(Jr 33,14-16; 1 Sol 3,12-4,2; Lk 21,25-28.34-36)

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA C

Koga mi to iščekujemo?


Jedna priča govori o nekom rabinu po imenu Manaše koji je prije 200 godina iz Rusije krenuo na hodočašće u Svetu zemlju. I dok je boravio u Jeruzalemu, u gradu se događalo nešto uzbudljivo.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin

Došašće je nostalgično vrijeme. Već se na samom početku ovoga vremena bude uspomene i naviru sjećanja. Za mnoge stare roditelje ovo je vrijeme čežnje i zebnje jer im je zbog nedavnih događaja djecu život odnio daleko od obiteljske kuće i rodnoga kraja, pa će oni ovih dana osluškivati poruke koje im stižu, hoće li im ove godine moći doći za Božić da im kuća ponovno oživi ili će morati i ovoga Božića ostati sami sa svojim Bogom i suzama na licu. Naravno, i djeca su tu koja će već od danas početi brojiti dane koliko će još biti zornica do Božića, te čemu će se sve moći obradovati u ovom vremenu koje je toliko ispunjeno nadom.

Mi smo vjerojatno već donijeli i neke odluke kako ćemo se pripravljati za našu najradosniju svetkovinu, proslavu Božića. Došašće je priprava za njegov dolazak, ovdje i sada. To je nada koja je nošena vjerom, a snagu joj daje ljubav. Srce koje ljubi Boga i čovjeka osjeća već sada Božju blizinu i spasonosnu snagu njegove prisutnosti.

Neki čovjek, za kojeg se kasnije utvrdilo da nije bio sav pri sebi, uspeo se na Maslinsku goru i počeo puhati u rog koji, prema staroj židovskoj tradiciji, najavljuje dolazak Mesije.

Kada je s Maslinske gore odjeknuo zvuk roga, u Jeruzalemu se odjednom sve diglo na noge. Ljudi, žene i djeca trčali su po ulicama grada i vikali: „Mesija je tu! Došao je dan spasenja!“ Kada je rabin Manaše čuo viku s ulice, otvorio je prozor sobe u kojoj je boravio, promolio nos van i pomirisao zrak, te ga brzo zatvorio rekavši: „Nema tu nikakva spasenja!“

Danas je isto tako i po našim ulicama mnogo vike, urlanja i galame, čija jeka ulazi u naše domove. Mnogi nam „proroci i proročice“ nude spasenje u svojim okvirima, uglavnom mimo Boga i njegovih zakona, a koji put i protiv Boga. Usput neke uspiju i zavesti. Ali je za nas ta njihova buka preglasna, zato nam ne preostaje ništa drugo nego zatvoriti prozor (u svijet) i zaključiti skrušeno pred Bogom kako tu nema nikakva spasenja. Spasenje je samo u Bogu jer „za sebe si nas stvorio o Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!“ (Sv. Augustin).

Krv „iz zemlje viče“ prema Bogu

Još uvijek smo potreseni događajima koji se u posljednje vrijeme na svjetskoj pozornici nižu jedan za drugim, a ne zaobilaze ni ovaj naš mali dio svemira, zbog čega sa zabrinutim licem upravljamo pogled prema Nebu. Dugo se već po zemlji prolijeva nedužna krv koja „iz zemlje viče“ prema Bogu. Normalan čovjek gledajući strah u očima izbjeglica, suze njihovih obitelji, rodbine i prijatelja koji su pogođeni svim oblicima pohoda zla, ne može biti ravnodušan pred tom činjenicom. Samo opsjednuti nečovjek može likovati na sve ovo i iskorišćivati tuđu nevolju.

Kada se to događa negdje tamo u nekoj Siriji, Iraku, Nigeriji... mi to registriramo jer smo, naravno, „osjetljivi i osjećajni“ ljudi, sažalno uzdahnemo, nekoga u sebi ili javno okrivimo za to, a zatim nastavljamo tamo gdje smo stali i živimo svojim životom, možda samo malo razdraženi što se netko usudio takvim ružnim vijestima unijeti nemir u naš „divni mali svijet“ koji smo sebi stvorili i kojega smo ogradili da bez smetnje uživamo u njemu. Ali kada se takvo nešto dogodi pred našim vratima i na našim ulicama, onda smo posebno potreseni jer smo sada i sami dovedeni u pitanje u svom vlastitom dvorištu.

Sumnje

„Evo, dolaze dani - riječ je Gospodnja - kad ću ispuniti dobro obećanje što ga dadoh domu Izraelovu i domu Judinu“ (Jr 33,14). Ove riječi upućuje prorok Jeremija svojim sunarodnjacima koji su bili razočarani povijesnim događajima nakon povratka iz Babilonskog sužanjstva. Povratnici u domovinu imali su velika očekivanja, vjerovali su da će im od Boga brzo stići pomoć i da će im rane zacijeliti; očekivali su brzu obnovu Jeruzalema koji je prema njihovu shvaćanju trebao postati silan i moćan grad, središte sveukupnog političkog i društvenog života. Tako su nekako tumačili riječi koje su im upućivali proroci. Sanjali su, dakle, o jednom ljepšem i uređenijem svijetu, a izgleda napretka niotkud. Činilo im se kako sve svoje nade trebaju pokopati. Obnova hrama, koja je tako zanosno počela, obustavljena je, a s pozornice povijesti nestaje i posljednji Davidov potomak Zerubabel. Narod je jednostavno počeo sumnjati i u svoju budućnost i u Božje obećanje Davidu: „Podići ću tvoga potomka nakon tebe ... On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek“ (2 Sam 7,12-13). To će se obećanje u svoj svojoj veličini pokazati tek u Kristovu dolasku, a oni ga tada nisu mogli dokučiti.

Pitanja

Ako želimo biti pošteni prema sebi, i nama danas, dok s vjerom iščekujemo ponovni Kristov dolazak, mnogo toga izmiče pred očima vjere. Te su oči sve manje uprte prema Nebu, odakle iščekujemo Spasenje, a sve više smo zabavljeni sami sobom i sa zemljom na kojoj živimo. Koga mi to iščekujemo? Kristov dolazak ili neki bolji svijet po našoj mjeri? Zato nas toliko i ne diraju prorokove riječi, i nekako nam ih je u ovo vrijeme još teže prihvatiti nego izabranom narodu u ono doba. Mi se nekako oslanjamo više na sebe nego li na Božja obećanja. Ali njihova je vrijednost trajna, kao što je trajna i Božja vjernost prema nama. Da bismo ga saslušali i prihvatili, moramo najprije sebe upitati: Kakav je to svijet koji želimo stvarati? Je li taj svijet bolji od staroga svijeta? Kakav god bio, ipak je to je onaj isti svijet koji je Bog stvorio i osobno ga nama povjerio da ga u punoj slobodi izgrađujemo; da se služimo prirodnim dobrima koja nam je darovao i da živimo u ljubavi s Bogom i s braćom i sestrama. Kada čovjek živi Božjom snagom, onda živi u pravednosti pred Bogom i u zajedništvu s drugima.

Bog ne umire onoga dana kada mi prestanemo vjerovati u njega, ali mi umiremo onog dana kada nam život ne obasjava više onaj sjaj čudesnoga svjetla, izvora svjetlosti daleko onkraj svakoga razuma, koje nam se stalno daruje.

Dag Hammarskjöld

Što će biti od ovoga svijeta? Što će se dogoditi s nama? Kako će sve to završiti? Kada u svoja vlastita četiri zida udišemo zrak, možemo li se nadati da možda tu negdje ima nekakvoga spasa? Hoće li nam ove godine svetkovina Božića biti blagdan radosti i mira ili ćemo na kraju svega osjetiti samo još jedan više nemir i dodatno razočaranje? Zašto naši rezultati nisu u skladu s našim očekivanjima? Vjerujemo da je Krist već došao, pa čemu onda svake godine i ovo iščekivanje u isto vrijeme? Ako ga već gledamo i osjećamo njegovu prisutnost u Crkvi, gdje nam je ta vjera po kojoj bismo morali živjeti? Zašto bismo sada trebali izvirivati na prozor i gledati na ulicu je li se pojavio, ima li ga na obzoru? Nije li ovo predbožićno vrijeme samo nekakva igra za djecu, uvježbana i ponavljana svake godine u isto vrijeme? Uloge se podijele, pa onda ti budi „k'o biva“ ovo, a ja ću ono. Kulise su tu. Naravno, i kod nas se već u tradiciju ustalio nezaobilazni adventski vijenac s četiri svijeće. Zašto ne?! To je tradicija Zapadne Europe. I mi smo dio te Europe. A u Europi je sve postalo „k'o biva“. Okićene ulice, svjetiljke na sve strane, vile i vilenjaci na izlozima velikih trgovačkih centara i malih trgovina, samo se više Isus ne spominje, a u nekim dijelovima ni Božić ne čestita. Kažemo da je to korektno i u redu, da se slučajno ne bi netko uvrijedio. Doći će i Sv. Nikola s pripremljenim darovima za dobru djecu, a sva su djeca uvijek više ili manje dobra. Onda eto i Sv. Lucije, pa što ako i zaboravimo posijati pšenicu, nema brige, danas se sve to može kupiti; u suvremenom potrošačkom društvu svega ima. Nakon toga igra se nastavlja: okićeni borovi, božićne zvijezde ... Zar ne bi to trebalo biti to?!

Darovano vrijeme

Mislim da ovako smijemo progovoriti na početku došašća, čisto da se preispitamo i malo prodrmamo. Pritom ne zaboravljamo da je Gospodin naša snaga. On je već došao među nas uzevši lik sluge, i učinio da postanemo djeca Božja. Vjera u njega očituje svoju moć najviše praštanjem i ljubavlju. Kao vjernici nošeni smo nadom da će Gospodin doći potražiti i spasiti izgubljeno. Zašto se ne bismo smjeli nadati da smo i mi tu? Zato nam i jest dragocjeno ovo darovano vrijeme, dani našega života na zemlji. To su dani uzrasta, sazrijevanja i iščekivanja. Jer Bog nas želi imati uza se: „Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega“ (Lk 21,34-36).

Zato puni optimizma uđimo radosno u ovo vrijeme došašća te radosno iščekujmo Gospodina koji nas želi zagrliti svojom ljubavlju. On je već došao i prošao zemljom čineći dobro. On je svojom smrću i uskrsnućem otkupio cijeli svijet, cijeli ljudski rod, svakoga čovjeka, sasvim osobno tebe i mene. Ali sada želi da se nanovo rodi u nama, u svojoj zajednici i u svakom pojedincu. Pripravimo mu put i poravnajmo mu staze jer je već blizu!