(1Sam 26,2.7-9.12-13.22-23; 1Kor 15,45-49; Lk 6,27-38)

SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU C

Ljubiti neprijatelje - tko će to?


«Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!».

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Orlovac

Uvod u pokajnički čin

Isus nikada nije govorio visokim teološkim rječnikom. Bio je uvijek sasvim konkretan i jasan. U današnjem evanđeoskom odlomku dade svojima nekoliko uputa, koje čine temelj zdravih međuljudskih odnosa i našega moralnog ponašanja. Valjalo bi ih dobro upamtiti. Ako mislimo da ih već znamo dobro ih je osvježiti. Evo nekih: Činite drugima ono što želite da oni vama čine! Ne sudite druge da i sami ne budete osuđeni! Praštajte da bi i vama bilo oprošteno! i Budite milosrdni poput nebeskog Oca! A onda traži gotovo nemoguće: da ljubimo i neprijatelje, da se odreknemo osvete i da to prepustimo Bogu, da se ne damo pod vlast zla, nego ga suzbijamo dobrim. Svakako je to jedan od najtežih zahtjeva Evanđelja. Isus je svojim primjerom pokazao da je i to moguće ostvariti. Uz žarku molitvu i vjerno nasljedovanje Isusa i mnogim je kršćanima to pošlo za rukom. A mi sada, na početku misnog slavlja, iskažimo milosrđe i oprostimo jedni drugima, kako bi i Bog mogao uzvratiti svojim milosrđem nama. Za grijehe i propuste iskreno se pokajmo!

Vjerujem da se mi stariji još sjećamo tih riječi blagopokojnoga zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića iz vremena Domovinskog rata koje je izrekao na Veliku Gospu 1991. u Mariji Bistrici, kada su nemilosrdno uništavani Vukovar, Dubrovnik i drugi hrvatski gradovi. Bio je to težak zahtjev u danima kada su toliki nevini ubijani, progonjeni iz svojih domova, kad su im činjena tolika nasilja, kada se valjalo obraniti od silno nadmoćnijeg agresora, neprijatelja. A on čak nije ni upotrijebio riječ «neprijatelj» nego «protivnik». Zar sjediti skrštenih ruku i gledati zlo koje se toliko osililo? Zar mu ne pružiti otpor? Zašto to kardinal govori baš u ovo vrijeme kad se valja svim silama braniti? Zar to ne slabi snagu naše obrane? Bila su to pitanja koja su si postavljali mnogi, posebno hrvatski branitelji. I kršćani su to teško razumijevali i prihvaćali, a oni koji to nisu, smatrali su to nerazboritim govorom, pa čak i nemogućim zahtjevima. Odakle je kardinal uzeo te riječi? Iz Isusovih usta. Čuli smo ih i mi danas u evanđeoskom odlomku.

Najteži biblijski zahtjev

«Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju» (Lk 6,27-28). Eto najtežeg zahtjeva Evanđelja. A nije to Isus tražio samo od nas; i on se svoga vlastitog savjeta držao. S križa nije došla molba: «Oče, osveti me, vidiš što mi čine!» nego molitva za neprijatelje i ubojice: «Oče, oprosti im, ne znaju što čine» (Lk 23,34). Umjesto osvete želi ublažiti pravedni Očev gnjev.

Zašto to Isus čini i to isto od nas traži? Ne znači li to ići na ruku zločincima i pomagati u zločinu? Nipošto! Zato što ljubiti neprijatelja ne znači ljubiti ili odobravati i neprijateljevo zlodjelo. Ono ostaje uvijek zlodjelo. Ali, čovjeka se ne može izjednačiti s njegovim (zlo)djelom. I poneko djelo dobra čovjeka nije dobro; i poneko djelo zla čovjeka nije zlo. Nama je to teško razlikovati, Bogu nije. Nismo mi pozvani o tome suditi. Isus nam ne dopušta spustiti se na razinu zla. Dati maha mržnji i osveti, bilo bi upravo to. Ako zlo zlim uzvraćam, po čemu sam onda dobar; onda sam na razini mrzitelja.

Ali to nikako ne znači miriti se sa zločinom. Isus govori o «uzdarju», uzvraćanju. Tko će uzvratiti? Bog koji će prosuditi svačije djelo. On je naplatitelj. Njegovoj pravednosti ne će izbjeći ničije djelo; dobro ne će biti zaboravljeno, zlo ne će ostati neokajano i nekažnjeno. Međutim, Bogu se ne žuri. Mi bismo to u ljutini ili mržnji pod utjecajem neobuzdanih emocija učinili što prije, zbog čega bismo se kasnije kajali. A tko garantira da naša osveta ne bi prešla granice, pa postala još gorim djelom od onoga što ju je izazvalo. Zar bih bio sretniji da se osvetim, da jednakim ili sličnim zlom uzvratim? Kad bih npr. ubio onoga tko je nekome mome bliskom učinio zlodjelo zar bih svoga vratio u život? Eto zašto Bogu valja prepustiti sud, osudu i naplatu.

Isusovo zlatno pravilo

Isusu je jasno da to neće ići od prve, da njegov savjet svi neće lako shvatiti ni prihvatiti. Zato je organizirao «pripravni tečaj». Današnje Evanđelje donosi još neke njegove savjete koje možemo shvatiti kao stupnjeve kojima se možemo penjati do toga vrhunca. Evo ih onako kako ih je Isus izrekao:

Prvi: «Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima» (r.31). To je zlatno pravilo morala, lako shvatljivo i prihvatljivo. To je temelj. Od toga valja poći. I to nije malo. Valja uočiti da Isus ne reče: Uradi drugomu onako kako je on tebi uradio, nego: kako želiš da on tebi čini! To je velika razlika. Možda ti je zlo učinio, ali ti to svakako nisi želio i nisi odobrio. A ako to ne odobravaš, ne smiješ to ni činiti, bez obzira na to što je taj drugi to «prvi učinio». Inače nikada ne ćemo izići iz začaranog kruga osvete i mržnje. Sjetimo se samo zakona krvne osvete koja ponegdje još vlada. Jedna prolivena krv izaziva drugu, i tako u beskraj. Zlo se samo povećava. Ponekad nas u ispovijedi znaju naši vjernici upitati o nekom svom postupku: Učinio(la) sam tako i tako, pa ne znam jesam li time drugoga uvrijedio(la) i sagriješio(la)? Odgovor je jednostavan: Stavi se u njegovu kožu: bi li tebi bilo drago da ti je drugi tako učinio –  čini i ti, ne bi li ti bilo drago –  ne čini toga više!

Praštanje i milosrđe

Drugi: «Ne sudite, i nećete biti suđeni» (r.37), sljedeći je Isusov savjet. Čovječe, znanje su ti i informacije nedostatni i pored svih računala, vidiš samo dio stvarnosti, nužno ćeš biti neobjektivan, zato sud prepusti Bogu. Uostalom, «mjerom kojom mjerite, vama će se zauzvrat mjeriti» (r.38b). Sjetimo se toga kad izričemo sud o drugomu; blaži sud o drugomu i nama će jednom biti od koristi na Božjem sudu! «Praštajte i oprostit će vam se» (r.37b)

Evo i trećega: «Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan» (r.36). Dok gornja dva razmjerno lako možemo shvatiti i prihvati, ovaj treći nas već može uplašiti. Kako ću ja biti milosrdan kao Bog? Nije Isus mislio da mi to možemo «kao Bog», u tolikoj mjeri, nego da to budemo poput Njega, na njegov način, jer on je «dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima». Ako smo dobri samo onima koji će nam zahvaliti, onda to dobro i činimo zbog hvale i zahvalnosti drugih, a ne zbog dobra samoga. A tako čine i oni koji nisu vjernici, Isus kaže «grešnici», pa kakvo onda uzdarje od Boga možemo očekivati (usp. r.32-33). Evo nam stepenica po kojima možemo stići i do najvišega i prvog Isusova zahtjeva ljubavi prema neprijateljima.

Davidova velikodušnost

A ona je vjerniku itekako moguća. Prvo nam čitanje iz Prve knjige Samuelove to zorno pokazuje. Riječ je o kralju Davidu, još prije nego kraljem postade, i njegovu protivniku, čak neprijatelju kralju Šaulu koji ga je pokušao ubiti, a i taj put je izišao u lov na njegovu glavu. Davidu se pružila idealna prilika da se riješi svoga progonitelja, da ga jednim udarcem dokrajči. I to se dogodilo čak dva puta: osim opisa koji smo čuli u današnjem prvom čitanju, Biblija nam bilježi još jedan drugi slučaj: valjalo bi ga pročitati u 24. poglavlju ove iste starozavjetne knjige. Iako ga njegov pratilac Abišaj uvjerljivo nagovara da ubije kralja, svoga progonitelja, ili da to njemu dopusti: «Danas ti je Bog predao u ruke tvoga neprijatelja» (1Sam 26,8), David to ne čini i ne dopušta učiniti. Ne htjede dignuti ruke na «pomazanika Gospodnjega», a kralj je to u Starom Zavjetu bio, bez obzira na njegovu osobnu svetost ili grješnost. I pokaza David divan primjer velikodušnosti, poštedi život Šaulu, a uze tek njegovo koplje i vrč za vodu što stajahu kraj uzglavlja kao dokaz da je tamo bio i da je mogao ubiti kralja-progonitelja. Ali i više od toga, David je pokazao svoju snažnu vjeru. «Gospodin će vratiti svakome po njegovoj pravdi i njegovoj vjernosti» (r.23). I vratio je Gospodin i trajno vraća velikodušnost: vratio je Davidu prijestoljem i ugledom, vratio je Hrvatskoj slobodnom i neovisnom državom, vraća tolikim svojim neprijateljima obraćenjem i oproštenjem. Takav je naš Bog, takvi bi trebali biti i oni koji žele biti Božji.