuo od silnoga režanja i neprijateljstva „prema sebi“, a da to i nije htio, niti znao. A da je samo malo zastao, da je mahnuo repom i onaj bi preko puta stao i mahnuo. Tako je često i s nama ljudima. Kada dođemo ispred šaltera, ljutimo se na druge, čak i u bolnici ponekad nema reda niti solidarnosti jer sve hoćemo preko reda. Gradske prijevoze i obrazovne ustanove ne smijemo ni spomenuti. Ako u nama nema dovoljno ljubavi, to je kao da smo krenuli na put automobilom bez goriva ili s lošim gorivom. Pogon našega života je ljubav jer smo od Ljubavi satkani. Znamo da ima i onih osoba koje nisu imale dovoljno ljubavi. Njima pomažemo da se ostvare integrirajući se u društvo. Nije se slučajno Bog zaodjenuo ljubavlju, zapravo se sakrio u nju. Ona je zamamna i privlačna. I nije slučajno u roditeljsku dušu utkao upravo zakon ljubavi. Pogledajmo o čemu je Bog razmišljao dok je stvarao roditelje:

KAD JE BOG STVARAO OČEVE...

Kad je Bog stvarao očeve, započeo je koristeći jedan visoki okvir.

Anđeo koji je stajao pokraj njega reče:

- Djeca su nisko pri zemlji, zašto želiš oca napraviti tako visoka? Neće se moći igrati pikulama bez da klekne, neće moći staviti dijete u krevetić bez saginjanja, a morat će se pogrbiti da bi ga poljubio. Bog se nasmija pa reče:

- Da, ali kad bih ga napravio veličine djeteta, prema kome bi dijete podizalo pogled?

I kad je Bog napravio očeve ruke, one su bile ogromne. Anđeo kaže:

- Velikim rukama će biti nespretno koristiti malene pelene, male gumbiće i trakice za konjski repić. Hoće li moći izvaditi trn iz dječje ručice?

Ponovno se Bog nasmija i odgovori:

- Biti će dovoljno velike da u njih stane sve što mali dječak izvadi iz svojih džepova, a ujedno dovoljno male da njima obgrli malo dječje lice. Tada Bog na okvir pričvrsti duge noge i široka leđa. Anđeo kaže:

- Hoćeš li stvoriti njedra ocu? Bog reče:

- Majka treba njedra, otac treba jaka pleća da bi gurao saonice, da bi držao u ravnoteži dječaka na biciklu, da bi bio oslonac uspavanoj dječjoj glavici. Kad je Bog stvorio najveće stopalo koje je itko ikad vidio, anđeo je rekao:

- Ali, kako će se ova ogromna stopala izvući iz kreveta pred jutro kad dijete zaplače i kako će proći dječjom rođendanskom zabavom bez da sruše dva-tri gosta? I ponovno se Bog osmjehne.
- Bit će dobro - reče - vidjet ćeš. Ova stopala će pomoći malom djetetu koje poželi jahati konjića, ili će otjerati miša iz kućice na stablu, a uvijek će nositi velike cipele koje će biti zabavno popuniti. I tako je Bog radio cijelu noć. Dao je ocu malo riječi, ali snažan glas, oči koje sve vide, a ipak ostaju mirne i susretljive. I napokon nakon malo promišljanja, dao je ocu i suze. Tada se okrenuo prema anđelu i uz osmijeh mu rekao:
- Ne brini. Otac će moći voljeti koliko i majka.
(E. Bombeck)


Novost kršćanstva

Do Isusa je zakon pravednosti podrazumijevao uzvraćanje istom mjerom. No, Isus u novoj zapovijedi od nas traži da ljubimo jedni druge kao što je On ljubio nas, čak i neprijatelje, i da hodimo u novosti života. Ovdje moramo zastati i preispitati se koliko smo Isusov zakon ljubavi u sebi izgradili i koliko se u svakodnevnom životu po njemu ravnamo? Sve drugo nam može biti tlapnja ako Isusov zakon ljubavi nismo shvatili i ako po njemu ne živimo. Naime, ne smijemo izgubiti iz vida da Isus ovu zapovijed ljubavi daje kao svoju oporuku u najsvetijem, ali i najdramatičnijem trenutku na posljednjoj večeri, prije svoje muke, „pošto Juda iziđe iz blagovališta“ (Iv 13,31). Po ljubavi smo slični Isusu, a bez ljubavi smo kao Juda.

Kad u srcu nešto osjećamo i od Boga želimo tražiti oprost, On nas već čeka da nam oprosti. Dobro je da znamo u ovoj Godini milosrđa da nas Bog uvijek čeka. Zašto? Čeka nas da nas zagrli, da nam kaže: „Sine ili kćeri, ljubim te.“ Dopustio sam da zbog tebe razapnu moga Sina; to je cijena moje ljubavi. To je dar ljubavi.

Bog me čeka, želi da otvorim vrata svoga srca: uvijek valja osjećati tu sigurnost. Ako bi se pak kod nekoga pojavila sumnja da je dostojan Božje ljubavi, bolje je, jer Bog te čeka takvog kakav jesi. Valja ići Gospodinu i reći mu: „Ti znaš da te ljubim; ili ako se ne osjećam, da mu kažem: Ti znaš Gospodine da te želim ljubiti, ali sam veliki grješnik, grješnica. On će učiniti isto što je učinio s izgubljenim sinom koji je sav novac potrošio na užitke. Neće dopustiti da završiš svoj govor, nego će te ušutkati zagrljajem svoje ljubavi. (Papa Franjo)

Ljubav bližnjem zla ne čini

Ulaznica za nebo je ljubav. Po njoj ćemo biti suđeni i nagrađeni. Toliko smo puta čuli da nije važno samo koliko smo nešto učinili, nego s koliko ljubavi. U vrijeme rata u jednom našem gradu čovjek pravoslavac svaki je dan donosio kruh svom prijatelju katoliku, ali da ga ne bi otkrili, po dogovoru je ostavljao kruh svako jutro u kontejneru za smeće. Ljubav je domišljata. Božanska mjera je ljubav. Ona krije u sebi eshaton. Vječnost će trajati, ali ljubav propasti neće jer je neuništiva i razumljiva. I malo dijete osjeća tko ga voli, i starac i osoba ometena u razvoju. Ljubav svi razumijemo, primjećujemo i želimo. Nema nikoga da ne ljubi, samo je pitanje što i kako ljubi? Ljubiti na Isusov način znači biti savršen. Od ljubavi nikad ne odustajati, pa ni kako veli I. Aralica: „Kad kažu: dušu prodaj,/ Za dušu kupci novce broje,/ Ti cvijetom cvjetaj srce moje./ Kad kažu: ti si bijeda,/ Sudbinu tvoju drugi kroje,/ Ti cvijetom cvjetaj, srce moje./ Što god da kažu, što god da htjeli,/ Sa mržnjom ne daj da te spoje,/ I cvijetom cvjetaj srce moje“ (Duše robova). Po ljubavi božanskoj sva priroda nakon zimskog sna opet se budi i cvate. Sreća da čovjek nema nad tim veću moć, već bi i to pokvario svojim pomanjkanjem ljubavi. Dobro je zato poslušati glas svoga srca i svoje savjesti, glas naših otaca i predaka koji su Isusovu zapovijed s ljubavlju osluškivali. Amen!

Oporuka sretna čovjeka

U crkvi sv. Pavla u Baltimoru 1692. pronađena je oporuka sretna čovjeka:

Kročite smireno kroz buku i strku

i ne poželite mir koji

donosi vječna tišina.

Trudite se, ali bez podčinjavanja,

da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.

Govorite svoju istinu tiho i

jasno i slušajte što vam drugi govore, jer

čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.

Izbjegavajte glasne i agresivne osobe – one uznemiruju dušu!

Uspoređujući sebe s drugima, možete postati sujetni i ogorčeni,

jer uvijek će biti gorih i boljih od vas.

Uživajte u svojim dostignućima kao i u svojim planovima.

Vodite računa o svom zvanju ma kako skromno bilo,

jer to je nešto stvarno što posjedujete u ovom nemirnom i promjenjivom vremenu.

Budite svoji! Posebno ne iziskujte lažnu naklonost niti budite cinični u ljubavi.

Unatoč svim prijevarama i razočaranjima, ljubav uvijek ispočetka niče poput trave. Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine i dostojanstveno im predajte mladost. Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća. Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima, previše je strahova rođeno u

samoći i premorenosti životom. Ispod zdrave discipline budite nježni

prema sebi. Vi ste dijete svemira kao i stabla i zvijezde i vi

imate pravo biti ovdje. I bez obzira je li to vama jasno ili ne,

svemir se razvija točno onako kako treba. Zato, budite u miru

Božjem, ma što za vas on bio, i ma kakvi bili vaši zadatci u

ovoj ludnici, sačuvajte mir u svojoj duši sa svim svojim

prijevarama, svojom iskrenošću i promašenim

snovima – ovo je još uvijek predivan svijet.

Čuvajte sebe. Uložite sve što imate i što jeste

i budite sretni.