(Dj 7,55-60; Otk 22,12-14.16-17.20; Iv 17,20-26)

SEDMA USKRSNA NEDJELJA C

Da svi budu jedno


Isus u svojoj velikosvećeničkoj molitvi ne moli samo za apostole okupljene na posljednjoj večeri, nego i za sve one koji će na njihovu riječ povjerovati u njega. Molitva je to koja se proteže do naših dana i produžuje za buduće naraštaje Isusovih učenika.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Zvonko Martić

Uvod u pokajnički čin

Crkva kao i svaka ljudska zajednica nastoji ostvariti jedinstvo u skladnom življenju svih njezinih članova. Iskustvo nam govori da je ostvarenje jedinstva izloženo različitim poteškoćama i preprekama koje stvaraju pojedinci ili sama zajednica. Grijeh zajednice prema slobodi i razvoju pojedinca može biti u krivo tumačenom i shvaćenom jedinstvu, na primjer, kada se njezini članovi kruto bore protiv svake promjene misleći da usvajanje nečega novoga biva izdaja prošlosti i rušenje osnova na kojima zajednica počiva. Jednako tako jedinstvo narušava pojedinac kada stavi svoj osobni interes iznad dobra drugih i zajedničkog cilja zajednice. Jedinstvo u Crkvi prije svega je duhovne naravi i tumačeno je kriterijima vjere koji sve što je protiv Boga i čovjeka označavaju grijehom. Grijesi protiv jedinstva su svađe, strančarenja, zavisti, ljubomora, nezainteresiranost i lijenost izražena kao nedostatak vlastita angažmana za boljitak i razvoj vlastite zajednice i cijeloga svijeta. Grijeh protiv jedinstva je i ne sudjelovati u Isusovoj molitvi za jedinstvo Crkve i cijeloga svijeta. Ako ne sudjelujem ni u molitvi niti u djelovanju za jedinstvo Crkve i cijelog čovječanstva, onda je pitanju moja vjera u snagu Isusove poruke spasenja i ispunjavanje Božje volje. Grijeh je ne ispuniti volju Božju. Jedinstvo se ostvaruje iskazivanjem milosrđa kroz djela ljubavi učinjena na slavu Božju i za dobro bližnjega. Ako to znam, zašto tako ne činim?

Jedinstvo Isusovih učenika ostvaruje se u duhu i biva razumijevano samo ako se shvaća onako kako ga Isus želi i utemeljuje, da bude kao odnos između Boga Oca i njegova Sina. Isus moli da njegovi vjernici odražavaju sliku jedinstva koje vlada između Njega i Oca nebeskoga. Da bi ljudi živjeli u jedinstvu „ kao što ti, Oče, u menii ja u tebi“, moraju živjeti u odnosu ljubavi koja veže Oca i Sina. Ljubav je životna veza koja ujedinjuje i drži na okupu cijeli svijet i svakog pojedinca. Jedinstvo Crkve i vjernika, o tome razmišljamo, utemeljeno je na ljubavi i jedino tako može postojati, kao nutarnje i kao vanjsko jedinstvo. Nutarnje jedinstvo ostvaruje se temeljnom Kristovom prisutnošću spoznatljivoj u vjeri. Ono što često znamo reći da je Crkva Božja i ljudska zajednica, sveta i grješna, u njoj je nutarnje jedinstvo upravo svetost proizišla iz Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Vjernik također mora ostvariti vlastito nutarnje jedinstvo trudeći se usvojiti svetost kao cilj osobnog života vjere po kojemu ravna svoje postupke. Vjernici u svojim zajedničkim djelovanjima ostvaruju ili ne ostvaruju željeno vanjsko jedinstvo. Pitanje je kojemu se jedinstvu daje prednost. Rasprava o ovom pitanju je manje važna, ali jedno bez drugoga ne mogu postojati. Unutarnje jedinstvo osobe i njezino vanjsko očitovanje kroz čine moraju biti usklađeni jer u nutrini se odvija smisao koji vanjski čin samo potvrđuje.

 „Neka i oni u nama budu“

Biti u Bogu, i to Trojstvenom, i isto Trojstvo nositi u sebi molitvena nakana je koju je Isus izrekao i Ivan zapisao. Biti u Bogu i Boga nositi u sebi, je li to ono što želimo? Kada se izrekne ovakva konstatacija, onda je mnogo onih koji odmahnu glavom doživljavajući to više kao pobožni uzdah nego stvarnost vjere. U slobodi čovjek sam odlučuje što i koga želi slijediti, bira ciljeve i načine svojega djelovanja. Kršćanin svoje unutarnje jedinstvo ostvaruje u odnosu s Isusom Kristom. Na putu kojim čovjek ide za Isusom mora biti slobodan od sebičnih interesa, ne samo onih materijalnih, nego i prikrivenih koji se često očituju kao pitanja časti, dominacije u stavovima i ugleda u društvu. Između ovih izazova jedinstvo osobe se teško provlači bez rana i teških padova. 

Nutarnje jedinstvo se uspostavlja i hrani ponajprije u svakodnevnoj komunikaciji s Isusom. Baš kao što je Isus u stalnoj neprekinutoj vezi s Ocem, mi moramo nastojati živjeti takvo jedinstvo s Isusom i zajedno s Njim ući u Očevu prisutnost. U prisutnosti Očevoj rastapa se naša oholost, rastače se sebičnost i nestaje bilo kakav oblik zavisti. Očišćeni od sebičnih interesa, jedino u prisutnosti Božjoj vjernici mogu ostvariti svoje unutarnje jedinstvo koje je preduvjet za iskazivanje vanjskih oblika jedinstva vidljivih prema svjedočenju onog unutarnjeg doživljaja. Zato je jedinstvo koje kršćanin osobno doživljava jedinstvo u Isusu Kristu. Jedinstvo kako ga želi i ostvaruje Isus, a ne kako ja to hoću. Naši problemi jedinstva i proizlaze iz nadmetanja mišljenja, vjerovanja i načina pobožnosti čime ne pokazujemo sreću otkupljenja i izabranja nego otkrivamo svoju prikrivenu agresiju i nesposobnost života u ljubavi. Zato ne možemo prihvatiti drugog i drugačijeg i živjeti istinsko jedinstvo poštujući razlike.

„Da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“

Vjera je dar Božji, prenosi se slušanjem i potvrđuje djelovanjem. Vanjski čini očituju našu nutrinu, i to osobito u stavovima prema drugim i drugačijim. Poštujući pravo drugoga da bude različit vjernik, u svakom čovjeku gleda dar Božji i susreće Isusa u liku tog čovjeka. Iz tog nutarnjeg stava ulazi u ostvarenje vanjskog jedinstva vidljivog Crkvi i svijetu. Temelj jedinstva je otvorenost za sve i svakoga, a Crkva ga očituje u zajedničkom slavlju sakramenata i brigom za potrebite. Ne zatvarajući vrata grješnicima i jasno razlikujući grijeh od slaba čovjeka, Crkva prigiba koljena pred potrebnima i očitovanim milosrđem otvara vrata Očeve kuće da svi budu jedno i zajedno.

Međutim, do tih vrata stoje neki koji u tobožnjem nastojanju u uspostavi jedinstva pod plaštem vlastita viđenja života i svijeta traže da se svi obuku u istu odjeću njihovih misli i želja. Osobito su opasni oni koji to rade istodobno pozivajući se na darovani im autoritet. Tu se razotkrivaju maske duhovnosti i navodne želje za dobro zajednice, a zapravo takvi pojedinci pod krinkom zajedništva ostvaruju svoje ohole potrebe za dominacijom, iskazivanje moći i zatiranje drugačijega.

Jedinstvo je stalno i iznova željkovani ideal o kojemu se govori na svim razinama ljudskog života počevši od obitelji, susjedstva, župa, mjesta stanovanja, nacionalnog pitanja i svaka razina ljudskog postojanja. Svi ćemo ponavljati ono što se često čuje kod trenera sportskih ekipa koji ističu svojim igračima da pobjeđuju samo ako igraju jedan za drugoga i za ekipu. Gubi tko igra sam za sebe jer timski sportovi počivaju na zajedničkom cilju i način njegova ostvarenja je da svatko igra najbolje na svojoj poziciji. Kada to prevedemo u svakodnevicu i način vjerskog djelovanja, onda bismo mogli reći jednostavno samo budi to što jesi na način kako to Bog želi. Ne vjeruj previše onima koji jedinstvo koriste da bi pokorili sve oko sebe. Uperi pogled u Isusa i kroz njegove želje, osjećaje i postupke ostvaruj zajednički ideal jedinstva, ponajprije u nutarnjem jedinstvu vlastite osobe i onda u zajednici u kojoj živiš. Kada se u srcu doživi jedinstvo s Isusom, onda će svijet gledajući kako ljubimo sve, pa čak i neprijatelje, uzvjerovati da je Otac poslao Sina spasiti mene i cijeli svijet ujedinjujući nas u ljubavi.