(Iz 55,10-11; Rim 8,18-23; Mt 13,1-23 ili 13,1-9)

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A

Je li Bog zadovoljan s nama?


„Bog je stavio malo sjeme u zemlju moga vrta. Bog je stavio malo sjeme u dubinu moga jutra. Čim opazih malo sjeme uzeh ga u ruke svoje i htjedoh mu vidjeti nutrinu, htjedoh vidjeti malo sjeme. Bog je stavio malo sjeme u zemlju moga vrta. Bog je stavio malo sjeme na početak moga puta...

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Marko Zubak

Uvod u misno slavlje

Danas imamo prigodu čuti prvu Isusovu prispodobu, od njih 77 koliko nam Evanđelja donose. Sv. Luka ih je nanizao u svojem 13 poglavlju. Ovu prvu Isus je sam protumačio, a druge je nasamo učenicima tumačio ili ostavio da ih oni kasnije, u skladu s cijelom Objavom kako su razumjeli i čuli, tumače i iznose. U naše vrijeme kada je i sjeme „modificirano“ ili zatrovano različitim ljudskim zastranjenjima, ni Božju riječ nam nije lako izdvojiti iz „pljeve“ sadašnjosti, iako je sačuvana svojom neprolaznošću u iskonskoj drevnosti. Riječ je Božja stara i uvijek nova. Nova je na novi način na koji je razumijevamo i prenosimo, pri tome pazeći da ju ne oskvrnemo ili ne daj Bože, osakatimo. Po njoj čovjek može bit i jest Božje remek djelo, a može postati i samo torzo – osakaćen, nedovršen, manjkav. Da bi sjeme urodilo, pa tako i sjeme Božje riječi, mora biti pripravljeno tlo. I naše srce može biti katkada tvrdo kao beton ili zapušteno kao šipražje i trnje, a može biti i lijepa oranica na kojoj sve što posadimo i posijemo urodi stostrukim rodom. Zato je Isus došao na ovu zemlju da s nama i po nama posije dobro sjeme Božje riječi, kako ovaj svijet ne bi išao strmoglavo u propast, nego donosio plodove za vječnost. Pokajmo se danas za našu nemarnost oko sijanja i primanja Božje riječi.

... Htio bih da raste sjeme, htio bih da rodi plod, ali vrijeme njegova cvata, njega poznaje samo Bog. Bog je stavio malo sjeme u zemlju moga vrta, Bog je stavio malo sjeme na početak moga puta“ (s. Mirjam).

Božja riječ kao sjeme

Često kažemo da u Božjem vrtu ima svakojakog cvijeća. Po tom šarenilu boja i cvjetova njegova dražest postaje veća. Ali to ipak brzo zaboravimo kada trebamo uvažiti samobitnost i ljepotu drugih, slaveći Boga i zbog tog „šarenila“ boja i mirisa. Dok sam nedavno čestitao susjedima muslimanima Ramazanski bajram odgovori mi bogobojazni vjernik: „Želim da Bog bude zadovoljan i s vama u vašim slavljima.“ Te su mi riječi dugo odzvanjale pa pomislih kako Bog može biti nezadovoljan s nama, čak i kad mi mislimo da ga slavimo. Nije toga pošteđen niti jedan narod niti vjernik. Svi se trebamo uvijek preispitivati: Je li Bog zadovoljan sa mnom ili nije? Što je želio sa mnom dok me stvarao, dok je želio da budem? Tek daškom vjere otkrit ćemo tajnu Njegova plana po Njegovoj ljubavi koju nije štedio. Ni nadahnuti sveti pisac nije štedio svoga udivljenja pred tim Božjim planom i radom: „Ti, Gospodine, pohodi zemlju i ti je natopi,/obogati nju veoma./ Božja se Rijeka vodama napuni,/ ti pripravi ljudima žito.// Ovako pripremi zemlju: brazde joj natopi,/ grude joj poravna;/ kišom je omekša,/ usjeve joj blagoslovi.// Ti okruni godinu dobrotom svojom,/ plodnost niče za stopama tvojim./ Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja,/ brežuljci se pašu radošću.// Livade se kite stadima,/ doline se pokrivaju žitom: svagdje klicanje, pjesma” (Ps 65). Zaista bi mogao biti u pravu njemački pjesnik Goethe kad kaže da: „Ako nije Bog onaj o komu evanđelje govori, onda je Bog onaj tko je to evanđelje napisao.“ I jedno i drugo je točno! Na isti način smo i mi primatelji i pošiljatelji Božje riječi ili u tehničkom smislu odašiljači Božje riječi. Vjerujemo i u rod, jer Bog je posijao dobro sjeme. A kad su pitali nekog mudraca kako znamo je li Bog zadovoljan s nama, on je, zastavši malo rekao: „Kada smo mi zadovoljni s Njim i On je zadovoljan s nama!“ Pa ipak nas kopka to obostrano nezadovoljstvo. Takvo stanje je dobro u toliko što pokazuje da nismo potpuno zanijemili ili nestali već pokušavamo dubinom duše proniknuti i poput sjemena ostvariti očekivani urod.

Veliki bibličar Bonaventura Duda u uvodu svojih nedjeljnih i blagdanskih razmišljanja pod naslovom Sjeme je riječ Božja kaže: „Želim da moje riječi utihnu i ušute čim vama – po Duhu – progovori On, Isus, koji svojim učenicima 'otvara pamet da razumiju Pisma' (Lk 24,49). Uz to preporučuje  čitateljima da sami pronađu biblijske tekstove i da ih čitaju: „Listanje Biblije bit će nov, sveti posao svakoga čitatelja. Istom je tada ona 'naša' kada je prepoznajemo pod vršcima prstiju.“ I tada smo mi „sijači“ Božje riječi. Čitajući je „posađujemo“ je u svoje srce, a stara je izreka da iz obilja srca usta govore. Posijana Božja riječ u naše srce izniknut će tamo gdje mi budemo cvjetali. Tada će Bog biti zadovoljan s nama.

Ratar nije ratnik

Nedjeljom su naši stari običavali, dok je još trajao počinak, obići njive i pregledati usjeve. Ujedno su Bogu zahvaljivali i divili se „plodovima svojih ruku“. Usput su razgovarali sa svojim bližnjima i stvarali planove što bi još i kako trebalo nešto učiniti. Ako bi naišlo kakvo nevrijeme škropili bi blagoslovljenom vodom i molili od Boga zaštitu. Puno su držali do Blagoslova polja. Pozivali bi tada rodbinu i prijatelje da zajedno od Boga mole blagoslov i zaštitu te svečano blaguju, spremno uzvraćajući pohod kada bude kod njih „blagoslov“. Posebno snažni zazivi Od munje, grada i zla vremena i Od kuge, glada i rata, uz zapaljenu jednu i tri svijeće, bio je siguran znak zaštite i bogoočuvanja. Tada nije bilo „bogozaborava“ kako u svojoj knjizi aludira istaknuti teolog Frano Prcela. Nije bilo ni „kravljeg ludila“, ni bruceloze, ni svinjske i ptičje gripe. Božja zaštita je sve obuhvaćala, a ljudski rad prožet i oplemenjen vjerom, nadom i ljubavlju donosio je dovoljan urod. Tu vrlinu starih ratara doživio je Bl. Alojzije Stepinac kad reče da bi osim duhovnoga poziva uvijek i samo izabrao jedino poljodjelski rad. Znao je da ratari nisu ratnici, već su jedni drugima pomagali u svim poslovima, družeći se kroz pjesmu i molitvu nastavljali uređivati ovaj prelijepo stvoreni svijet. Ali pohlepom industrijalizacije sve se više ubijao izvorno nepatvoreni ljudski i kršćanski duh, ostavljajući iza sebe zadah nečovječnosti i neprirodnosti. Sjeme je sve više prestajalo biti izvorno blago i zdravo pretvarajući se u skupi proizvod samoubilačke civilizacije. Zato nam danas Božja riječ odjekuje jače i snažnije i kao da hoće sasjeći u nama svu napast koja nas dovodi u neprirodan položaj, ne samo života na zemlji, već i života u vječnosti, jer kako sijemo tako ćemo i žeti, veli Sv. Pavao: „Tko što sije to će i žeti“ (Gal 6,7). Ako je prije bila istina da „nema kruha bez motike“, danas ne samo da je obratno, nego je postalo bogohulno da nema života u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Danas se misli ne samo da nema ovdje „kruha s motikom“, nego da ga nema nikako. Prije su mladi bježali sa sela, a sada bježe i iz gradova. Od dobra se ne bježi i nikad se bez tuge ne napušta vlastiti dom. Zato je mnoge pogodila riječ nadbiskupa Vinka u propovijedi na uočnicu Rođenja Sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju da će tamo „oni koji traže kruha nad pogačom izgubiti i vjeru i naciju“. Znamo samo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube (usp. Rim 8,28). Uvjeren sam da će tako bit i ovaj put. I biskup P. Sudar reče na proslavi 50. obljetnice župe Kulina da jest čudno to i pomalo bogohulno reći da za nas ovdje nema života, dok drugi u ovoj zemlji vide „obećanu zemlju“. „Tu nešto nije u redu!“, istaknuo je.

Siguran sam da će Bog obilno nagraditi one koji poštuju potoke znoja i krvi svojih predaka i svetu baštinu pradjedovsku, te i naše kaplje znoja i truda utkati u svetu povijest iz koje je bistri izvor spasenja došao i k nama. Kao što nas Sv. Pavao opominje danas da sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Ili prevedeno na bosansko-hercegovačke prilike, kako reče spomenuti Biskup: „Ovdje je lakše vjeru sačuvati, ovdje je lakše i uskrsnuti!“

Zaviri u moju dušu

Svako naše tumačenje Božje riječi treba završiti ili se jednostavno pretočiti u molitvu. Dobro je to učiniti i pjesmom jer ona je, kako kaže Sv. Ambrozije dvostruka molitva. (Tko pjeva dvostruko moli!) Sestre Služavke Malog Isusa pjevaju ovako: „Zaviri u moju dušu i u njoj ostani, i donesi svjetiljku svoju jer tako trebaš mi... Zaviri u moju dušu kٰo lahor proljetni pa da u njoj zauvijek budu svi Tvoji tragovi... Zaviri u moju dušu i u njoj ostani, što je život bez Tebe, Bože i Tvoje ljubavi?“