Piše: Marko Zubak

Kao što sv. Filip Neri nekoć upozori svoga sugovornika koji je bio nezadovoljan ljudima oko sebe: „Ti i ja budimo od danas bolji i čitav svijet će biti bolji!“ Za to nam je potreban i odmor, ali ne od Boga, nego s Bogom. Danas je odmor gotovo institucionaliziran, postao je pravilo života, ali je pitanje koliko se i kako znamo odmarati? Kako nam je život iz dana u dan sve užurbaniji, tako i naši odmori sve više poprimaju obrise svakodnevnog života. I kao što smo toliko puta živjeli „izvan sebe“, tako se često i s odmora vraćamo bez „pravoga sebe“. Na odmoru bismo trebali učiti od sunca, mora, ptica i svoga srca. Treba živjeti kao srce koje se nikada ne odmara. I dok mi spavamo, ono radi, ali odmjereno, uravnoteženo, nesebično. Tako i mi trebamo živjeti, raditi i odmarati se. Upravo onako kako je Isus živio i radio.

Prošlog vikenda jedna mlada obitelj iz Bosne uputila se na odmor prema Jadranu. Kako bi stigli na vrijeme i što prije, oko pet sati ujutro vozač je zaspao i baš pred odredištem su nastradali. Da su samo pet minuta prije stali i odmorili se, tragedija bi bila izbjegnuta... Ali, još tragičnije je izgubiti vječnost za koju smo stvoreni. Zato bi nam i svaki odmor trebao biti najprije dobra duhovna obnova da preispitamo svoj život: zašto i kamo žurimo? Zašto nemamo vremena za Boga i ljude, za svoju obitelj i sebe?

Jao „pastirima“!

Poznata je činjenica da kada Bog „želi“ kazniti neki narod, tada mu daje loše vođe. Zato je važno uvijek od Boga moliti dobre pastire koji će nas voditi u Njegovo ime. I uvijek moramo poći od sebe: svi smo pastiri: i otac u obitelji, i stariji brat mlađemu i sestra mlađoj, i majka svojoj kćerki, i svećenik vjernicima, i biskup i Papa svima. O pastirskoj službi govori nam današnje prvo misno čitanje iz Knjige proroka Jeremije (Jr 23,1-6). Prorok je djelovao u Jeruzalemu od 625. do 580. pr. Kr. Zajedno s narodom prognan je u Egipat. Jasno je da prorok prije svega ima pred sobom pastire svoga vremena kraljeve i svećenike koji nisu bili dostojni svoje službe; brinuli su se samo za sebe i svoj trbuh, a za narod ih nije bilo briga. „Pametan se uči na tuđim pogreškama, a lud na vlastitim“, kaže izreka. Bog je previše učinio za spas čovječanstva, a da bi dopustio da to netko u njegovo ime pokvari. Zato i papa Franjo neumorno ponavlja: „Tražim ponizna svećenika, jer ponizan svećenik neće upasti u kušnju da mi nudi nešto što nije Božja riječ.“ Dakle, poniznost je ključna za uspješno i savršeno vodstvo, a ponizan je onaj tko živi u istini o sebi i drugima, tko je svjestan da je sve od Boga i da smo svi tu u Njegovo ime. Stoga ne čudi da je papa Franjo za vrijeme posjeta Južnoj Koreji upozorio da su „oni koji propovijedaju siromaštvo, a žive u bogatstvu licemjeri koji kaljaju ugled i misiju Katoličke Crkve”. Iako se zreli kršćani ne daju sablazniti možebitnom površnošću, sebičnošću ili nevjernošću pastira. Kao što pripjevni psalam 23 (22) u današnjem misnom čitanju govori „Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam!“ Gospodin neće dopustiti da njegovo stado propadne zbog nevjernosti pastira, ali će od pastira tražiti odgovornost.

Vjernički „sindromi“

Medicina poznaje brojne sindrome tjelesnih i duševnih oboljenja. Isto je tako u našem životu – u medicinskom smislu – važno dijagnosticirati problem, tj. otkriti bolest i ako je moguće uzrok bolesti. I u duhovnom smislu mnoge bismo bolesti kod nas vjernika mogli nazvati po učestalosti ili intenzitetu. Svakako su glavni grijesi okosnica njihovih naziva, ali ima ih još na stotine sindroma koje bi trebalo nazvati pravim imenom. Isus se nije libio nazvati grijeh pravim imenom pa i pod cijenu da ne bude „popularan“ prorok. Postoji u medicini tzv. Aspergerov sindrom (eng. Asperger syndrome, AS ili Asperger disorder, AD). To je jedan od nekoliko poremećaja iz autističkog spektra karakteriziran poteškoćama u društvenoj komunikaciji i aktivnostima. Iako se raspravlja o tomu treba li ga zvati sindromom ili poremećajem, možemo ga primijeniti i na našu vjerničku duhovnost. Sidrom je dobio ime po austrijskom pedijatru Hansu Aspergeru, koji je 1944. opisao djecu koja očigledno imaju normalnu inteligenciju, ali im nedostaje vještina neverbalne komunikacije, fizički su nespretna i ne pokazuju empatiju. Točan uzrok AS-a još uvijek je nepoznat, iako istraživanja podupiru vjerojatnost genetske osnove. Većina pojedinaca vremenom se oporavi, ali se teškoće s komuniciranjem, društvenim prilagođavanjem i samostalnim životom nastavljaju i u odrasloj dobi. Nedostatak empatije je najupečatljiviji aspekt AS-a. Osobe s AS-om doživljavaju poteškoće u osnovnim elementima društvene interakcije, u što može spadati neuspjeh u razvijanju prijateljstava ili u dijeljenju uživanja ili postignuća s drugima (npr., pokazivanje onoga što im se sviđa), zatim nedostatak društvene ili emocionalne uzajamnosti, te smanjene mogućnosti neverbalne komunikacije (npr., u kontaktu očima, izrazima lica, položaju tijela ili gestikulaciji). Za razliku od autista, osobe s AS-om obično nisu povučene u društvu; one prilaze drugima, makar i na neobičan način. Primjerice, takva osoba može početi jednostran i dosadno dug govor o njoj omiljenoj temi, a da pogrešno razumije ili ne prepozna slušateljeva osjećanja ili reakcije, kao što su potreba za privatnošću ili odlaskom s tog mjesta. I u duhovnom smislu znamo jedni druge opterećivati ili ih „vježbati u strpljivosti“, a da nismo svjesni kako je učinak suprotan. Mogli bismo u svom vjerničkom životu pronaći na stotine sindroma koji nisu u skladu s Božjom riječju, s Isusovim primjerom i Božjim zapovijedima. Isus nije „peglao“ umorne učenike koji su se vratili s apostolskog puta, nego im reče: „Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Isus poznaje svoje učenike, zna njihove mogućnosti, granice i potrebe. On se itekako znao suživjeti s problemima ljudi. I danas je Isus božanski kralj svojih svećenika i vjernika. Čuveni sarajevski profesor o. Weissgerber znao je reći da Isus neće dopustiti da njegov svećenik nedolično pogine. Tko god računa sa svojim Učiteljem, On će ga svojim pogledom, riječju i srcem, a nadasve svojim božanskim radarom, usmjeravati, odmarati i upućivati. A mi vjernici trebamo i možemo samo molitvom podupirati svoje pastire riječima psalma: „Blago onom koga Ti poučavaš, Gospodine, i učiš zakonu svojemu: da mu mir udijeliš od nesretnih dana!“ (Ps 94 /93/,12-13.)