(Am 7,12-15; Ef 1,3-14 ili 1,3-10; Mk 6,7-13)

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B

Žudimo vidjeti sretne svećenike


Današnja nas čitanja pomalo stavljaju u neugodnu situaciju. Naime, čovjek se nekad nakon dugo vremena provedena u jednom zvanju odluči baviti nečim drugim i bude sretan, dapače, sretniji nego prije.

Foto: pexels.com

Foto: pexels.com

Piše: Anto Dominković

Uvod u pokajnički čin

Dragi čitatelji! Vrijeme u kojem živimo donosi mnogo pitanja i traži još više odgovora. Danas, više nego ikad prije, potrebno je znati što želiš u životu i čime ćeš ispuniti srce, a ne novčanik! Mnogi su završili visoke fakultete, ali se bave potpuno drugim poslom! Mnogi su naši otišli trbuhom za kruhom i potpuno promijenili profesiju kojom su se mislili baviti! I u prvom čitanju, ali i u evanđelju, danas razmišljamo o poslanju, pozivu. Ovih smo dana proslavili i svetkovinu apostola Petra i Pavla i vidjeli da je i u našoj mjesnoj Crkvi sve manje svećenika, časnih sestara, duhovnih zvanja. Zvanje, poziv – je nešto što čovjeka karakterizira, opečaćuje. Jesam li sretan u svome zvanju? Jesam li odgovorio Onomu koji me pozvao svim srcem ili je to još uvijek nejasno i nakon dugo vremena provedena u poslu kojim se bavim? Mogu li svojim zadovoljstvom i srećom oduševiti nekoga da me naslijedi u poslu kojim se bavim? Bog i mene zove, šalje! Odgovorimo mu iskreno! Jesam li sretan čovjek/žena?

Za nekoga se kaže kako je „promašio“ profesiju. Izvrsno kuha, a završio frizersku školu. Zna i jedno i drugo, ali ga ovo prvo više privlači i ispunja. Nekako se sav preda tom poslu i uživa svim srcem u njemu. Nekad se čovjek opet silom prilika mora prilagoditi situaciji i onda izuči zanat da bi mogao preživjeti.

Proročki poziv

Nešto slično dogodilo se još u 8 st. pr. Krista. Prorok Amos, koji za sebe kaže kako je stočar i uzgajivač divljih smokava, djeluje u Sjevernom Kraljevstvu, iako potječe iz Južnoga. Usprotivio se podilaženju kralju i pogrešnom tumačenju Božje riječi i volje. U Sjevernom Kraljevstvu upravlja Jeroboam, ima svetište u Betelu i sušta je suprotnost Jeruzalemu i Hramu koji je ponos i dika svih Izraelaca, ali zbog razjedinjenosti i svađe izraelskih plemena, postao je omraženo mjesto i slika svega onoga što nije dobro – otpada od Boga, otačke vjere i pravih vrijednosti. U tom hramu u Betelu djeluje kao veliki svećenik Amasja, koji provodi kraljevu politiku, dodvorava mu se kako bi sačuvao svoje mjesto i položaj u društvu, ali i ugled koji ima (svaka sličnost s našim vremenom je isključena!!!), te se usprotivio Amosu koji je dragovoljno odgovorio na Božji poziv i poslanje: poći u susjedno kraljevstvo naviještati Božju riječ. Usprkos svim poteškoćama i nepripremljenosti za proročki poziv on spremno odgovara i po Božju tumači ono što bi ljudi trebali slijediti. Amos nije slika proroka koji to radi po službenoj dužnosti, po rodu ili plemenskoj određenosti nego po Božjem pozivu. On je slika svih Kristovih apostola i današnjih svećenika. Kako je lijepo osjetiti taj Božji poziv i odazvati se! Isus će u jednom razmišljanju sa svojim apostolima gledati u budućnost, kao da gleda naša današnja vremena, i reći: „Mnogo je zvanih, malo odabranih!“ Da, Bog i dalje upućuje svoj poziv mnogim mladima, ali u izazovu današnjice gdje se sve i svašta nudi i zvuči poželjno, malo je onih koji su spremni nesebično se predati Bogu i Njega ljubiti iznad svega. Molimo upravo za to da današnji svećenici budu više oduševljeni vlastitim pozivom i poslanjem, pa i sami oduševljavaju mlade za svećeništvo/redovništvo.

Božji plan je dugoročan

U drugom čitanju slušamo proslov Poslanice Efežanima. Ovo je predivan himan Kristu koji je glava svega i po kojem Bog izvodi svoj plan spasenja. Svima nama je namijenio ulogu biti dionik nebeske slave po krsnoj milosti. Božja riječ želi biti djelotvorna u našem životu. On objavljuje tko smo mi za njega i da na tom putu svjedočenja treba biti ustrajan. Božja riječ nije lift. Pozoveš i odmah dođe. Božji plan je dugoročan i događa se postupno. Cijelo Presveto Trojstvo je uključeno u naš plan spasenja. Izvoditelj plana je Sin Božji utjelovljeni, a izvodi ga po Duhu Svetomu kako to piše naš poznati bibličar B. Duda. On nas blagoslovi – izabra – predodredi – zamilova – obznani nam svoju volju – on nas opečati Duhom, a sve zato da budemo sveti i besprijekorni pred njim. Daj Bože da bude tako.

Odbacivanje – sastavnica poslanja

U današnjem evanđelju Isus povjerava svoje mesijansko poslanje Dvanaestorici. To se dogodilo nakon prošlonedjeljnog razočaranja kada su ga neki u Nazaretu – mjestu gdje je odrastao – odbacili, zato što je „običan“, sve znaju o njemu, a oni očekivali nekog čudotvorca, nekog nepoznatog da ih oduševi i ostavi bez teksta. Isus želi apostolima pokazati da će biti i onih koji će ih odbaciti, onih koji neće vjerovati na njihovu riječ, onih koji će ih istjerati. Jasno da se ovdje vidi ono najvažnije u poslanju, a to je nalog: „Otišavši propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe, i mnoge su nemoćne mazali uljem i oni su ozdravljali“ (Mk 7,12-13). Ovdje prepoznajemo ono što Isus želi u svom navještaju: približiti se svakom čovjeku, osobito onom odbačenom, a takvih je bilo mnogo, napose bolesnih i onih s ruba društva. Naglašava se karitativna uloga apostola i Crkve, svih koji su krštenjem nanovo rođeni i time su opečaćeni za novu zadaću u društvu, vidjeti nevolju i djelovati. Ne praviti se da nije ništa bilo, ne okretati glavu na drugu stranu, ne kriti se od unesrećenoga i onoga u potrebi, nego pokazati da smo svi djeca našeg nebeskog Oca, svi braća i sestre. Ne p(r)oziva li svećenik na početku svake svete mise na svijest o bratstvu i sestrinstvu?! To nas obvezuje na djelovanje, a ne na sklanjanje u stranu.

Sigurnije je djelovati zajedno

Apostoli najprije pozivaju na obraćenje, a tek poslije nude i ono što će pratiti one koji uzvjeruju. Marko izričito spominje da ih šalje „dva po dva“. Ovo je bitno za razumijevanje vremena u kojem žive. U ono vrijeme je svjedočanstvo dvojice vrijedilo i na sudu, kao i danas, dvojica postižu veću vjerodostojnost, povjerenje i puno je sigurnije djelovati zajedno, posebno u nesigurnosti puta koji su apostoli prelazili.

Nije ni čudo da Sv. Pavao, ali i ostali apostoli, u svojim pismima spominju svoje suradnike, one koji su im pomagali na putu evangelizacije, ali i one koji su im pravili probleme, poput Aleksandra kovača.

Marko napominje i neke usputne stvari poput odjeće koju su nosili skoro svi muškarci onoga doba, štapa koji je davao neku sigurnost na nesigurnim putevima kojima su se kretali, torbe u kojoj su nosili nešto hrane i sitnoga kovanog novca, sandala... opisuje da uglavnom nisu ovisni o drugima ili o mjestu u koje su dolazili. Bili su snabdjeveni za prvu ruku, kako bi se to kod nas reklo. Na samom kraju spominje i opomenu za one koji ih ne prihvate, a to je „otresanje prašine s nogu njima za svjedočanstvo“. Tom gestom željeli su skrenuti pozornost da će doći vrijeme kad ćemo morati položiti račun o svom životu, da je naš ovozemaljski život prolazan i da pripazimo na duhovne vrijednosti u životu. Oni koji svjesno odbiju Isusove apostole nemaju udjela u novom životu, nemaju pripadnosti Božjem novom narodu – Crkvi.

Tko je taj koji nas usrećuje?

Ujedno nam postavljaju pitanje kako se mi danas odnosimo prema svećenicima, kako se odnosimo prema sakramentima koje oni u Kristovo ime podjeljuju? Postoji li išta sveto u mom životu?

Isus i danas poziva! Jesam li spreman moliti za nove svećenike/redovnike? Sjećam se da sam prije nekoliko godina imao goste iz Njemačke koji su između ostaloga bili i na svećeničkom ređenju u katedrali, a poslije ređenja na slavlju kod mladomisnika. Ostali su oduševljeni i često su mi govorili kako to nikad nisu doživjeli, toliko radosti, pjesme, igre, slavlja... to je ono što nama nedostaje – spominjali su, vidjeti sretne svećenike... Poziv je nešto neizmjerno veliko i sveto, nezasluženi dar koji Bog nudi! Spustimo se na koljena i zamolimo dobrog Pastira da nas ne ostavi, nego da i u našim mjestima potraži one koji će ga slijediti.

No, vratimo se na početak! Govorili smo o pozivu, zvanju, onom od čega živimo: Jesmo li naučili biti sretni i zadovoljni? Tko je taj koji nas usrećuje?

Vrijednost zvanja

Na kraju priča o potrebi učenja, o zvanju!

„'Svaki bi čovjek morao naučiti jedan zanat', rekla je moja prabaka i ispričala mi priču.
Kasnije sam saznala da je priča perzijska.

Kraljev sin zaljubio se u skromnu pastiricu. Kralj ni čuti: 'Što ćeš s pastiricom?'

Međutim, vidi da sin voli duboko i iskreno te pošalje glasnika k djevojci.

Djevojka se zamisli i upita: 'Koji on zanat poznaje?'

Poslanik se nasmije i reče:' Kraljevom sinu to nije potrebno.'

No, djevojka nije odustajala: 'Neka najprije nauči jedan zanat!'

I kraljev sin prihvati uvjet. Naučit ću plesti slamnate prostirače, različitih uzoraka i boja, s bogatim ukrasima. I bi tako. I tako se vjenčaju kraljev sin i pastirica.

Jednom je kraljev sin na putovanju upao u ruke razbojnika. Računajući na najgore prozbori: 'Znam plesti skupocjene prostirače koji će vam donijeti mnogo novca.'

Razbojnici mu povjeruju i donesu slamu.

Za tri je dana spleo 3 prekrasna prostirača. 'Odnesite ih u kraljevu palaču. Kralj zna cijeniti lijepo i dat će vam za svaki prostirač 100 zlatnika.'

Odnijeli su prostirače u palaču. Kralj je prepoznao rad svoga sina, a žena je odgonetnula u utkanim ukrasima mjesto gdje je zatočen.

Malo potom kraljev sin se sretno vratio kući.

Kad je ugledao ženu, zahvalno je kleknuo pred nju i rekao: 'Samo tebi imam zahvaliti što sam ostao na životu!'“