(Post 9,8-15; 1 Pt 3,18-22; Mk 1,12-15)

PRVA KORIZMENA NEDJELJA B

U biblijskoj pustinji


Liturgijska su čitanja u korizmenom vremenu puna slika. Drag mi je ovaj govor u slikama, nekako ga lakše pratim i duže zadržavam u svojoj svijesti. Takav me govor lakše i jednostavnije potakne na razmišljanje, ali i na djelovanje.

Foto: Davor Krajinović, Katolički tjednik

Foto: Davor Krajinović, Katolički tjednik

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin

„Crkva se svake godine četrdesetdnevnom korizmom sjedinjuje s Isusovim Otajstvom u pustinji“ (KKC, 540). Korizma je vrijeme u kojemu Crkva pred nas stavlja primjer Isusa Krista u pustinji da ozbiljnije shvatimo svoj kršćanski život i vršeći djela pokore i ljubavi pripremimo se za proslavu muke i uskrsnuća Gospodnjega, dana kada je Gospodin naš Isus Krist kao prvina usnulih od mrtvih ustao. U ovom vremenu kršćani trebaju pročistiti svoja srca razmatranjem i postom; čitati tekstove Svetoga pisma, posebno onih koji su vezani uz događaj povijesti spasenja kada je Izrael izlazeći iz Egipta i oslobađajući se ropstva proveo 40 godina u pustinji. To je bilo vrijeme čišćenja izabranog naroda prije ulaska u obećanu zemlju i prihvaćanja darovane mu slobode od svih natruha i štetnih utjecaja kojima je bio izložen u ropstvu. Pustinja u kojoj je Izrael proboravio i lutao 40 godina prostor je između zemlje njihova ropstva Egipta i obećane zemlje Kanaana. Ta je pustinja narodu postala znakom slobode, ali i nesigurnosti, siromaštva, gladi i žeđi.

U pustinji nam sve ono što smo držali toliko važnim odjednom postaje nebitno. Što se više otvaramo Kristu i njegovu svjetlu, sva umjetna svjetla blijede, a s njima i krive pretpostavke i pogrešne ideje. Čovjek jednostavno shvaća nužnost da se obraća i postane drukčiji. Obraćenje je povratak Bogu. Ono je dar Božje milosti, ali u isto vrijeme i naše nastojanje kao veliki posao koji nam život znači.

Dobar prizor i prikladna slika vrijedi koji put više od tisuću izgovorenih riječi. Posebno djeca vole govor u slikama, pa kada su u crkvi ili jednostavno na vjeronauku postaju pozorni, te se čini da lakše slijede ono što im želimo prenijeti kao poruku. Krista Meves kaže da u nama postoji govor duše koji se izražava u slikama. A kao svećenik prilično sam iskusio da mi i propovijedanje lakše ide kada imam neku sliku ili neki primjer na kojeg se mogu osloniti moje riječi.

Slika potopa

I na ovu Prvu korizmenu nedjelju pred nama se u čitanjima izmjenjuju slike: potop, korablja, duga, pustinja, otvorena vrata.

U Knjizi postanka poznati prizor kada nakon potopa Bog sklapa savez s Noom. Potop je bio odgovor na zlo koje se među ljudima bilo umnožilo. Svijet je jednostavno skliznuo s puta poretka koji je Bog uspostavio na zemlji, a potop je samo posljedica toga. No, ipak, Bog ljubavi ne želi ostati daleko od ljudi, nego ponovno preuzima inicijativu i sklapa savez s Noom i cijelim ljudskim rodom. Bogu je poznata ljudska narav i poznato mu je da će i dalje među ljudima na zemlji biti zla, ali On nikada više neće dozvoliti da zemlja zbog toga bude pogođena ovolikim razmjerom razaranja kao za vrijeme potopa. „Spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog: potopa više neće biti da uništi svako biće“ (Post 9,15). To će obećanje stalno hranilo vjeru u narodu i podržavalo nadu posebno u onim teškim vremenima kušnje, u vrijeme sužanjstva kao i kasnijih dana prijetnje propasti i nestanka. Bog je uvijek vjeran svojim obećanjima i jasno pokazuje da mu je stalo do čovjeka. On želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Mislim da nam se nakon prošlogodišnjih strašnih poplava u BiH, Hrvatskoj i Srbiji danas lakše uživjeti u ovu sliku potopa. Potop je stanje u kojem ti voda ne dolazi samo do grla, nego te bujica potpuno preplavljuje, otkida te od sigurnosti doma i nosi. Nigdje oslonca, život ti je u opasnosti, jer te virovi na dno vuku i prijete da te utope. „A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa zvijerima - sa svime što je s vama izišlo iz korablje - sa svim živim stvorovima na zemlji“ (Post 9,11-12).

Duga – novi savez

Druga je slika korablja. To je mjesto utočišta, sigurnosti i zbrinjavanja. Kada unatoč svim životnim opasnostima i prijetnjama koje te okružuju uspiješ sa svojim prijateljima i rodbinom preživjeti, onda imaš osjećaj zaštićenosti, zbrinutosti i skrbi kao u korablji. Božja ljubav nema granica. On je onaj koji se stalno ljubeći brine i skrbi za one koji mu ostaju vjerni i koji vrše njegovu volju.

Slika duge. „I reče Bog: Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje ... potopa više neće biti“ (Post 9,13.15). Kad podigneš oči i pogledaš oko sebe možeš vidjeti sve ono što je prošarano Božjom ljubavlju kao u najljepšim bojama duge. Čovjek se u takvim trenutcima uistinu osjeti da je siguran u Bogu i da je nošen u njegovom zagrljaju.

Mjesto izazova

Sljedeće nam dvije slike dolaze u evanđeoskom odlomku o Isusovoj kušnji u pustinji. To je slika otvorenih vrata i slika pustinje. Govor je kratak, jasan i krut: „I odmah ga Duh nagna u pustinju“. Ovdje se osjeća prizvuk nečega nasilnoga. Tu nema dražesti ni idiličnih prizora, nego samo postupak prisile, očitovanja moći.

„Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15). Ovo je slika otvorenih vrata. Kada se nađeš pred otvorenim vratima, onda tu očekuješ nešto novo. Tu se pred tobom nazire budućnost, pa se čovjek rado upušta u to i ulazi kroz otvorena vrata kao otvorene mogućnosti koje mu se pružaju. A kada se ispuni vrijeme tvoga života, onda se opet nalaziš pred otvorenim vratima blizu cilja.

U biblijskoj se predaji na pustinju gledalo kao na područje puno proturječja: ona je mjesto susreta s Bogom, zatim mjesto duhovnog čišćenja, ali i mjesto samoće, krajnje napuštenosti i ostavljenosti od Boga. Svi koji su duže vremena boravili u pustinji govore kako je ona veliki izazov za čovjeka. To je mjesto graničnih iskustava, gdje je čovjek potpuno zaokupljen sam sobom, bespomoćan i izložen svim čarima ali i opasnostima.

Kada čovjek upadne u pustinju može mu se dogoditi da bude vrlo usamljen. Svi koji su duže vrijeme boravili u pustinji, govore kako je to mjesto beskonačne tišine, velike šutnje i samoće. Tu je čovjek prepušten sam sebi. U takvoj samoći izbija na površinu sve što se nalazi u čovjeku. „Samoća je kao neki fluid u kojem jedni, kad su u nju uronjeni, zakržljaju, dok se opet drugi razviju. Svi se tako nekako pokažu, svaki na svoj način. Kada ih se sve pusti da samo godinu dana žive u samoći, neće nam biti teško razvrstati ih i vidjeti od kakvog su materijala sazdani“ (Erhart Kästner, Zeltbuch vom Tumilad).

„U pustinju se svugdje nalaze tragovi smrti: izbijeljene kosti deva, ovaca i koza, mnoge zahrđale olupine auta koje svjedoče da su mnogi morali prekinuti svoje putovanje i nisu stigli do cilja kako su željeli. Ali upravo je tako pustinja, kao mjesto smrti i zla, slika one dimenzije naše egzistencije u kojoj smo sami, napušteni, nezbrinuti i izloženi mnogim opasnostima ...“ (Gisbert Greshake, Die Wüste bestehen. – Erlebnis und geistliche Erfahrung).

U pustinji se ne ostaje

Kada se netko odvaži poći u pustinju, sa sobom može ponijeti samo ono najnužnije. A mnoga toga valja ostaviti iza sebe ili jednostavno napustiti: brak, imanje, veze i moć. Tamo se potpuno predaje u Božje ruke. A što Bog namjerava s njim? Želi li ga mučiti? Naprotiv! Bog želi sasvim nešto drugo! Bog hoće prijateljevati s njim, brinuti se za njega, hrabriti ga u trenucima osjećaja osamljenosti i tuge, štititi ga od napadaja zloga.

Pustinja, kao biblijska duhovna riječ, predstavlja mjesto susreta s Bogom. Tu se ispituje snaga duha, gdje te od Boga ništa ne može odvratiti! To je mjesto potpunog pouzdanja u Boga. Sve je to morao naučiti i Izrael da sazrije kao narod Božji. Pustinja je škola učenja za život s Bogom, samo s Bogom.

Charles de Foucauld piše: „Poći u pustinju i tamo proboraviti da bi primio Božju milost! U pustinji postaješ prazan, izbaciš iz sebe sve što Bog nije, potpuno isprazniš malu kuću duše da bi sav prostor prepustio samo Bogu ... Svatko tko želi uroditi plodom morao bi proći ovo vrijeme. Potrebna mu je ta šutnja, to sabranje, zaboravljanje svega stvorenoga, jer u takvom stanju Bog u njemu uspostavlja svoje kraljevstvo i oblikuje unutarnji duh. A čovjek uvijek može dati samo ono što ima. Tko se potpuno preda Bogu i ustraje uz Boga, njemu se Bog potpuno otvara. To se događa u samoći, u životu gdje si sam sa svojim Bogom, u dubokoj sabranosti duše koja zaboravlja na sve stvoreno da bi živio jedino u sjedinjenju s Bogom.“

U pustinji se ne ostaje. To nije mjesto da se čovjek stalno nastani u njemu. To je mjesto nade, mjesto putovanja prema cilju. Kada si u pustinji onda ti je stalno cilj pred očima, a taj cilj je „obećana zemlja“.

U pustinji postoje i oaze. To su mjesta odmora, mjesta da na neko vrijeme ugasiš žeđ kako bi mogao nastaviti put prema cilju. To su mjesta kada provedeš neko vrijeme među ljudima da malo odložiš samoću. Te su oaze predznak „obećane zemlje“. One još jače potiču našu čežnju da idemo prema cilju.

Vratiti se i živjeti u Božjoj blizini

Mislim da su nam ove biblijske slike dovoljno jasne. Dvije imaju malo negativan prizvuk (potop i pustinja), dok tri pozitivno djeluju na nas (otvorena vrata, korablja i duga). Neka ovo korizmeno vrijeme u koje smo na Čistu srijedu zakoračili, bude prilika koju treba iskoristiti kako bismo razumjeli, shvatili i prihvatili svoj vlastiti poziv i poslanje koje je Bog svakome od nas posebno dao. Ovo nam je vrijeme potrebno i korisno da budemo otjerani u „pustinju“ gdje ćemo pokorom, postom, molitvom i vršenjem djela ljubavi ostvariti prostor samoće da bismo ispitali koliko smo Bogu blizu i jesmo li otvoreni da slušamo njegovu riječ, ili se možda više povodimo za nečim što nas ne može usrećiti, hranimo se nečim što hrana nije i pijemo nešto što ne može utažiti žeđ. Bog će nas možda neko vrijeme pustiti same kao što je pustio i svoga Sina Isusa Krista, da se u duhovnoj borbi istaknemo odvažni nošeni željom da se domognemo cilja koji je pred nama, te da ne podlegnemo đavolskim kušnjama. Isus je stalno osluškivao glas svoga Oca na nebesima i bio spreman slijediti ga i vršiti njegovu volju. To vrijedi i za nas, da budemo stalno u Božjoj blizini, njemu jedinom služimo i njemu se klanjamo te da slušamo njegova Sina Isusa Krista.