(Jr 17,5-8; 1Kor 15,12.16-20; Lk 6,17.20-26)

ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU C

Kome je blago, a kome jao?


Blago tebi, ti imaš tako divno odgojenu djecu!, reče jedna majka drugoj vidjevši kako je djeca obilaze u njezinoj bolesti i nastoje joj ispuniti svaku želju i tako joj olakšati bolest. «Blago tebi», a «kuku meni», tako znaju nerijetko ljudi komentirati svoj i tuđi život.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Orlovac

Uvod u pokajnički čin

Ima činjenica i situacija u našem životu na koje ne možemo puno ili ne možemo uopće utjecati. Netko je rođen u siromašnoj obitelji, živi u siromašnom narodu, ima zdravstvenih ili kakvih drugih problema koji ga opterećuju. S druge strane ima onih kojima je više nego dobro, i čini im se da će zauvijek tako ostati. One u nevolji oni i ne vide; njima je dobro i to im je dosta. Njima «nitko ne treba», pa čak ni Bog, ni vjera. Do jednog kriznog trenutka koji je u stanju posve preokrenuti njihovu životnu situaciju. Onda uvide ispraznost svojih stavova, ispraznost onoga u što su stavljali svoje pouzdanje. Ostaju duboko razočarani. A oni drugi? Oni znaju da ne mogu sami, pa su otvoreni drugima, otvoreni su i Bogu. A s Bogom je čovjek sretnik, blaženik, jer ima smisao svoga života i jer zna da nije sam. S pouzdanjem svladava životne poteškoće, nalazi rješenja i ide naprijed. Zato ne čudi da Isus ove potonje naziva sretnima i blaženima, a ne one prve. Život potvrđuje tu Božju paradoksalnu logiku. Molimo Boga da to shvatimo. A sada se najprije pokajmo za grijehe i propuste.

Pri tome kod drugoga vide samo ono lijepo na čemu mu se može zavidjeti, a kod sebe samo poteškoće. Život ipak nije tako crno-bijel. Možda su ljudi samo malo neobjektivni u svojim procjenama.

Danas čusmo u Evanđelju da Isus za četiri skupine ljudi reče da su blaženi, da je blago njima. Nasuprot njima za druge četiri skupine Isus reče «Jao njima»! Ovo je Lukina verzija Isusovih blaženstava, koja je kraća od Matejeve, ali Luka donosi i četiri prijetnje kao antiteze blaženstvima. Svakome Isusovu «Blago vama!» stoji nasuprot «Jao vama!». Valja uočiti još jednu razliku: Kod Mateja Isus govori u trećem licu, dok se kod Luke obraća izravno svojim slušateljima: «Blago vama!» i «Jao vama!» Kad to slušamo, čini nam se kao da je Isus pobrkao redoslijed; sve što reče, drugačije je nego što smo očekivali. Da bi naglasio svoje izričaje, Isus se svjesno izražava paradoksalno: blaženima naziva one koje svi smatraju jadnima i nesretnima, a ne bi htio biti u koži onih kojima svi pomalo zavide. Upravo su te Isusove riječi onima koji se nisu trudili da nađu njihov pravi smisao služile kao temelj kritike kojom su Crkvu nazivali «opijumom naroda». Crkva, prema njima, lažno tješi one kojima je loše, kako će im dobro biti na drugom svijetu i tako ljude odvraća od toga da se zauzmu za pravednije i bolje društvo. Na stranu to što je povijest pokazala kakvo su oni «pravedno» društvo stvorili koje se zbog svoje «pravednosti» srušilo kao kula od karata, ovdje je u pitanju velika podvala. Isus je uvijek bio, a njegova se Crkva trudila biti na strani siromašnih, progonjenih, ožalošćenih, bolesnih i potrebitih. Nije siromaštvo niti bilo koja nevolja samo po sebi nešto dobro, ali nije to po sebi ni bogatstvo. Problem je u tome što mnogi siromašni misle da bi bili sretni samim time kad bi postali bogati. A to je zabluda. Ima nesretnih siromaha i nesretnih bogataša. Riječ je o tome da čovjek u nevolji zna da ovisi u tuđoj, pa prema tome i Božjoj pomoći, dok oni koje to ne muči misle da mogu i sami. Nije, dakle, riječ samo o materijalnom bogatstvu ili siromaštvu, riječ je o nečemu puno većem.

Isus blaženima naziva siromahe, gladne, žalosne, pa čak i one koje ljudi mrze i progone. Sve su to skupine ljudi među kojima mi – svaka čast Isusu! – ne bismo baš željeli biti. Bilo bi nam draže biti među bogatima, sitima, nasmijanima, onima koje ljudi hvale i dijele im odlikovanja. Ipak, Isus uspoređuje sadašnje stanje koje svi vide i buduće stanje koje samo on vidi. Sve se može pretvoriti u svoju suprotnost. Zašto? Zar je neka vrjednota biti siromašan, gladan, žalostan i omražen? S druge strane: zar je samo se sebi zlo biti bogat, sit, nasmijan, ugledan i pohvaljen? Očito, Isus to nije tako mislio, nego je htio nešto posebno naglasiti, što mi na prvi pogled ne vidimo. Riječ je o sebičnom pogledu onoga tko je zatvoren sam u sebe i ono što ima i proživljava. Takvima je dosta biti bogat, imati što pojesti i popiti, nemati briga i žalosti te plivati u ugledu i moći, pred kojima se drugi sklanjanju i prepuštaju im mjesto, a još ih hvale kao zaslužne.

Na drugoj strani stoji cijela vojska onih koji nisu te sreće, nego ih je stigla sudbina baš suprotna od njihove. Stigla, možda i «zaslugom» onih prvih. Oni su možda siromašni, jer su oni drugi bili grabežljivi, nepravedni, gulikože, jer su ih ucijenili u njihovoj nevolji, pa su ih uvalili u dugove iz kojih se ne će lako iskopati. Oni su možda zbog toga gladni i žalosni, jer ne mogu ostvariti svoja prava, jer svijetom vlada velika nepravda, jer jedni ne znaju što bi od bogatstva i obijesti, a drugi ne mogu svezati kraj s krajem. To sve možemo lijepo razumjeti. Ali, što je s progonjenima i hvaljenima? Zar je bolje biti progonjen nego hvaljen?

Jedan od izopćenih, pogrđenih i progonjenih – blaženi Alojzije Stepinac

Nedavno smo proslavili blagdan Bl. Alojzija Stepinca, kremen-značaja i mučenika.  Sve ga je pogodilo što je Isus izrekao u četvrtom blaženstvu današnjeg Lukina evanđelja. Izopćili su ga iz ljudskog društva, napravili su mu namješteni proces, osudili ga nepravedno i zatvorili kao najvećega zločinca, te je i umro u zatočeništvu. Pogrdili su ga i pogrđivali da grđe nije moglo biti: svi ondašnji mediji natjecali su se u tome tko će ga otrovnije napasti i maštovitije prikazati njegove «zločine» (sjetimo se samo monstruozne objede s košaricom punom dječjih očiju na njegovu radnu stolu, što normalnom čovjeku ne bi moglo pasti na um; međutim, tu optužbu normalan čovjek nije ni iznio, nego bolestan um!). A «zločinac» to je bio najčešći epitet kojim su ga častili (neki još nisu odustali, jer bi morali priznati da su bili zlobni!). A sve su to učinili upravo «zbog Sina Čovječjega» (Lk 6,22) zbog Alojzijeve vjernosti Bogu i svome poslanju. Prigovarali su mu i desni i lijevi režim, a on je odvažno išao svojim, točnije, Isusovim putom.

A da je on pristao stvoriti narodnu Crkvu, odvojenu od Svete Stolice, od Isusove Crkve i Njegova namjesnika? Sigurno je, kako ne samo da ne bi završio u zatvoru i ne bi bio otrovan, nego bi bio hvaljen od svim režimskih medija kao napredan i dobar čovjek, nosio bi odlikovanja, bio čašćen i hvaljen na svakom koraku. Nije se dao slomiti prijetnjama, nije se dao omekšati laskanjem i obećanjima. A rezultat? Oni koji su ga sudili, zatvarali i trovali, i njihova ideologija osuđeni su od najvišeg europskog tijela (doduše s velikim zakašnjenjem, ali Bogu se ne žuri), još prije su osuđeni oni koji nisu htjeli slušati njegove pastirske riječi, a on bi – samo pola stoljeća kasnije – ubrojen među Božje prijatelje dostojne da ih Crkva javno časti kao svoje uzore. Zaista je plaća njegova velika na nebu, kako obeća Isus. Ali prije toga valjalo je proći progonstva, a ne pohvale.

Proklet ili blagoslovljen?

I prorok Jeremija donosi slične misli, koje govori Gospodin Isus. On reče da je proklet čovjek koji se uzda samo u čovjeka i njegove sposobnosti, a odvraća se od Boga kao da mu ne treba. Tragično je kako čovjek zna biti obijestan dok je mlad i zdrav, dok misli da se cijeli svijet vrti oko njega. Onda mu ne treba ni Bog, ni Crkva, ni vjera. Nije li upravo tragikomično bilo gledati one koji su nekoć u ime svoje politike i Partije progonili Crkvu, vjeru i svećenike, kako su pokorno morali stati u red i zamoliti vreću brašna, litru ulja, kilogram soli ili šećera upravo od onih koje su progonili, od Crkve, od njezina Caritasa. Neki su ipak shvatili lekciju koju im je Bog očitao, neki ni tada nisu. To samo govori o tome koliko čovjek može zaglibiti. S druge strane, prorok zna da je blagoslovljen onaj čovjek koji svoje pouzdanje stavlja u Gospodina i na njegovoj snazi gradi. Jasnim slikama on pokazuje da takvomu ništa neće uzmanjkati.

Zato smo i u pripjevnom psalmu čuli da je blago onome čovjeku koji se uzda u Boga i ponavljali misao «Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina». Eto tko je blažen, komu je blago, pa i onda kada ima nevolja u životu. Kršćanin to vjeruje i prema tome se ravna.