(1 Iv 4,7-16; Iv 11,19-27 ili Lk 10,38-42)

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU C

Molitva izgrađuje molitelja


U prvom čitanju svjedočimo razgovoru Boga i Abrahama. Imajući povjerenja u Božju pravednost, Abraham se zauzima za nevine u gradu Sodomi.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Kristijan Gerbic

Uvod u pokajnički čin

Dragi prijatelji Isusa i Marije. Sedamnaesta je nedjelja kroz godinu. U ovom vremenu posebnu pozornost posvećujemo Isusu Učitelju. Od Njega primamo pouku, tražimo objašnjenja onoga što slušamo, učimo se hodati načinom na koji to On čini. Budući da se nalazimo u sredini od ukupnog broja nedjelja kroz godinu, vrijeme je da nas Gospodin Isus pouči molitvi. Bez nje bismo bili kao čovjek koji se cijeli život oslanjao na sebe ili druge ljude, i tako nanizao mnogo razočaranja, tjeskoba, neispunjenosti, briga i umora.

Bila bi velika nepravda da Bog svoju pravednost pokazuje žrtvujući pravedne. Zato On prihvaća Abrahamovo zastupničko zauzimanje za pravedne i s njim razgovara kao s ravnopravnim partnerom.

U drugom čitanju pratimo Sv. Pavla. On piše zajednici u Kolosu podsjećajući ih da su krštenjem urasli u Krista i da ih čeka sigurno uskrsnuće od mrtvih ako su u Njemu suuskrsli vjerom u snagu Boga. Krštenje znači sudjelovati na Kristovoj sudbini, znači promjenu života i odricanje od grijeha.

Evanđelje donosi prikaz o poučavanju molitve Očenaš. Nazivati Boga Ocem uvodi nas u duboki odnos s Njim, ali i s drugim ljudima. Bog prestaje biti daleki Bog i otkriva se Ocem bliskim i zauzetim za svoju djecu, a ljudi međusobno postaju braća i sestre, postaju jedni drugima bližnji. Učinci, ali i hitnost, molitve ovise o ovom odnosu s Bogom. On preko nas treba očitovati svoje sveto Ime. Njegovo kraljevstvo ljubavi i pravednosti, započeto u Kristu, posljedica je tog očitovanja. Molitva prepoznaje opraštanje grijeha, kao i poteškoće kojima smo izloženi mnogim napastima, koje su prepreke u nasljedovanju Krista.

Molitelj bez stida

Nakon što je učenike poučio molitvi, Isus govori o učincima molitve, o potrebi ustrajnosti u molitvi, ali i o Onomu kojemu je molitva upućena. Neobična je pri tome slika koju koristi da bi usporedio odnos molitelja i Boga koji uslišava molitvu, te vrijednosti ustrajavanja u traženju. Ljudi onoga vremena imali su običaj, ne samo primiti putnika, nego mu pripraviti i jelo. To im je činilo veliku čast. Ta tradicija gostoprimstva bila je veoma jaka i, kao što vidimo iz Isusova primjera, „natjerala“ je domaćina da zaboravi na stid i neugodu, te da u gluho doba pokuca susjedu na vrata moleći za posudbu. Ali ni tu nije kraj. Želja ugoditi gostu ide još i dalje jer unatoč odbijanju domaćin ustrajava u molbi i gotovo prisiljava susjeda da mu ispuni potrebu, usliši molbu. O, kako malo razmišljamo o ovoj slici Boga. Čini se gotovo nemogućim da svojom upornošću možemo Boga „natjerati“ da nam usliši molitvu. Na tu dobru bezočnost, na to poželjno pomanjkanje finoće i sami smo pozvani kada u molitvi tražimo milosti i darove za braću i sestre u njihovim potrebama. Gospodin voli ustrajna molitelja. No, to nije stoga što nam želi otežati sve pa tako i molitvu, nego stoga što ustrajnost pomaže onomu koji moli da se izgradi u strpljivosti i pouzdanju u Božju providnost. Olako uslišana molitva nema vrijednosti za onoga koji moli. Čovjek je biće zaborava, vrlo brzo takvu, „olako“, uslišanu molitvu i milosti koje su je pratile zaboravlja. Ništa mu od toga ne ostaje da bi s tim iskustvom mogao rasti, da bi mu to iskustvo koristilo u budućnosti.

Nestalni i bojažljivi

Nasuprot tomu, u molitvi smo često nestalni i bojažljivi. Potpuno različiti od Abrahama ili ovog domaćina. Zašto je tomu tako? Isusovim sklapanjem Novoga saveza u njegovoj Krvi i našim krštenjem postali smo djeca Božja. Zalog naše krivnje Bog je pribio na drvo, na križ, i tako „izbrisao zadužnicu“,krivnju grijeha, koja nam se protivila i priječila put k Bogu. Sve su pretpostavke tu da bez straha možemo prihvatiti Boga Ocem. Pa ipak, naš je odnos prema Njemu, upravo kao i molitva, bojažljiv. On može biti otvoren i izravan kao u Isusa iz Nazareta ili Abrahama samo ako imamo čistu savjest i srce ispražnjeno od svega stvorenoga. Čovjek nemirne savjesti i podijeljena srca ne može biti uporan molitelj niti za sebe niti za druge. Takav čovjek nema iskustvo uslišane molitve.

Tko traži, nalazi…

Mnoštvo je primjera uslišane molitve u Svetome pismu. Mnoga i velika čuda često su pratila uslišanje tih molitava. Postoji jedna lakoća, koja se opaža, kad se čitaju ulomci o uslišanim molitvama. Lakoća koja kao da želi pokazati kako čovjeku u komunikaciji s Bogom ne stoji teškoća ili zapreka da bude uslišan. Ponekad ta lakoća uslišane molitve zna i iritirati jer svi, vjerujem, imamo iskustvo težine u molitvi, ali i bojažljivosti te nenalaženja onoga što smo tražili. „Ištite i dat će vam se... tražite i naći ćete… kucajte i otvorit će vam se…“Dajući primjer dobrog oca koji odgovara na potrebe svoga sina kada ga zaište za jelo, Isus kaže da: „kad ga sin zaište za ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati?“ A na kraju dodaje: „Koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“ Što nam ovo govori? Isus uspoređuje Duha Svetoga s hranom. On je onaj koji je nužan za čovjekov život. Sve što čovjek moli, bilo za sebe, bilo za druge, sve se svodi samo na jedno – molba da budemo obdareni Duhom Svetim. Tko ište, tko traži, tko kuca, taj prima, nalazi i njemu se otvara, ali ne bilo što, nego ono, tj. Onaj u kojemu su ispunjene sve naše molitve i želje. Ištite najprije Božje kraljevstvo i sve će vam se nadodati, tj. ištite Duha Svetoga i sve što ste tražili, iskali, sve što vam za život treba, dobili ste. Bez Duha Svetoga gubimo se u vlastitim željama, nepotrebnim zamaranjima, nutarnjim tjeskobama, sukobima i lošim odnosima s drugima, iracionalnim željama i planovima, štetnim i grješnim ambicijama. Naprotiv, onaj tko je ispunjen Duhom Svetim, ima uređen život i oslobođen je tereta neispunjene i promašene egzistencije.

„Dat će vam se“

Ako si roditelj i svoje dijete ne naučiš moliti, ako mu primjerom ne pokažeš, umjesto Duha Svetoga „daješ“ mu zmiju, štipavca, kamen.

Čime opisati radost Vječnog Oca koji nas sve želi vidjeti u svome domu. U toj radosti poučio nas je molitvi i obećao unaprijed ispunjenje – „dat će vam se“.Nad ovim evanđeoskim ulomkom trebamo ozbiljno zastati i razmotriti ga jer nam on govori da se nebesko kraljevstvo daje upornima, a ne lijenima i malovjernima. Tražimo Duha Svetoga, ištimo ga i kucajmo mu na vrata sve dok ne otvori… Vjeran je On. I prije nego ga nađemo, već nam je prvi krenuo ususret.