(Post 18,1-10a; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42)

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU C

Marte i Marije - Misionarke ljubavi


„Potrebni su nam kršćani koji se neće prepustiti porazu i malodušnosti, već biti raspoloživi i otvoreni, spremni služiti; potrebni su nam ljudi dobre volje koji djelatno, ne samo riječima, pomažu braći i sestrama u potrebi...“, rekao je papa Franjo u Armeniji 2016.

Piše: Marko Zubak, Katolički tjednik

Uvod u pokajnički čin

Naš život je neupitno obilježen dvjema duhovnim i tjelesnim značajkama, a to su milosrđe i ljubav. Ostala stvorenja na zemlji, budu li ostavljena, mogu i sama preživjeti, jedino čovjek taj gorostas, najsavršenije stvorenje na zemlji, „kruna božanska“, ne može sam preživjeti, nego je od najranijeg svoga stadija upućen na druge. I Sin je Božji na ovoj zemlji trebao druge. Kako nije imao „gdje bi glavu naslonio“ (Lk 9,58), bio je ovisan o ljubavi i dobroti bližnjih. Marta i Marija s bratom Lazarom bile su samo dio mnoštva onih „koji su mu posluživali od svojih dobara“ (Lk 8,3). I danas je Isus gladan i žedan u najpotrebnijima ili, kako bi Majka Terezija rekla, „u najsiromašnijima od svih siromašnih“. Ugledajmo se u tolike sestre i majke kojima bližnji bijahu uvijek na prvom mjestu. One su shvatile Isusovo evanđelje, a mi?

„Potrebni su nam kršćani koji se neće prepustiti porazu i malodušnosti, već biti raspoloživi i otvoreni, spremni služiti; potrebni su nam ljudi dobre volje koji djelatno, ne samo riječima, pomažu braći i sestrama u potrebi; potrebno nam je pravednije društvo u kojem svatko ima dostojan život i nadasve pošteno plaćen rad“, rekao je papa Franjo tijekom svoga boravka u Armeniji 2016.

Isus, siromah ljubavi

Možda je upravo ovo Isus imao na umu kada je u svom božanskom planu – silazeći na ovu zemlju – odlučio obući se u siromaha Ljubavi i nama ostavio u zadaću da pretvaramo Njegove riječi u djela po kojima će svi znati „da smo Njegovi učenici“, tj. „ako budemo imali ljubavi jedni za druge“ (Usp. Iv 13,35). Danski filozof Kierkegaard kaže da se kršćanska vjera naviješta činom (djelom), a ne govorom. On to naziva „kršćanstvo čina“. I nobelovac Albert Schweitzer (1875. – 1965.) svjedoči da je htio postati liječnik kako bi bez ijedne riječi mogao činiti dobro, pomagati ljudima. Nakon što je okončao studij teologije, nije mogao zamisliti novi život na koji poziva Isusovo evanđelje kao „teoriju o religiji ljubavi“, bez ostvarenja te ljubavi u praksi. Poslušao je poziv apostola Ivana: „Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“ (1 Iv 3,18).

Služeći vojni rok u strogo komunističko doba, gdje nam je na zadnjoj stranici vojne knjižice, kao podsjetnik, između ostaloga pisalo: „Zabranjuje se pohađanje crkava i drugih vjerskih objekata, te sudjelovanje u vjerskim obredima“, ovu odredbu sam više puta prekršio kradom ulazeći u crkvu u Ljubljani i Vipavi. Ali sam bio zadivljen hrabrošću jednog Albanca. On je na sav glas više puta dnevno ponavljao: „Ja katoljik, ne muslim!“ I svi su ga zvali „katoljik“. Mislio sam da se tako preziva, ali sam ubrzo shvatio da mu je to vjerničko opredjeljenje. Kapetan me prvi dan pozvao kod sebe i strogo mi zaprijetio „da mi ne bi palo na pamet vršiti nikakvu vjersku propagandu“! Stoga nisam ni vikao ni da sam katolik, ni da sam bogoslov, ali su svi znali. Molili su me kolege vojnici da im jednu večer „pojam“ u spavaonici. Dugo sam se otimao u strahu da me netko ne bi prijavio, ali oni nisu odustajali. Otpjevao sam im dio liturgijskog predslovlja po sjećanju iz mise. Međutim, vidio sam da nisu zadovoljni jer su mislili da sam pravoslavni pop, te sam ih tako razočarao i nikada više nisu tražili da im pjevam, niti su me prijavili za kršenje strogih ateističkih pravila. Tada je bilo na cijeni drugarstvo, prijateljstvo, vjernost zadanim načelima i požrtvovnost. Danas nas plaše drugim vidovima ateizma: virtualnim svijetom i terorizmom, te otuđenostima od Boga i bližnjih. Trebali bismo danas od Marte i Marije naučiti Isusa primate u goste, ne samo za prvu pričest i krizmu, nego svaki dan, barem triput dnevno; ujutro, u podne i navečer. Tada bi nas Isus osvojio svojom božanskom mudrošću, a ne bismo kao Marta mrmljali na svoje bližnje.

Tajna Majke Terezije

Na upit jednog novinara rajskoj Majci Tereziji: „U čemu je tajna Vašeg uspjeha?“, ona je odgovorila: „U mene nema tajne. Ili ako hoćete tajna je u tome što ja nemam ništa i nisam ništa. Činim samo ono što Bog hoće!“ Kakav je šok morao doživjeti ovaj novinar. Možda je i dodao: „Ali, zar Vas nisu učili pravilima dobra menadžmenta. Zar ne biste trebali imati više samopouzdanja? Cijeniti timski rad. Znati uporabiti vlastite resurse?“

„Čitam o blaženoj Majci Terezi jednu čudesnu knjigu koju je – poslušaj samo ovo: napisao jedan hindus, prevedena na srpski jezik, a sponzorirali je vatikanski nuncij u Beogradu i srpski veleposlanik u Vatikanu. Ta knjiga opisuje kako su Terezijine misionarke 1990. godine vodile 456 centara u više od stotinu zemalja. Iste godine one su hranile 500 000 obitelji, liječile 90 000 gubavih, 20 000 djece iz sirotinjskih četvrti pohađalo je njihove škole, a 17 000 zatvorenih (odbačenih) primilo je pomoć i njegu u svojim domovima. U šest prihvatilišta za oboljele od AIDS-a liječen je 661 bolesnik, a 88 ih je umrlo tijekom prvih 12 mjeseci. Od vjeronaučnih sati do posjeta zatvorenicima, od sirotišta do centra za liječenje alkoholičara i narkomana, Misionarke su uspostavile međunarodnu organizaciju koja je moćna priteći u pomoć napuštenim i siromašnima čitavoga svijeta. Prisutna je na najneočekivanijim mjestima. Kada sam Majku Terezu upitao postoji li neko mjesto do kojega još nisu stigle, odgovorila je smiješeći se: 'Ako i na Mjesecu ima siromašnih, i tamo ćemo otići'“ (usp. N. Čavla (Navin Chawla), Majka Tereza, Beograd, 2003., str. 17 u R. Perić, Isus silan na djelu, Mostar, 2013.).

Poziv unutar poziva

Družbu sestara Misionarki ljubavi utemeljila je bl. Majka Terezija (1910. – 1997.) koja je rođena kao Gonxha Agnes Bojaxhiu u Skopju, u današnjoj Makedoniji. Godine 1928. napušta svoju domovinu i stupa u Red Blažene Djevice Marije (irski ogranak Loretskih sestara) u Rathfarnhamu u Dublinu. Početkom 1929. stiže u indijsku Kalkutu. Poučavala je zemljopis i vjeronauk u tamošnjoj školi. Bila je upraviteljica škole i poglavarica zajednice Kćeri sv. Ane (indijski ogranak Loretskih sestara).

„Dan nadahnuća“ dogodio se 10. rujna 1946. Za vrijeme vožnje vlakom od Kalkute do Darjeelinga, grada podno himalajskih planina, dobila je svoj „Poziv unutar poziva“: „Utažiti Isusovu neizmjernu žeđ na križu za ljubavlju i dušama“, „radeći na spasavanju i posvećenju najsiromašnijih među siromašnima“. Iz tog poziva trebala je nastati redovnička obitelj misionarki i misionara ljubavi (MC). Dobila je niz nadahnuća i objava koje su trajale do sredine 1947., a već u kolovozu 1948. napustila je Loretsku redovničku zajednicu i odjenula bijeli sari s plavim rubom.

Nadbiskup Kalkute, nakon što ju je brižno saslušao, rekao je odlučno „ne!“. Papa Pio XII. dopustio joj je eksklaustraciju da bi započela svoje poslanje među najsiromašnijima među siromašnima na ulicama Kalkute.

Prvu noć provela je pod vedrim nebom, među svijetom bijede, siromaštva, gladi, bolesti, u četvrti Tiljala i Motijhili. Sama Majka Terezija novi je život izrekla molitvom koja je izvirala iz njezina srca: „Bože, uporabi me kako hoćeš… Ako nikako ne budem mogla pomoći ovim bijednim ljudima, onda mi barem daj snage da umrem s njima i da im svjedočim tvoju ljubav!“

Započela je najprije radom sa siromašnom djecom. Prala ih je, poučavala higijeni i lijepu ponašanju, bila im je kao majka, stoga su je i oni prozvali Majka Terezija. Poučavala ih je u vjeri, a potom ih počela učiti čitati i pisati. Zemlja im je služila kao ploča. U početku ih je bilo petero u školi, a danas se na tome mjestu nalazi moderna škola koju pohađa više od 5 000 djece. Prve su je slijedile djevojke kojima je godinama bila učiteljica i ravnateljica u školi St. Mary School u Kalkuti.

Majci Tereziji pridružuje se prva kandidatica, indijka Subashini Das, djevojka iz imućne obitelji, njezina bivša učenica.

Na blagdan Gospe od Krunice 1950. Sveta Stolica odobrila je Pravila te je tako službeno osnovana zajednica Misionarki ljubavi kao družba biskupijskog prava u Nadbiskupiji Kalkuta pod episkopatom Ferdinanda Periere, DI. Već 1965. zajednica Misionarki ljubavi priznata je kao Družba papinskog prava.

U međuvremenu, osim siromašnoj djeci, sestre su počele pomagati i njihovim obiteljima. Godine 1952. Majka Terezija otvorila je u Kalkuti Dom za bolesne i umiruće Nirmal Hriday, što znači Čisto srce. Za one koji su napušteni od svih umirali po ulicama grada, to je bilo i ostalo utočište u kojem su im Misionarke ljubavi pružale utjehu u posljednjim trenutcima života.

Isus je i među nama gladan i žedan

S vremenom se glas o Majci Tereziji i njezinim sestrama proširio ne samo Indijom, nego i po cijelom svijetu. Prisutne su u gotovo 200 zemalja. U Hrvatsku, u Zagreb, stigle su 1979., a u Bosnu i Hercegovinu, u Banju Luku 2005. Broj sestara i zvanja neprekidno raste pa je tako među Misionarkama ljubavi i nekoliko hrvatskih sestara. Prvu misiju u tadašnjem SSSR-u Majka je osnovala 1988.

Tako su Majka Terezija i Misionarke ljubavi posvuda postale simbol borbe za život. Gdje god je život u opasnosti, one su na djelu, u blizini su potrebnima svojom pažnjom, ljubavlju i služenjem. Za života je Majka Terezija dizala svoj glas protiv ratova, ali i protiv pobačaja koji je smatrala najvećom opasnošću za mir u svijetu. Borila se i protiv droge i protiv prostitucije, a već za Božić 1985. Misionarke ljubavi otvorile su u New Yorku prvi Dom za oboljele od AIDS-a. O njima je govorila: „Bolesni od AIDS-a ljudi su, naša braća i naše sestre. Naša jedina dužnost jest ljubav i praštanje cijelim srcem. Ti jadni ljudi mnogo pate zbog te strašne bolesti, zasad neizlječive, i mi im pružamo sve do zadnjeg daha…“

Svoju životnu filozofiju Majka Terezija zabilježila je u meditaciji jednostavno nazvanoj Život je...:
Život je prilika - iskusi je/ Život je ljepota - divi joj se/ Život je san - učini ga stvarnim/ Život je izazov - suoči se s njim/ Život je zadatak - izvršavaj ga/ Život je igra - igraj se/ Život je dragocjen - njeguj ga/ Život je bogatstvo - čuvaj ga/ Život je ljubav - uživaj ga/ Život je tajna - pronikni je/ Život je obećanje - ispuni ga/ Život je tuga - nadiđi je/ Život je himna - pjevaj je/ Život je borba - prihvati je/ Život je tragedija - uhvati se s njom u koštac/ Život je avantura - usudi se/ Život je sreća - zasluži je/ Život je život - brani ga.

Ostadoh zadivljen nedavno pri pohodu kuće i prihvatilišta Sestara Misionarki ljubavi u Banjoj Luci. Sestre su došle u Banju Luku u listopadu 2005. na poziv banjolučkog biskupa mons. Franje Komarice. U kući djeluju četiri sestre. Apostolat im je posjećivanje siromašnih u gradu i obližnjim selima. Otvorile su mali Dom za beskućnike (18 ležajeva) te pučku kuhinju u kojoj dnevno nahrane od 60 do 80 osoba. Posjećuju također zatvorenike u zatvorima (Tunjice, Banja Luka i Doboj). Ovisno o mogućnosti, mjesečno dijele pakete hrane i odjeće siromašnim obiteljima kojih ima 50-ak. Osim materijalne pomoći sestre mole zajedno sa siromasima da im i na taj način pokažu put do Boga – a to sestre smatraju najvažnijim. Kako je znala reći utemeljiteljica bl. Majka Terezija, Misionarke ljubavi nastoje propovijedati ne toliko riječima, nego djelima i životom. Sestre osim zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti žive zavjet služenja najsiromašnijim od siromaha. Što bi se dogodilo kad bismo svi tako činili?