(Izl 3,1-8a.13-15; 1Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9)

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA C

Bog je plamen koji trajno gori


Na podnožju brda Sinaja nalazi se čuveni samostan sv. Katarine. Tu se nalazi i «kapelica Gorućega grma». Uz nju se i danas zeleni trnov grm. Prema predaji Mojsije je upravo tu imao susret s Bogom. Ljudi uvijek vole takve događaje povezati s nekim konkretnim mjestom kad već ne mogu vidjeti Boga nevidljivoga.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Orlovac

Uvod u pokajnički čin

Svakog dana događaju se različite nesreće: poplave, požari, potresi, prometne nesreće, stradanja ljudi svih vrsta. Mediji nas o tome informiraju gotovo istovremeno kad se one dogode, bez obzira u kojem kraju svijeta su se dogodile. Kad čujemo za njih, prvo što nam padne na um jest: da nije netko moj stradao. Zahvaljujemo Bogu ako nije. To je ljudski razumljivo. A zašto se nesreće događaju? Ljudi su ih oduvijek bili skloni tumačiti kao Božju kaznu zbog nečijih grijeha i krivnje. Računica je jednostavna: a tko bi drugi bio kriv nego onaj tko je stradao. Ali tako ljudi sude samo kad je drugi u pitanju. A kad se njemu dogodi, onda upućuje vapaje: «Bože, a zašto meni?» I Isusu javiše o stradalim Galilejcima te o nekih 18 ljudi na koje se srušila kula u Siloamu i pobila ih. Očekivali su da će Isus reći kako ih je stigla pravedna kazna Božja zbog njihovih grijeha. A on ih obrani jer nisu oni ništa grješniji od drugih. A svoje sugovornike pouči da ne kopaju po tuđim grijesima i potaknu ih na obraćenje kako i oni ne bi slično propali. Bog je strpljiv i daje novu šansu neplodnoj smokvi da ipak donese rod. Ali to ne može ići u beskraj. Nije dobro odgađati obraćenje i ispitivati kako dobre živce Bog ima. Korizma nas poziva na popravak života i obraćenje. Poslušajmo taj zov i donesimo plodove kršćanskog života. A za propušteno dobro i učinjeno zlo, najprije se pokajmo pred Gospodinom.

Ni Mojsije, veliki prijatelj Božji, nije Boga vidio, iako ga je susreo. Jedanput je Mojsije zaželio da može Boga vidjeti, da mu Bog «pokaže svoju slavu». Bog mu ispunjava želju i dopušta da kraj njega prođe «sav njegov sjaj», ali izričito kaže Mojsiju kako ne može još vidjeti njegova lica, jer «ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati» (Izl 33,20). Zato ga stavlja u pukotinu pećine i «svojom rukom» ga zaklanja dok njegova slava ne prođe, tako da ga je Mojsije vidio samo s leđa, tj. vidio je samo odsjaj Božje slave, a ne Boga licem u lice. Zašto se Bog nije dao vidjeti? Nije to čovjek u stanju podnijeti, sagorio bi kao mala svijeća na punom žaru sunca ili kako kakav osjetljivi aparat na struji visokoga napona. Bog je za čovjeka zaista «visok napon». Takav je ponor između Božje svetosti i ljudske nedostojnosti da bi čovjek morao umrijeti kad bi vidio Boga. Nalazimo u Svetom pismu da proroci Mojsije i Ilija, pa čak i čisti duhovi serafini zaklanjaju svoje lice pred Bogom. I izabrani apostoli Petar, Jakov i Ivan vidješe samo dio Isusove slave na gori Preobraženja, vidješe i Mojsija i Iliju, ali Boga ne vidješe, nego samo čuše njegov glas. Ivan apostol koji je imao to iskustvo s Isusovim preobraženjem zabilježio nam je: «Boga nikada nitko ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani» (Iv 1,18). Jedini ga je Isus mogao vidjeti, a upravo on svjedoči nama o onomu što je vidio. Boga ne vidimo, ali vidimo ono što on čini, vidimo njegova djela. On se javlja kroz povijest u različitim znakovima. Znak nije Bog, ali je dovoljno jasan da nam ga otkrije. Reče veliki Pascal: «U svijetu ima dovoljno svjetla da Boga upoznamo i dovoljno mraka da nam se Bog sakrije». Vjernik je onaj koji cijeli život Boga traži i čita njegove znakove, da bi ga na koncu našao.

Bog je izabrao neobičan i zanimljiv način kako da se Mojsiju očituje. U grmu koji gori a ne izgara. Bog se za svoju objavu poslužio onim što mu je bilo «pri ruci». I njemu i Mojsiju. Običan trnov grm, kakvih ima u onom polupustinjskom kraju koliko hoćeš. Ima tu lijepe simbolike: Bog dolazi u ljudsku svakodnevicu da pokaže kako je s čovjekom u njegovu stvarnom svakodnevnom životu. A što grm ne izgara? Čini se da je to lijepa naznaka Božje vječnosti. Da grm izgara, začas bi izgorio i nestao. Ostalo bi samo malo pepela. A grm gori i traje, ne nestaje. Božja vatra zaista gori, ali nikada ne prestaje i ne nestaje. Lijepa je i simbolika vatre koja čovjeka grije i osvjetljuje mu put. Mojsije ne vidi Boga nego samo čuje Božji glas i prepoznaje ga. Lijepo je to svjedočanstvo i o Mojsiju: on prijateljuje s Bogom jer pozna glas svoga prijatelja. To je duboko vjerničko iskustvo. A čim začu glas, iz poštovanja izuva svoju obuću i klanja se do zemlje. Kad mu se Bog predstavlja kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, dakle Bog njegovih predaka s kojima je sklopio savez, Mojsije sakriva lice rukama, «bojao se u Boga gledati» (Izl 3,6b).

Božje ime: Ja sam s vama

Nije se Bog objavio Mojsiju radi njega samoga, iako mu je prijatelj, on s Mojsijem ima plan, sprema mu zadatak. Ima poći k Izraelcima i prenijeti im Božju poruku. Zato Mojsije moli Boga da mu objavi svoje ime kojim će ga predstaviti Izraelcima. Poganska su božanstva imala svoja imena. Sigurno ga ima i pravi Bog. Abraham ga želi doznati. Bog mu se predstavlja: «Ja sam koji jesam» (r.14). Čudno ime. Mogli bismo pomisliti: pa i mi smo oni koji jesmo, jer smo živi, jer nas ima. A jesmo li mi stvarno? Danas jesmo, sutra nismo, kaže narodna mudrost. A Bog nije danas jest, sutra nije, on jest uvijek, oduvijek i zauvijek, on je vječan, on je vječnost. A taj se vječni Bog spušta do vremenitog i smrtnog čovjeka da bude s njim. Zato to njegovo neobično ime znači još puno više: Ja sam s vama uvijek, ja sam za vas tu! Blizak svome narodu. U Isusu će to biti još očitije: On, Sin Božji dolazi kao čovjek među ljude, a zvat će se Emanuel, što znači: S nama Bog! (Iz 7,14).To je Isusovo, to je Božje ime. Bog se predstavio svojim imenom. Učinio je to Mojsiju u Starom zavjetu, kad se predstavio svome izabranom narodu, a završio u Isusu Kristu, kad se predstavio novozavjetnom novom narodu Božjem, Crkvi.

Božji nalog

Bog očituje Mojsiju i zašto mu se uopće ukazuje: «Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove, pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu» (Izl 3,7-8). Mojsije će dobiti zadatak da to u Božje ime izvrši. Nije Mojsije izabran zato što bi bio izuzetno sposoban govornik ili političar, dapače on ima problema s govorom, tako da će mu trebati pomoć njegovoga brata Arona, ali Bog ga namjerno bira, kako bi bilo očito da djelo izlaska izabranog naroda nije djelo genijalnog vođe, nego djelo Božje. A za Mojsija je znao da je vjeran i da će izvršiti zadatak.

I ovdje imamo lijepu paralelu s Novim Zavjetom. I za Isusov dolazak se može u punom smislu riječi reći da je Bog vidio bijedu svoga naroda koji je u još težem ropstvu nego Izraelci u egipatskom, ropstvu grijehu i smrti. Zato šalje Isusa da ga «izvede», da ga oslobodi. Mojsije je upravo slika Isusa. Isus je novi Mojsije. Zato se u vazmenoj noći kao središnji događaj čita izvještaj o izlasku i oslobođenju izabranog naroda. Puno će se oslobođenje i to cijeloga čovječanstva dogoditi tek po Isusu, njegovoj muci, smrti u uskrsnuću.

Bog nam je, dakle, blizak, čak i onda kad se mi po grijehu udaljimo od njega. On je za nas tu, on je Emanuel – S nama Bog. Ne možemo ga vidjeti, ali se možemo s njime družiti, čuti njegov glas, vidjeti njegova djela za nas, ići njegovim putom. Samo nas grijeh može od njega rastaviti. Isus nas od grijeha oslobađa. A od nas traži da ne istražujemo tuđe grijehe, nego da se kajemo i ispravljamo svoje. Nemojmo prečuti njegova poziva.