(Dj 15,1-2.22-29; Otk 21,10-14.22-23; Iv 14,23-29)

ŠESTA USKRSNA NEDJELJA C

Čuvajući Božju riječ...


Isus započinje govor riječima „ako me tko ljubi...“ te onda to stavlja u poveznicu s prihvaćanjem njegove riječi i potpunom suživljenju s njom. To je pogodbena rečenica i povezana je s glagolom čuvati (činiti) koji pokazuje trajnost radnje. Ljubi onaj koji čuva riječ. Ali ona nije bilo koja, nego riječ koja dolazi od Oca.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Kristijan Gerbic

Uvod u pokajnički čin

Dragi prijatelji Isusa i Marije, ovom 6. vazmenom nedjeljom polako se približavamo konačnim događajima Isusova uzašašća i silaska Duha Svetoga na nas. U Prvom misnom čitanju iz Djela apostolskih zadivljuje nas postojana vjera apostola i sigurnost kojom prepoznaju i podlažu svoje odluke Duhu Svetom. „Odlučismo Duh Sveti i mi…“ Drugim čitanjem Riječ nas prenosi u vrijeme koje se tek treba ostvariti, vrijeme Novoga Jeruzalema. U njemu je Jaganjac i hram i svjetiljka. U Evanđelju po Ivanu apostoli i učenici slušaju oproštajni govor u kojemu Isus najavljuje svoj odlazak, ali i razloge zašto je za njih važan njegov odlazak Ocu. Nakon što ih je prošle nedjelje poučio kako će ostvariti međusobno zajedništvo u ljubavi, ovoga puta u središte stavlja ljubav prema sebi. Budimo svjesni svoje grješnosti te očistimo srce kako bi u njemu mogla rasti ljubav Kristova.

Otac govori preko Sina i svijetu otkriva svoj spasenjski poziv. Na jednom mjestu Isus kaže kako On poznaje one koji čuvaju njegovu riječ, i nitko ih neće istrgnuti njemu iz ruke, jer su poznati i Ocu. Onaj koji čuva riječ ima mogućnost upoznati i prihvatiti Duha Svetoga. Razlog dolaska Duha Svetoga je u tome da nam doziva u pamet sve što je Isus govorio. Možemo to i ovako reći: Sve što je Isus govorio, povezao je s čuvanjem riječi kao izrazom stvarnog življenja. Življenje njegovih riječi uvodi nas u prostor Božanske ljubavi. Duh Sveti dolazi da u nama podržava ljubav koja se očituje u poučavanju i življenju Isusovih riječi. No, ne može poučavati istini onoga koji ne čuva riječ. Ako te Duh Sveti ne vodi, ti ne čuvaš riječ, nisi je još prihvatio i suživio se s njom. Iako je Bog milosrdan i ljubi svakoga od nas, On ne nudi kompromis sa svojom riječju, niti dopušta nama naučavati kompromise u njegovo Ime! Onako kako čuvamo riječ, tako i slavimo Boga. Pogledajmo na što nam sliče sv. misna slavlja. Slična su napamet „izbiflanoj“ recitaciji, bez duha, bez svijesti o pročitanom biblijskom tekstu, bez svijesti o riječima iz misala. Bifla svećenik, bifla puk… Takvi smo postali jer smo zaboravili čuvati Isusovu riječ.

Kad biste me ljubili…

Tijelo ne vrijedi ništa, duh je koji nosi život. Grijeh je pun „tijela“, a ono je tromo, lijeno, bezvoljno. Takvih nas je veliki broj katolika. Lijeni i tromi na slušanje i činjenje riječi, bezvoljni za slavljenje. Često se naš život ni po čemu ne razlikuje od života onih koji ne poznaju Boga, bilo da su ateisti, bilo neke druge religije. Nismo svjetlo ovome svijetu, nismo sol ovoj zemlji. Ako to nismo, onda smo strah u svijetu. Neke ubija mnoštvo zabave i trpanja u želudac, razuzdana života, nevjere; druge ubija nezadovoljstvo, pate od nevoljnosti za životom, nemaju želje za žrtvom... U svim ovim slučajevima demon je u pozadini. Ali odakle mu pravo i vlast da to čini, zašto mu dopuštamo da nas tlači? Odgovor je: zato što nemamo ljubavi, zato što ne čuvamo riječi Isusove. Lako nas je prevariti. Oni koji čine teške grijehe, oni su već zavedeni. No, oni koji ne čine smrtne grijehe, postaju lak plijen sotoni preko taštine. Uvjeri ih kako su solidno dobri, da se površno kaju za svoje grijehe i slabosti, i onda im se ubaci u misli, odluke, osjećaje. Teže je izboriti se ovdje za svoju slobodu, nego odbaciti smrtni grijeh. U ovomu je borba još veća i opasnija nego kad smo se borili: prestati teško griješiti. Budući da je borba veća, veće je i područje koje je zahvaćeno. Tu se rađaju prikriveni otpadi od Crkve, neposlušnost nauku, razdori, krive duhovnosti, laicizam, obezvrjeđivanje svećenika, strančarenja, individualizam i nepoštivanje autoriteta, te autoriteti koji zbog bljutavosti to ni nisu. Sve su to djela tijela, đavla i svijeta koja, kako upozoravaju sveti pisci, ne vode k Bogu i svršetak im je u paklu ognjenom. Pa kad vidimo kako bjesni anarholiberalni zapadni svijet ili radikalni islam u svojim moralnim zastranjenjima, ne trebamo se čuditi. Ljubav nije ljubljena, Isusovu riječ njegovi ne čuvaju.

Duh Sveti poučavat će vas o svemu

Božja riječ je vječna, stalna, nepromjenjiva. Ona ne vara, ne manipulira. Ljudska riječ je prevarljiva, samodopadljiva, obmanjujuća, nestalna… Ako nisam povezan s Bogom, moje riječi ne vrijede ništa. „Odlučismo Duh Sveti i mi…“, ovako bi trebala započinjati svaka pa i najmanja odluka svakoga od nas. Crkva živi iz djelovanja Duha Svetoga. Ali što to znači? Što znači da ti i ja živimo iz djelovanja Duha Svetoga? Kako se to uopće postiže? Kako izgleda kada Duh Sveti donosi odluke za nešto što je moje privatno, svakidašnje? U Prvom čitanju iz Djela apostolskih vidimo da je Duh Sveti dao smjernicu apostolima u pitanju važne doktrinarne stvari za poslanje opće Crkve koja je produženje Isusove otkupiteljske stvarnosti na zemlji. Ali, ne treba li cijeli naš život biti jedno veliko poslanje? Ako moj život uistinu jest poslanje u Kristu, tada ću dobivati jasne upute Duha Svetoga za sve što me snalazi u svakodnevici, jer ona će postati dio Božjeg spasiteljskog plana. Osobito je važno tražiti Duha Svetoga kao voditelja u najmanjim, i nama najnebitnijim, odlukama. Kada postanemo svjesni svoga suotkupiteljskog poslanja i prestanemo živjeti izolirano od njega, onda će nam svaki tren života, svaka najmanja stvar biti dragocjena jer će postati dio Božjeg otkupiteljskog djela. I ovdje vrijede Isusove riječi da je u velikome vjeran onaj koji je vjeran i u malome. Pa budući da sam tako cijeli Kristov, mogu onda čuti ono što Duh Sveti govori. Nije njegovo djelovanje izolirano od Božjeg plana spasenja, ali mi to neprestano činimo – želimo živjeti bez sudjelovanja, bez udjela u tom planu. I tu je naša nesreća odvajanja od Boga. Promatramo ga s distance i ne čujemo što nam govori. Kad svoj život potpuno podložim Božjem planu spasenja, onda ću u svemu živjeti po njegovim svagdanjim poticajima. 

Mir koji ispunja procjep

Nemoguće je proživjeti život katolika, a da ne dođu progoni. Nije moguće proživjeti život, a da nas sotona ne krene maltretirati pa makar to bilo tek na kraju našega života. Ako ne ostvarimo zajedništvo s Ocem i jedni s drugima, brzo ćemo upoznati onu Isusovu „stado malo“ i „hoću li naći vjere na zemlji kad ponovno dođem“. Pa ipak, rekao je da će, kao i njega, progoniti one koji budu čuvali njegovu riječ. U tom procjepu valja nam ostvariti poslanje za koje smo odabrani. Stoga, dok je još vremena, odvažimo se na put traženja Kristova mira. Ovaj svijet proglašava mir tamo gdje ga nema, i koristi ga kao izgovor da porobi, iskoristi i uništi. Zato je Kristov mir drugačiji od mira svijeta i plod je Duha Svetoga. Do njega se dolazi postupno i tu nema mjesta improvizaciji. Najprije se od nas očekuje da čuvamo riječ Isusovu jer tako ulazimo u dimenziju Božje ljubavi. Potom Otac, Sin i Duh Sveti u nama podižu hram i nastanjuju se kao stanari. Duh Sveti tada nastavlja dozivati nam u pamet Isusove riječi da ih ne prestanemo živjeti. I na kraju dolazi Kristov mir. On je odlika nutarnjeg Božjeg života i kao takav ispunja svaki procjep.

Potrebna je odvažnost

Crkva je danas pod snažnim udarcima bičeva. Potrebni su joj odvažni muškarci i žene koji će oprati svoja srca u Božjoj ljubavi da bi postala škrinjama saveza u kojima će čuvati riječ Isusovu. Obećana nagrada ustrajnima je velika. Budimo ti i ja, brate i sestro, među onima koji će se odvažiti i povjerovati Riječi.