(Iz 49,1-6; Dj 13,22-26; Lk 1,57-66.80)

ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA B

Dokaz da iskrena i ustrajna molitva ne ostaje bez ploda


Za svetkovinu rođenja sv. Ivana Krstitelja Crkva je predvidjela i odredila dvije svete mise: Misu bdijenja i Misu dana. Naše ćemo razmišljanje usredotočiti na čitanja i na poruku Mise dana, koja se slavi na samu svetkovinu.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Niko Šošić

Uvod u pokajnički čin

Svetkujemo događaj rođenja svetog Ivana Krstitelja, čovjeka i proroka za kojega naš Spasitelj posvjedoči: „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja“ (Mt 11,11). Jedini je to svetac kojemu, između ostaloga, slavimo i spominjemo ne samo rođenje nego i smrt. Na odlučujućoj i milosnoj prekretnici ljudske povijesti, na granici dvaju Saveza, stoji on – po mnogočemu drugačiji od svih ostalih proroka – gorostas Ivan, čije ime znači „Bog je milostiv“.

Proročki poziv nije slučajnost

Današnje prvo čitanje, iz Knjige proroka Izaije, podsjeća nas na proroka Jeremiju i njegov poziv. Riječi koje će govoriti moraju sjeći i rezati, jer „od usta mojih britak mač je načinio“ (49,2). Povjerena mu je teška zadaća, a uspjeh je neizvjestan i neznatan. Očekuju ga poniženja i trpljenja, od kojih nijedan prorok ni dušobrižnik neće i ne može biti pošteđen. On ne može živjeti od osobnog uspjeha, ostvarenja ili postignuća, već jedino od riječi Boga koji ga šalje i od vjere u svoj poziv i poslanje. „Sluga“ će svim narodima donositi istinu i naviještati spas, koji od Boga dolazi. Možda se u ovom tekstu mogu prepoznavati obrisi onih manjih ili manje poznatih proroka, mnogo više obrisi četvorice velikih proroka, a najviše lik Ivana Krstitelja koji je – prema Lukinu Evanđelju – još i prije svog rođenja bio pozvan i posvećen za proroka. Uostalom, i sam Isus Krist je u tom opisu o Sluzi prepoznao, naznačio i prihvatio svoj vlastiti put.

Ne samo izabranom Božjem narodu, nego „otocima“ i „narodima dalekim“ prorok predstavlja i opisuje svoj poziv: „Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena“ (49,1). Proročki poziv nije slučajnost, sam Bog oblikuje, priprema, osposobljuje i napokon šalje proroka da izvrši poslanje koje mu povjerava. Prorok je dužan prenijeti ljudima, svojim suvremenicima, Božju poruku, program, Riječ. Nastupa u Božje ime i stoga u Bogu ima zaštitu i potporu. Prorok je sluga koji ovisi isključivo o Bogu, Njegovu volju vrši i u Nj se pouzdaje. Unatoč toj istini, i u proročkom su pozivu neizbježni: razočaranja, klonulost, prividan neuspjeh: „Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu“ (49,4). Takva tvrdnja jasan je pokazatelj i ljudske i proročke potištenosti.

Situacija je mnogo teža i složenija nego što je prorok očekivao, a njegov trud i djelovanje ne donose ploda. Samo prividno, jer Bog se proslavlja u svom proroku, a on u „očima Gospodnjim“. Situacija se iznenada mijenja, sluga je zbog svoje vjernosti i ustrajnosti nagrađen i promaknut: „Premalo je da mi budeš Sluga (...), nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš“ (49,6). Bog je proroku snaga i utočište, njegov zadatak, da vrati iz progonstva one koji su ostali Bogu vjerni, urodit će plodom. Znak je to da Božju volju, osigurati čovjeku i čovječanstvu spas, ne može ništa spriječiti ni zaustaviti.

Zadatak sv. Ivana

Čitanje iz Djela apostolskih jedna je petina prilično dugačkoga govora sv. Pavla u sinagogi, u Antiohiji Pizidijskoj. On se, naime, u svim gradovima i mjestima kroz koje je prolazio na svojim misijskim putovanjima, obraćao u svojim nastupima ponajprije Židovima. Bila mu je želja, nakana i molitva, da svoj narod, kojemu je Bog povjerio posebno poslanje i ulogu – u što je Pavao bio čvrsto uvjeren – privede Isusu Kristu. Redovito je stoga navraćao u sinagoge, u kojima se čitao Mojsijev Zakon i proroci, kako bi okupljenim Židovima i „bogobojaznima“ protumačio smisao i značenje pročitanoga teksta iz Pisma. U svojim nastupima apostol Pavao uvijek polazi od onoga što povezuje njega i njegove slušatelje: spominje Božje izabranje izraelskoga naroda, podsjeća na njegovo čudesno izbavljenje iz Egipta, na blizinu i potporu koju je Bog pružao svom narodu u pustinji, na Savez i darovani Zakon, na uspješno prevladane prepreke koje su tom narodu stajale na putu do zemlje Obećanja.

Svetost, kako je Anka doživljava i tumači

U svibnju ove godine organizirano je hodočašće u Svetu zemlju. Sudjelovali su na njemu vjernici iz različitih europskih zemalja. Nekima je to bilo prvo, a većini vjerojatno posljednje hodočašće u zemlju Isusova rođenja.

Vodič je već drugoga dana, ispred hotela u kojemu su bili smješteni, ispričao jednu zanimljivost. „Vjerovali ili ne, sve sobe u hotelu u kojem ste smješteni čiste i pripremaju isključivo muškarci: brišu prašinu, usisavaju, mijenjaju posteljinu, ručnike, itd.“

„Nije ovo slučajno Sveta zemlja, ljudi, kad vam ja kažem“, bio je Ankin komentar, uz pljesak i osmijehe ostalih hodočasnika.

Današnji odlomak započinje osvrtom na lik kralja Davida. Bog ga „podiže“ i postavi na prijestolje, jer kako sam posvjedoči: „Nađoh Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve moje želje“ (13,22). Identične riječi izrekao je Jahve, kasnije, i za kralja Kira: „Ja govorim Kiru: 'Pastiru moj!' I on će sve želje moje ispuniti“ (Iz 44,28). Povratak i obnova mogu započeti. Međutim, ona prava, konačna obnova, događa se po potomku Davidovu, po dolasku Spasitelja koji je ostvarenje i oživotvorenje Božjeg obećanja Izraelu (13,23).

Dolasku Spasiteljevu put i početak pripravlja Ivan Krstitelj. Sv. Pavao jednostavnim, ali vrlo snažnim riječima opisuje ulogu i napor Ivana koji propovijeda i krštava, pozivajući na obraćenje sav narod izraelski, kako bi mogao prepoznati i prihvatiti obećanoga Mesiju. Odgovor na pitanje tko je Ivan i koji mu je zadatak, daje nam sam njegov otac Zaharija: „A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu Njegovu po otpuštenju grijeha njihovih“ (Lk 1,76-77). Dok odgovor na pitanje tko on nije, daje sam sv. Ivan: „Nisam ja onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama“ (Dj 13,25).

Ivan ne glumi poniznost, on govori istinu. On je tu, poslan i pozvan, svima koji mu dolaze – ali i nama kršćanima – posvjedočiti tko je Isus, i da je samo u Isusu Kristu punina milosti i spasenja. Pavao, kao i Ivan Krstitelj, naviješta da je u središtu kršćanske vjere Isus Krist, po kojemu je svijetu došlo spasenje i izbavljenje. Oni koji slušaju Riječ spasenja pozvani su na obraćenje, promjenu osobnog života pred Životom.

Ivan je svoju proročku ulogu odradio genijalno. On je samo putokaz, Preteča, osoba koja nas usmjerava na pravu adresu. Na Onoga kojeg će Nebo, upravo tu na Jordanu, svečano predstaviti kao Sina Božjega. Imati jasnu svijest o povjerenom poslanju i službi, kakvu je imao Ivan Krstitelj, zadaća je i program svakog radnika na njivi Gospodnjoj, jer to je znak mudrosti i poštenja. I jamstvo uspjeha.

Rođendan Ivana Krstitelja slavi se na najduži dan u godini

Pripovijest o rođenju i obrezanju Ivana Krstitelja, preteče Spasiteljeva, opis je tople, duboke, istinske i razumljive ljudske radosti. Roditelji, rodbina i susjedi doživljavaju i promatraju u Ivanovu rođenju neizrecivi dar Božje milosti. Nije im, doduše, jasno kakve Bog ima namjere s tim djetetom, ali slute da je na pomolu nešto veliko i važno. Bilo je tu i radosti, straha, zbunjenosti, čuđenja. No, na kraju su ipak svi zadovoljni i presretni, jer u jednom malom obiteljskom događaju otkrivaju i slave Božju prisutnost i darežljivost.

Crkva, prema svom liturgijskom kalendaru, slavi samo tri rođendana: Isusov u prosincu, Malu Gospu u rujnu, Ivanov u lipnju. Zanimljivo je da se rođendan Ivana Krstitelja slavi na najduži dan u godini, a Isusov na najkraći. Je li to samo simbolika, slučajnost, podudarnost? Prema Ivanovu Evanđelju, Krstitelj je jasno posvjedočio da on nije Krist, nego „čovjek poslan od Boga (...) – da posvjedoči za Svjetlo“ (Iv 1,6.8). Illum oportet crescereme autem minui, iliti „On treba da raste, a ja da se smanjujem“ (Iv 3,30).

Ivan je, spomenimo to još jedanput, sin oronulog i – poradi njegove nevjere – nijemoga židovskog svećenika Zaharije. Veleposlanik neba, anđeo Gabriel, priopćava mu radosnu vijest: „Uslišana ti je molitva – žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan“ (Lk 1,13). Zaharija je pao na ispitu, kazna je primjerena – iako privremena – za nevjeru. Ivan je i sin Elizabetin, žene kojoj su sada na putu do majčinstva dvije ozbiljne prepreke: starost, ali još više neplodnost, koja se smatrala ne samo sramotom nego i kaznom. Nikad ne govori nikada! Čovječe, „Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ (Lk 1,37), riječi su anđela Gabriela Mariji, ali i tebi, i meni, i svima nama. Ivanovo začeće i rođenje, događaj protiv svake logike, svake nade i postojećih prirodnih zakona – rekli bismo nemoguća misija – znak su skorih mesijanskih vremena u kojima se neplodnost pretvara u plodnost, a čovjekova nijemost u veličanstveni hvalospjev, molitvu Crkve. Poruka i pouka današnjeg slavlja glasi: Ivanov rođendan, kao i njegovo začeće, trajan su i neoboriv dokaz da iskrena, ponizna, predana i ustrajna molitva nikad ne ostaje bez ploda i uroda.

Ivan je prorok, u dvojakom smislu. Najveći je prorok u Izraelu – prema značenju tog pojma u Starom zavjetu – jer će, za razliku od ostalih proroka, jedino on moći uprijeti prstom u Onoga koga su oni naviještali i reći: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta“ (Iv 1,29). I drugo, nije prorok samo onaj koji naviješta mesijanska vremena, nego bitno i prvenstveno osoba koja donosi Božju Riječ, svjedok prisutnosti te stvaralačke Riječi u novom, našem svijetu i vremenu.

Zaključimo naše razmišljanje besjedom iz Predslovlja: „Ti si njegova preteču Ivana Krstitelja posvetio još u majčinu krilu, a Krist ga je nazvao većim od sviju rođenih od žene. Svojim rođenjem Ivan je obradovao mnoge, jedini je od svih proroka pokazao Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta. U Jordanu je krstio Krista, začetnika novog krštenja, i vjerno svjedočenje zapečatio mučeničkom krvlju.“

Molitva vjernika

Pomolimo se, braćo i sestre, Gospodinu koji po svojoj milosti, ljubavi, dobroti i milosrđu boravi među nama ljudima.

  1. Pomozi svojoj Crkvi da uvijek bude jasan znak Tvoje ljubavi i mira među svim narodima, molimo Te!
  2. Zasadi u srce svakog čovjeka Riječ istine, radosti, milosti i spasa, molimo Te!
  3. Po primjeru i zagovoru sv. Ivana Krstitelja, omogući svim navjestiteljima evanđelja, vjeroučiteljima i odgojiteljima da svjedoče kako si Ti uvijek s nama i među nama, molimo Te!
  4. Pošalji svjetlo svoje mudrosti svima koji na krivim putovima i na pogrešnim mjestima traže svoju sreću, radost i uspjeh, molimo Te!
  5. Blagoslovi sve pojedince i zajednice u našem hrvatskom i katoličkom narodu, koji na osobit način slave i časte Ivana Krstitelja, molimo Te!

Gospodine Bože, u sluzi Tvome Ivanu Krstitelju prepoznajemo snagu, jasnoću, poniznost i dosljednost, osobine koje nama često nedostaju. Primi naše molitve i ojačaj nas slabe i nestalne u vjernosti Tebi, po Kristu Gospodinu našemu. Amen!