Piše: Marko Zubak

Kako možeš dati zadnju kapljicu svoje neimaštine i onda očekivati milost od Boga? Upravo se to događa jer tko ljubi, vidi dalje (od nas) i spoznaje jasnije. U ovom slučaju, iako je starica možda bila neuka, njezina ljubav i njezino poimanje se međusobno upotpunjuju, ali nas i dalje ostavlja iznenađenima i pomalo zbunjenima. Zapravo, ovakva gesta nam uznemiruje savjest, a upravo je to Isus i htio kad je ovu ženu svima stavio za uzor, nasuprot onima koji su dvolično živjeli, dvolično davali milostinju, pa čak dvolično i molili. Stoga, Isus i nije htio ništa drugo nego probuditi u nama želju da temeljito preispitamo svoju savjest. Kao što je i sv. Ignacije Loyolski inzistirao na dnevnom i temeljitom ispitu savjesti: smatrao je to važnijim od jela, kao i to da se ljubav treba pokazivati više djelima nego riječima. Pa ipak, i dalje ostajemo zbunjeni odakle ovoj ženi tolika snaga vjere da može i posljednje darovati Bogu ne pitajući se hoće li to hramski rizničari potrošiti nenamjenski. Ona je to mogla jer je tako i živjela - od providnosti Božje. Znala je da „nije bogat tko puno ima, nego tko malo treba“.

Najsiromašniji je onaj koji nema ništa osim novca

O čemu je razmišljala sirota udovica dok je ubacivala mali darak – tj. sav svoj žitak, možemo samo pretpostavljati. Sigurno je već dugo u sebi nosila nakanu, ne samo osobnu, nego i pripadajućega vjernog naroda i cijelog čovječanstva, svih obespravljenih, gladnih i žednih pravednika. Na usne joj dođoše riječi poznatog Judejca: „Oče naš koji jesi na nebesima, pravdu Tvoju tražim, što si je poslao na svijet! Što si rekao nećeš oporeći; što si napisao, nećeš izbrisati! Niti u ljude vjerujem, niti vjerujem u svoju pravicu, u Tvoje pismo vjerujem. Oče naš koji jesi na nebesima, beskrajno si milostiv, daj prosjaku milostinju; beskrajno si pravedan, daj radniku nagradu. Obdari slugu što je pravde gladan i žedan, nasiti ga i napoji! Samo zapovjedi i Tvoja će riječ biti životvorna; napunit će sva srca da bi spoznala pravdu! Oče naš koji jesi na nebesima..., beskrajno si milostiv, ne iskušavaj ih predugo, dotakni im prstom oči, da čudesno progledaju; i svog slugu ne iskušavaj predugo jer je već star i nemoćan; i utješi ga jer je satrven i slab od gorčine! Oče naš koji jesi na nebesima...“(Ivan Cankar, Sluga Jernej i njegovo pravo)

Umišljena veličina i glumljena pobožnost

Prije svega ne možemo si priznati, a onda ni dopustiti da netko može biti bolji od nas, u ovom slučaju u vjeri i vjernosti Bogu, jer mi često mislimo da smo mjera i vjera za druge, iako sami znamo da to nije tako. Ipak, moramo priznati da nas oduševljava udovičina uvjerenost i sigurnost u Božju prisutnost. Ona zna da se vjeru i molitvu ne treba mjeriti po korisnosti, ni „dugim haljinama“ i brojanicama. Njezin kvadrant nije gotovo ništa uvećao hramsku riznicu, niti je Bogu pomogao, ali udovičino potpuno predanje Bogu kroz taj dar jest veliko. Još je stari Konfucije rekao: „Kada vidiš plemenita čovjeka, nastoj se izjednačiti s njim, a kada vidiš zla čovjeka – temeljito ispitaj sebe.“

Drugo što je starica znala da molitva nije samo traženje od Boga, nego da je molitva i djelovanje i darivanje, ponajprije samih sebe – u svakom daru darivati sebe! Zapravo preduvjet dobre molitve ili priprava na molitvu jest djelovanje. Sjetimo se kako Isus kaže: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar“ (Mt 5,23-24).

Iako možda još i nije bila upoznala Isusa, ona već izvršava ono što On traži. Ona je tek krenula na molitvu, a znala je da moliti znači stajati u Božjoj prisutnosti, ali otvorenih ruku i otvorena srca, a ne zatvorenih ruku i stisnuta srca. Ili kako je i sv. Terezija Benedikta od Križa uzela za svoj životni moto: „Stajati pred licem Boga živoga!“ I konačno, ova starica čini ono što u potpunosti molitva uključuje, a to je predanje. Ona se predaje Božjoj ljubavi i kao da, dajući sve što ima, napušta samu sebe i velikodušno se bez straha predaje Božjoj ljubavi. Divan primjer svima nama: zavjetovanima i nezavjetovanima, svima koji žele i hoće upustiti se u avanturu božanske preobilne ljubavi. Možda nam se Isus čini prezahtjevan i primjeri sebedarja ovih dviju udovica iz današnjih čitanja nedostižnima, ali poslušajmo barem osnivača DM-a prof. dr. Wernera Götza kojemu se pripisuju riječi da je „dobro biti bogat, ali je loše umrijeti bogat“.

Koliko vrijedi kruh života?

Jedan je novinar učinio sljedeći pokus. Kupio je kruh i postavio se s njime na ulicu u različitim gradovima svijeta. Prolaznicima je nudio da za taj kruh rade sat vremena. U Hamburgu je bio ismijan. U New Yorku ga je policija uhitila. U afričkoj Nigeriji više je osoba bilo spremno za taj kruh raditi – ne jedan nego tri sata. U indijskom New Delhiju se brzo okupilo više stotina ljudi koji su za taj kruh bili spremni raditi čitav dan.

I MOLITVA JE MILOSTINJA

Isus, iako umoran od puta, pun božanske snage, razočaran podlostima ljudskim, božanskom pravednošću prokazuje onu koja je prototip svih ucviljenih i siromašnih, ali vjernih majki kroz tolika teška i mučenička stoljeća. On koji je Svevladar i sve mu pripada, a prikazan je u hramu samo s dva golubića, podsjetiše ga ova dva kvadranta jer najveća žrtva rađa se iz djetinjeg sjećanja i pouzdanja u Boga. To je ono čime smo obilježeni i što nas prati cijeloga života, ali vjerni obećanjima postajemo opečaćeni za Dan otkupljenja kojemu se jedinom radovala ova neugasla starica. Svjesna samo jednoga, a to je da je Bog dobar i da smo njemu najsličniji kad smo iskreno darežljivi i bezpridržajno velikodušni. Susret, poput onog u Hramu proročice Ane i starca Šimuna kad roditelji prikazivaše Isusa četrdeseti dan, tako i sada, ali bez riječi, susretoše se srca siromašne udovice i milosrdnog Sina Božjeg. Susret tako neznatan, a tako upečatljiv i ovjekovječen kroz sva vremena. Zato nije potrebno, kako netko reče, „previše dokazivati ljudima da Bog postoji. Pokažimo im da postojimo mi kršćani koji se ljube i žive po vjeri i ljubavi“. To potvrđuje i Phil Bosmans kada zapisa: „Ljubav je jedini ključ koji odgovara vratima raja. U svakom smiješku, u svakoj dobroj riječi, u svakoj pažnji koju poklanjaš komadić raja. Komadić je raja i u svakom srcu koje za unesrećenog postaje luka spasa. U svakom domu gdje ima kruha i ljudske topline. Komadić je raja u svakoj oazi gdje cvate ljubav gdje čovjek postaje čovjek, gdje su jedni drugima braća i sestre. Bog je svoju ljubav stavio u tvoje ruke kao ključeve raja.“