(2 Kr 4,42-44; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15)

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B

Isus dijeli kruh i poziva na nasljedovanje


Čitav čovjekov život odvija se u borbi za „kruh svagdanji“. Neki cijeloga svoga života jedu „kruh sa sedam kora“. Neki sele i na kraj svijeta u potrazi za kruhom. Dramatične slike takvih gledamo gotovo svakoga dana.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Ivica Božinović

Uvod u pokajnički čin

U današnjem Evanđelju čut ćemo kako su ljudi okupljeni oko Božje riječi doživjeli čudo. Riječ Božja nas ne samo podržava, hrabri, savjetuje, oplemenjuje, nego i hrani. Čudo umnažanja kruha znak je Božje ljubavi i razumijevanja za naše ljudske potrebe. Okupljeni smo oko Božjeg oltara. Imamo li povjerenja u Boga koji nas želi nahraniti duhovno i tjelesno? Brinemo li se tjeskobno? Tjeskoba je izraz manjka vjere. Pokajmo se!

Kruh je čovjekova temeljna potreba. Isus nam je preporučio da u molitvi Očenaša molimo nebeskog Oca za kruh. Sam je u dva navrata čudesno nahranio izgladnjelo mnoštvo koje ga je pratilo.

Glad je ono čega se čovjek plaši jer se od nje umire. Potresne slike gladnih u svijetu uvijek iznova nas podsjećaju na nepravedni poredak u svijetu koji Bog sigurno nije htio nego ga je napravio čovjek u svojoj pohlepi za posjedovanjem. U isto vrijeme potiču nas da sa svoje strane učinimo nešto kako bi gladi u svijetu bilo što manje.

Što je to kruh svagdanji?

Prije ovog rata bio sam župnik u župi u kojoj je većina radno sposobnih ljudi radila u Sloveniji. Obavljali su uglavnom teške fizičke poslove kao pružni radnici. Petkom navečer dolazili bi vlakom kući, a nedjeljom poslijepodne odlazili natrag u Sloveniju. U župi sam tada imao dvije nedjeljne sv. mise. Na jutarnju misu uglavnom su dolazila djeca i žene, a na pučku muškarci koji će poslijepodne otići na vlak kako bi u ponedjeljak mogli na vrijeme biti na svome radnom mjestu. Nakon jutarnje sv. mise žene bi obično govorile kako žure natrag doma jer trebaju „spremiti čo'jeku kruva za puta“. U početku mi nije bilo jasno zašto svaki od mojih župljana „gastarbajtera“ nosi sa sobom kruh u Sloveniju, a onda sam shvatio da „kruv“ nije kruh u doslovnom smislu nego sva hrana (i piće) potrebna za život.

I doista, kad molimo da nam Bog dade kruha za ovaj dan, time želimo obuhvatiti sve ono što nam je potrebno za život: euharistijski kruh, kruh i vodu, toplinu i ognjište, posao i zajednicu, njegov blagoslov.

Bog donosi kruh

U današnjem prvom čitanju (2 Kr 4,42-44) susrećemo se s Elizejem, velikim Božjim prorokom, koji je najprije bio učenik Sv. Ilije, a zatim i njegov nasljednik. Prorok hrani ljude kruhovima koje je neki čovjek donio u želji da omili Bogu. Dakle, prineseni su Bogu, a Elizej ih dijeli gladnima kojih je daleko više od količine kruha i uvjeren je da će ih ti kruhovi, bez obzira što ih je količinski malo, nasititi gladne. I doista tako i biva. Bog to „malo“ jednostavno čudesno umnaža.

„U vrijeme rata ljudi su spašavali gole živote. Odsječeni nekoliko mjeseci od svijeta u prljavim rovovima, među ruševinama kao zarobljeni u najstrašnijoj pustinji, boravili su: starci, žene, djeca. Jedno dijete odavno nije pojelo komadić kruha.

'Hoćemo li više ikada jesti kruha?' upitalo je majku.

'Hoćemo, sine, dat će dragi Bog da ćemo opet jesti kruha i to koliko budemo htjeli, do sita.'

'A kad će to biti?'

'U onaj dan kad nas se Bog sjeti i pohodi.'

Sutradan se dogodilo da je neki čovjek došao s bojišta. Donio je nešto bolje vijesti, čak nadu da bi ovom zlu mogao doći kraj jer svijet donosi odluke da se okonča rat u njihovoj zemlji. Iz svoje torbe je izvadio i veliki kruh i podijelio svakomu komadić. Kad je došao u rov u kojem su bili majka i njezin sinčić i kad je dječaku pružio komad kruha, ovaj ga je dugo gledao netremice. Dobro lice čovjeka s bradom i ispružena ruka s kruhom podsjetiše ga na jučerašnji razgovor s majkom te upita:

'Mama, ovaj čovjek koji nam je donio kruha, je li on dragi Bog?'

Isusova sućut

U Evanđelju (Iv 6,1-15) nalazimo prizor velikog mnoštva ljudi koji slijede Isusa cijeli dan, slušaju njegov govor potaknuti čudesima koje je učinio ozdravljajući bolesne. Bilo je sve tako lijepo i zanosno da nitko tijekom dana nije mislio na jelo.

Ovaj događaj zabilježila su sva četvorica evanđelista. Očito im se svima usjekao u srce i pamćenje.

Susrećemo Isusa koji uvijek iznova pokazuje silnu sućut i ljubav prema svome narodu. On sam primjećuje da je narod umoran i gladan. Prvi postavlja učenicima problem jela za toliko mnoštvo i brigu da se za njih nešto učini.

Evanđelja nam posebno ističu Isusovu osjetljivost za ljudske potrebe. On ne zatvara srce pred tjelesnom glađu toga mnoštva i osjeća se pozvanim da o tom problemu razgovara sa svojim učenicima.

Sv. Ivan lijepo primjećuje: „Sam je već znao što će učiniti!“ (Iv 6,6). Isus, dakle, ima plan, zna što će učiniti.

Filip osjeća da Isusa treba upozoriti kako imaju nešto novca uza se, ali svjestan je da je to tek kap u moru potreba nazočnog mnoštva.

Andrija primjećuje da je u tom mnoštvu i dječak koji ima pet kruhova i dvije ribice.

Učenici pokazuju dobru volju da se zauzmu oko rješenja problema gladi ovog mnoštva, ali u isto vrijeme osjećaju veliku nemoć. Nedovoljno novca, nedovoljno hrane. Što činiti?

Očito je da u tim trenutcima još uvijek ne vide dovoljno Isusa. Ne očekuju ni od njega ništa posebno i ostaju bespomoćni pred njegovim pitanjem: „Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?“

No, Isus je tu i ne želi ostaviti ovaj problem nerješivim. Nahranio ih je kruhom Riječi, a sad im želi pružiti i hranu za tijelo.

Apostoli imaju svoje ljudske prognoze i računice, koje ih jednostavno čine nemoćnima. Ipak s povjerenjem donose pred Isusa ono što imaju: pet kruhova i dvije ribice te iščekuju što će se dogoditi. I događa se čudo. Isus umnaža kruh. Svi jedu do sita i još preostaje.

Ljudske računice

I danas su mnogi ljudi i u našoj sredini, puni tjeskobe i nemira, straha i nesigurnosti pred sutrašnjicom. Mnogi ne očekuju više ništa dobra i jednostavno bježe odavde. Misle da sutra može biti samo gore. Naravno, to su ljudske računice. Pa, ipak, ne bismo li mi vjernici trebali uprijeti svoj pogled u Onoga kojemu je sve moguće. Isus je onaj kojemu je stalo do svih ljudi, onaj koji nas želi nahraniti kruhom mira i dobra.

Poruka liturgije riječi današnje nedjelje je poruka ohrabrenja: isti Isus je i danas prisutan u svojoj crkvi, u ovome svijetu. Nismo sami u mnogostrukim i teškim problemima naše sadašnjosti. Vjerujemo li u to?

No, s druge strane pozvani smo i sami činiti ono što nam je moguće. Pozvani smo „kruh svoj s gladnim dijeliti“. Budemo li tako činili bit ćemo „dostojni poziva kojim smo pozvani“, a na što nas poziva Sv. Pavao u današnjem drugom čitanju (Ef 4,1-6).

Kruh i kamenje

„Bila jednom jedna sirota žena s troje djece. I jedna bogata žena koja je također imala troje djece. Bogatašica je bila tako škrta te sirotu nikad nije htjela ni vidjeti.

Dogodilo se da jednoga dana sirota nije imala ni kore kruha za svoju djecu. A bila su tako gladna. Pošla je bogatoj ženi i rekla:

'Molim te daj mi samo jedan kruh da nahranim svoju djecu. Tako su gladna!'

'Ni ja nemam kruha', odvrati bogata žena. 'Kako ti onda mogu što dati?'

'Ah', reče sirota, 'ti si tako bogata, možda ipak imaš nešto u škrinji.'

'Nemam', odvrati ova. 'Ako imam i koricu kruha, dao Bog da postao kamenom!'

Nato sirota žalosna ode i gorko zaplaka. A bogatašica dozove svoju djecu i reče im:

'Dođite, djeco, jest ćemo kruha s maslacem.'

I pođe škrinji želeći iznijeti kruh. Kada tamo – svi kruhovi u škrinji pretvorili su se u kamenje.

'Ništa zato', reče bogata žena. Dade djeci novaca i košaru:

'Djeco, pođite pekaru i kupite tri lijepa svježa kruha.'

I djeca su pošla. Ali prošlo je puno vremena, dok se nisu vratila.

'Gdje ste se tako dugo zadržali?' upita bogatašica svoju djecu.

'Mama', počeše djeca, 'košara s kruhovima postala je jako teška.'

Žena podiže košaru. Zbilja, košara je teška. Pogleda, i što ugleda. Kruhovi su se pretvorili u kamenje! To ju je prenerazilo. Spremila se i sama pošla pekaru kupiti kruha i kolača za siromašnu ženu i njezinu djecu. Ponijela je i brašna, i mesa, i maslaca.

'Susjeda', reče siromašnoj ženi, 'više neću biti škrta! Sve moje kruhove Bog je pretvorio u kamenje. Kad bi samo opet postali kruhom, da moja djeca imaju što jesti!'

I bogatašica pođe svojoj kući. Čekaju je uplakana i gladna djeca. Sva zdvojna priđe škrinji. I što sada vidi? Kamenje je opet postalo kruhom!

Otada ova žena od svega što ima udjeljuje siromasima“ (W. Matthießen).