(Mal 3,1-4; Heb 2,14-18; Lk 2,22-40 ili 2,22-32)

PRIKAZANJE GOSPODINOVO, SVIJEĆNICA, KALANDORA

Oluje i nevere neće moći ugasiti plamen Svijećnice


Događanja su se ispunila. Vrijeme je milosti Božje zagrijalo zemlju i ljude. Bliži se vrijeme Marijina očišćenja. Četrdeset je dana od Božića, Isusova rođenja.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: fra Ante Marić

Uvod u pokajnički čin

Svijećnica je. Prikazanje Gospodinovo u Hramu. Kalandora. Dan je posvećenog života. A sve svoj korijen nalazi u evanđeoskom izvješću o Isusovu prikazanju u Hramu. Evanđelist Luka to donosi u svom drugom poglavlju od 22. do 40. retka. Već od najranijih kršćanskih vremena ovaj je događaj Marijina očišćenja slavljen. Crkva ponosno govori o Isusovu prikazanju u Hramu. Uz blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu vezani su toliki divni običaji, sačuvani kroz sva vremena do danas. Vjernici donose u crkvu svijeće na blagoslov. Sa zapaljenim svijećama su u svečanom ophodu. Pjevaju Kralju svjetla, podižu vrata i nadvratnike svoje da k njima uđe „Kralj Slave“. Do skuta svome Kralju padaju ničice na tisuće vjernih i posvećuju mu svoje živote. Stoga je sveti papa Ivan Pavao II. na dan 2. veljače 1997. Svijećnicu proglasio Danom posvećenog života. To je dan osoba Bogu posvećenog života. S upaljenim svijećama, koje simboliziraju našeg Spasitelja, krenut ćemo svojim domovima i svijeće odložiti na počasno mjesto u obitelji i kući. I palit ćemo ih u svetim i iznimnim trenutcima. Željet ćemo na svom životnom kraju imati snage držati zapaljenu Svijeću u svojim rukama. S njom kročiti svom Bogu i svojoj vječnosti.

Blažena Djevica Marija i Sv. Josip uzimaju Dijete. Djevica ga Marija nosi u svom naručju. Kroče put Hrama. Radost je Sv. Obitelji neizmjerna. Prošlo je vrijeme čišćenja kojeg propisuje Mojsijev zakon. „Gospodin reče Mojsiju: 'Kaži Izraelcima: Kad koja žena zatrudni i rodi muško čedo, neka je nečista sedam dana, kako je nečista u vrijeme svoga mjesečnog pranja. Osmoga dana neka se dijete obreže. A ona neka ostane još trideset tri dana da se očisti od svoje krvi; ne smije dirati ništa posve niti dolaziti u Svetište dok se ne navrši vrijeme njezina čišćenja.'“ (Lev 12,1-4). Sve je ispunjeno. Josip se skrbi za žrtvu. „A kad se navrši vrijeme njezina čišćenja – bilo za sinčića, bilo za kćerkicu – neka donese svećeniku na ulaz u Šator sastanka jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu i jednoga golubića ili grlicu za žrtvu okajnicu“ (Lev 12,6). Josipu se srce steglo. Nisu u svojoj Galileji, nije im pri ruci stado. „Ali ako ne može smoći dovoljno sredstava za grlo od stada, neka onda uzme dvije grlice ili dva golubića – jedno za žrtvu paljenicu, a drugo za žrtvu okajnicu“ (Lev 12,8). I pobrinuo se za žrtvu koju daje sirotinja. Jer i tako za njih ne bijaše mjesta u svratištu.

Ispunjenje proroštva

No, sve to Mariji nije skidalo nebeski osmijeh s lica. Taj osmijeh kojeg je prorok Malahija već ćutio stoljećima prije. I piše nadahnut: „… najednom će u Hram doći Gospod kojeg tražite. Glasonoša Saveza kome se radujete. Jest dolazi. – izjavljuje Gospod Vojska“ (Mal 3,1). U Marijinom naručju stiže. Podižu se „dveri vječne, da uniđe Kralj slave“ (Ps 24). U isto je vrijeme ponukan Duhom u Hram došao pravedni i bogobojazni starac Šimun. „I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: 'Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.'“

Marija i Josip s divljenjem sve to promatraju. Sretni su za riječi koje Šimun izgovara o njihovu Djetetu. A Šimun nastavlja: „Ovaj je postavljen na propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu: za znak kojemu će se protiviti…“ Šimun, očito nadahnut proroštvom Malahijinim, vidi u ovom Djetetu ispunjenje njegova proroštva. U glavi Šimunovoj bubnjaju Malahijine riječi o tom Djetetu: „No, tko će podnijeti dan njegova dolaska? Tko li se oprijeti njegovoj pojavi? Ta ljevačev je oganj on, bjeljareva lužina. Sjest će topeći i čisteći, čistit će Levijeve sinove, očistiti ih kao zlato, kao srebro, za prinašanje dužne žrtve Gospodu“ (Mal 3,2-3). Gleda starac lišce nevina Djeteta što ga razigranim ručicama želi dodirnuti. I u tom Nevinašcu vidi spas naroda, ne samo izraelskoga, već svih naroda pod kapom nebeskom. Vraća ga Majci Mariji u naručje te joj veli: „… a tebi samoj će mač probosti dušu – da bi se otkrile misli mnogih srdaca“ (Lk 2,35). Marija je slušala riječi Starčeve i čvrsto na svoje grudi privinula svoje Čedo.

A Ana, Fanuelova kći, iz plemena Aserova, vrlo stara, bijaše tu u Hramu. „Poslije svoga djevojaštva živjela je u braku sedam godina, zatim sama, kao udovica do osamdeset i četvrte godine. Ona nije ostavljala Hrama. Danju i noću služila je Bogu postom i molitvom. Ona upravo toga časa pristupi i poče hvaliti Boga i govoriti o Djetetu svima koji su očekivali otkupljenje Jeruzalema“ (Lk 2,36-38). Bog ju je nagradio za njezinu vjernost. Vidjela je svoga Gospodina, i u svemu se složila sa starcem Šimunom.

Svjetlo nade

Hrlit će vjernici svojim hramovima sa svijećama u rukama. Palit će ih i drhtavo držati u svojim rukama. Svijeće će svojim voštanim suzama kapati po vjerničkim rukama. Bit će u tim suzama, toplim, toliko sjećanja na sve one Svijećnice doživljene u životu. Od onih prvih kojih se sjećamo. Vodila nas je u crkvu majka, baka, otac, stariji brat, sestra. Išli smo do svoga mjesta u crkvi. I držali, kao ni jedne nedjelje do toga dana, svijeće u rukama. I palili ih. I svećenik ih je blagoslovio. I pjevali smo, i u ophodu opet došli na svoje mjesto. A svijeće smo kući stavili na njihovo počasno mjesto. I palili ih onda kad je bilo sveto i svečano vrijeme i događaji.

Znamo, palili smo ih na času smrti naših najmilijih. Svjetlost je titrala na njihovim iznemoglim pogledima. I svijeća ih je pratila u vječnost. Znali smo, to je ona svijeća koja o Kristu zbori, koja rasvjetljuje put u vječnost. Njezino su pucketanje i plam grijali dušu, davali nadu i pouzdanje. Kristu, svom Spasitelju, svojoj Svjetlosti, toliki su pošli sa zapaljenom svijećom u svojim rukama na svojim smrtnim posteljama.

Tako nam u poslanici Hebrejima veli sveti pisac: „Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam Isus tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla…“ Ovaj nam dan nosi tu nadu. Svjetlom svijeće razbija strahove, uzdiže, „… pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu.“ Svijećnica želi obnoviti duh i zanos. Želi svakom dati onaj poticaj duha kojeg nam tako često nedostaje. Na osobit način roditeljima. Da im podari svu mjeru ljubavi koju ne može izmjeriti ni jedno iskušenje, ni jedna patnja, ni jedno siromaštvo i neimaština. Koji će uvijek poput svijeće gorjeti i dogorjeti za svoje potomstvo. I biti mu ona najljepša priča o Bogu koji se u naručju svoje Majke prikazao u Hramu.

Svijećnica će nadahnuti vrijeme i prostor. I nas u tom našem vremenu i prostoru. Neće nam oluje i nevere ugasiti njezin plamen. Čuvat ćemo ga svojim životom. I gorjeti za svoje ideale, gorjeti u svojim vlastitim prikazanjima Gospodinu. Biti svjetlost na tom vlastitom životnom putu.

Dan posvećenog života

Svijećnica se osobito spominje svih osoba koje su na poseban način svoj život posvetile Bogu, redovnica i redovnika. Danas u svijetu djeluje mnoštvo takvih, Bogu posvećenih osoba, u različitim redovima. Statistike vele da je oko 200 000 redovnika u zajednicama papinskog prava. Od njih je blizu 130 000 svećenika. Redovnica u zajednicama aktivnog života ima više od 600 000, monaha više od 12 000, a redovnica klauzurnog života 56 000. Ovima valja pridodati različite zajednice Bogu posvećenog života biskupijskoga prava.

U našem narodu mnogi su redovnici i redovnice. I kroz povijest su odigrali svoju veliku i nemjerljivu ulogu na očuvanju vjere pod teškim i opasnim uvjetima. Na osobit način je divan primjer stalne molitve, žrtve, stalnog i ustrajnog rada na njivi Gospodnjoj. Zar nas ne podsjećaju na starca Šimuna i na proročicu Anu? Stalno u Hramu, stalno pred licem Božjim. Očekuju Spasiteljev dolazak.

Znaju ga i te kako prepoznati baš poput starca Šimuna. Skrbe da im dolazak Gospodnji ne promakne. Uvijek s upaljenim svijećama u rukama, bdiju dan i noć i drže otvorene dveri vječne, za Njegov dolazak. Prisjetimo se samo predivnih velikih i slavnih opatija i samostana drevnih redovnika, koji danonoćno u koru pjevaju časoslov svome Gospodinu. Svaki dan i svaku noć uz upaljene svijeće i zvonke i pobožne glasove uzdižu svoj duh svome Bogu. I u ovom trenutku na mnogim mjestima na ovom Božjem planetu.

I ova Svijećnica bit će naša molitva za te žene i ljude Bogu posvećena života. Da ustraju, da ne malakšu, da svijeće u njihovim rukama danonoćno gore. I da Bog nadahne mlade Šimune i mlade Ane krenuti putem posvećenog životu. Na tom putu ostarjeti bdijući u Hramu Gospodnjem.