(Mudr 6,12-16; 1 Sol 4,13-18 ili 4,13-14; Mt 25,1-13)

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU A

Temelj kršćanske mudrosti


Nedavno smo proslavili svetkovinu Svih svetih i spomen svih vjernih mrtvih, Dušni dan. Pohodili smo groblja, uredili grobove dragih nam pokojnih i pomolili se.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Ivica Božinović

Uvod u pokajnički čin

Današnja liturgija riječi poziva nas na budnost. Mi smo kršćani, Kristovi učenici i ne smijemo se uspavati, nego moramo ostati budni i radini očekujući Kristov ponovni dolazak. Moramo biti pripravni kada on dođe. Do toga trenutka valja nam se staviti u službu njemu i braći. Tada nećemo biti iznenađeni njegovim dolaskom. Svjesni mnogih pospanosti u našem životu i trenutaka kada smo bili zapravo ludi, pokajmo se...

To su za nas sveti i važni dani. Dani kada na poseban način razmišljamo o životu i smrti naših pokojnih, ali i o svome životu, odnosno smrti koja nas čeka, te napokon o smislu našeg života.

Prolaznost je ono što obilježava naš ovozemni život. Ovi nam dani snažno dozivlju u pamet da „naša je domovina na nebesima, odakle i Spasitelja očekujemo, Gospodina Isusa Krista“ (Fil 3,20), a da će se „naš zemaljski dom, šator“ jednom razrušiti (usp. 2 Kor 5,1), kao što se to dogodilo tolikima prije nas.

Smrt kao prijelaz i preobrazba

Spomenici ponad grobnih humki naših pokojnika govore nam o njihovoj vjeri, ali i o vjeri onih koji su ih u spomen na njih podigli. Kako je lijepo vidjeti uklesano: „Ovdje čeka uskrsnuće...“ ili „S nadom u vječni život ovdje počiva...“ i slično. To je lijep izraz i rječito svjedočanstvo kršćanske vjere. No, u isto vrijeme čudno je vidjeti uklesano na nadgrobnoj ploči: „Zbogom zauvijek“ ili „Vječno zbogom“, a i to se nerijetko može vidjeti. Bez obzira na bol i tugu koju je nečija smrt mogla izazvati, ovo nije izraz kršćanske vjere. Kršćani svojim mrtvima mogu i trebaju reći: „Doviđenja, do ponovnog viđenja u vječnosti!“

Nije to teorija, već sigurnost nas kršćana: Krist je umro i uskrsnuo. Nakon njega i s njime uskrsnut će svi ljudi. To nam snažno dozivlje u pamet Sv. Pavao u današnjem drugom čitanju (1 Sol 4,13-18). Naša je smrt samo prijelaz i preobrazba: uskrsli Krist će ponovno doći i potražit će nas kako bismo zauvijek živjeli s Ocem u njegovoj kući u kojoj „ima mnogo stanova“ (Iv 14,2).

Kršćanska mudrost

U današnjem prvom čitanju (Mudr 6,12-16) pozvani smo biti mudri. Mudar čovjek odgovorno promatra sebe i svoje postupke u cjelini života. Ne dopušta sebi da promaši smisao života. Sjetimo se da smo na vjeronauku učili odgovor na pitanje: „Zašto smo na svijetu?“, a koji je glasio: „Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, ljubimo, njemu služimo i tako u nebo dođemo.“ Dati prednost bilo čemu drugomu značilo bi ludost, a ne mudrost, bez obzira na to što kršćansko ime na sebi nosimo.

Dovoljno zemlje

Stara ruska priča govori o bračnom paru, seljacima, koji su nakon svakoga obroka govorili: „Kad bismo imali dovoljno zemlje, bili bismo sretni!“ Istina, već su imali svoje zemlje, ali su svejedno svoje obroke završavali uvijek istom željom. S godinama su dobili toliko zemlje da su postali veleposjednici.

Jednom im je na ručak došao susjed. Kad je par nakon objeda ponovio svoju želju, susjed ih upita: „Koliko bi vam zemlje bilo dovoljno?“ Seljak, sada već veliki gospodin, odgovori da bi mu bilo dovoljno onoliko zemlje koliko bi u jednom danu mogao obići. Susjed mu reče da od njegove zemlje uzme toliko koliko može obići u jednom danu.

Seljak odmah ujutro krenu. Hodao je cijeli dan i širio svoj krug kako bi dobio što više zemlje. Kad je sunce zašlo, ugleda na kraju puta svoju ženu i susjeda. Umjesto da pođe k njima, on poželi obići još jedan krug kako bi dobio i prelijepu susjedovu kuću. I tek što sunce zađe, on stiže do svoje žene. Pobjedonosno se nasmija i pade mrtav. Previše je opteretio svoje srce.

Idući su ga dan pokopali. Njegov se susjed upita koliko je zemlje dovoljno, a potom sam sebi odgovori: „Dovoljno je onoliko zemlje koliko čovjek treba za vlastiti grob. Naš prijatelj konačno ima dovoljno zemlje.“ Koliko je nama „zemlje“, ma što to značilo u našem životu, dovoljno? Znati upravo to, znači biti mudar.

Znati cilj

Mudar čovjek zna svoj cilj i ne dopušta sebi da ga bilo što odvede s toga puta. Sve što radi, obasjano je ciljem kojemu hita. Ne zavarava se time kako ima još vremena, jer je svjestan da je njegovo vrijeme u Božjoj ruci. Ne dopušta sebi da mu se dogoditi ono o čemu govori, nazovimo ga tako, jedan strip koji ste vjerojatno svi imali prigode vidjeti. Podsjetit ću na njega, odnosno prepričat ću ga. U tom stripu postoji nekoliko ilustracija i komentara: Dijete kod igre – „Premlado da bi mislilo na Boga“; Učenik – „Previše zatrpan knjigama da bi mislio na Boga“; Mladić – „Previše siguran u sebe da bi mislio da Boga“; Ljubavni par – „Previše zaljubljen da bi mislio na Boga“; Činovnik – „Previše zabrinut da bi mislio na Boga“, a na kraju grob s križem i vijencima – „Prekasno da bi se mislilo na Boga“.

Vrijeme bez popravnoga ispita

Kršćanin, dakle, treba biti mudar. Na to nas poziva i Isus u današnjem Evanđelju (Mt 25,1-13) prispodobom o pet mudrih i pet ludih djevica. Riječ je o djevojkama koje su na vrhuncu svadbe trebale osvijetliti put zaručniku kad u dubokoj noći bude odvodio svoju izabranicu u njezin novi dom. One su prijateljice zaručnice i zajedno s njom raduju se njegovu dolasku. No, dogodila se katastrofa jer pet ludih djevica nisu ponijele dovoljno ulja za svoje svjetiljke. Gasile su im se. Njihova nepažnja, nebudnost ostavila ih je izvan svadbene dvorane u koju više nisu mogle ući. Dok su tražile ulje, vrata su se zatvorila. Zauvijek!

Isus ovom prispodobom govori o onom trenutku u kome neće biti mogućnosti „popravnog ispita“. Bit će to trenutak u kojem se nećemo moći nekako „snaći“, osloniti se na drugoga i sl.

Mudar čovjek bdije „jer ne zna ni dana ni časa“. Koristi vrijeme koje mu je Bog podario.

           

U potrazi za mudrošću

„Neki je mladi kralj želio mudro vladati. Zato pozva najmudrije ljude u svojemu kraljevstvu i naredi im da saberu svu mudrost u knjige, a on će ih pročitati i tako se naučiti mudro vladati.

Mudraci su svoju tešku zadaću završili za 30 godina. Dugačka karavana deva nosila je 30 000 knjiga u kraljevu palaču. No kralj, koji je sada bio sredovječan, imao je tada mnoštvo obveza i planova. Gledajući dugačku karavanu deva reče: 'Prezaposlen sam da bih pročitao toliko knjiga. Sažmite njihovu mudrost u manje knjiga.'

Taj je zadatak trajao 15 godina i mudraci su ponosno donijeli kralju 5 000 knjiga. 'To je još uvijek previše', reče kralj. 'Pedeset bi ih bilo posve dovoljno.' Većina je mudraca već pomrla i njihovi su nasljednici nastavili posao koji je trajao 10 godina. Napokon kralju donesoše 50 knjiga. No i kralj je u međuvremenu ostario i umorio se. 'Sažmite sve u jednu knjigu!' Taj im je trud oduzeo pet godina. Ali je tada bilo prekasno. Kad su mu donijeli dragocjenu knjigu punu mudrosti, kralj je ležao na smrtnoj postelji.“

Bdjeti

I ova priča nam jasno govori da je čovjekov život ograničen, prolazan. Nikada nećemo imati sve znanje i ostvariti sve što smo planirali. Pozvani smo učiniti što je više moguće dobra u ovom trenutku i na onom mjestu gdje nas je Bog postavio. Bdjeti!

Kako bdjeti? Sveti papa Ivan Pavao II. kaže: „Sâm nas Gospodin upozorava da neprestano budemo budni, jer ne znamo ni dan ni čas kada ćemo biti pozvani da položimo račun. Da bismo bili spremni na taj posljednji i odlučujući Božji poziv, moramo uvijek živjeti u njegovoj milosti i u prijateljstvu s njim. U tome nam naročito pomaže ustrajna molitva, često primanje otajstva pokore i živo sudjelovanje u svečanosti euharistije. Da bismo dospjeli do svoga vječnog cilja, Krist zahtjeva od nas odricanje i žrtvu. Istodobno trebamo, međutim skupa sa Sv. Pavlom, biti uvjereni da 'sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama' (Rim 8,18).“