(Pnz 6, 2-6; Heb 7, 23-28; Mk 12, 28b-34)

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU B

Što je najvažnije u životu i vjeri?


Kristov namjesnik na zemlji kaže: „Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – znači vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav.“

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Niko Šošić

Uvod u pokajnički čin

Sveti Pavao je napisao: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“ (Rim 8,31-32). To se događa ponajprije u euharistiji, jer u njoj primamo milost na milost. Na tu Božju gestu možemo odgovoriti jedino ljubavlju: „Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ (Pnz 6,6) Ali i čovjeka, jer se ljubav naša prema Bogu očituje po ljubavi prema bližnjemu.

Osim što je čovjek pozvan vjerovati u Boga, on je još više pozvan vjerovati Bogu Ljubavi kroz ljubav ili po ljubavi: „ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim.“

Ispovijest vjere

Današnje starozavjetno čitanje, iz knjige Ponovljenog zakona, sadrži jednu od najvažnijih dnevnih molitava izraelskog naroda: „Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!“ Ta molitva je zapravo ispovijest vjere, molitva koju su molili pojedinci, molitva obitelji koja se prenosila s koljena na koljeno, svim kasnijim naraštajima, sve do danas. Vjernici su je molili triput dnevno, osobito ujutro. U njoj su bitni elementi vjere Hebreja: vjera u jednoga Boga, ona sadržava sve Božje zakone i zapovijedi, i ona je trajan spomen na Savez.

To su tako važne riječi da ih je trebalo privezati za ruku, nositi na čelu, ispisati na dovratnicima vlastite kuće i na ulaznim vratima. Ipak, ono najvažnije, jer to je sve bila vanjština, one su morale biti usklesane u ljudsko biće: „Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.“

Ljubav prema Bogu nije prepuštena raspoloženju, dobroj volji ili izboru pojedinca. Ona je propisana i zapovjeđena, a kao odgovor na Božju ljubav uključuje i strah Božji, a on se najčešće shvaća kao izraz vjernosti Savezu. Spominjući sedam darova Duha Svetoga, Katekizam Katoličke crkve kaže: „Oni u punini pripadaju Kristu, Sinu Davidovu. Oni upotpunjuju i vode k savršenstvu kreposti onih koji ih primaju. Oni čine vjernike poslušnima da se spremno pokoravaju božanskim nadahnućima“ (1831).

Ime u srcu

Povijest je zabilježila da je sveti Ignacije Antiohijski u vrijeme svoga zatočeništva neprestano zazivao ime Isusovo. Kad su ga, po naredbi cara, vodili svezana u Rim, upitali su ga zašto tako često spominje ime Isusovo, svetac im je odgovorio: „Ja se ne mogu osloboditi Njegova imena, jer ono je upisano u moje srce.“ Nakon njegove mučeničke smrti pogani su se htjeli uvjeriti je li to istina pa su mu izvadili srce i rasjekli ga. I gle, unutra je zlatnim slovima pisalo: „ISUS KRIST“. Osvjedočivši se, da je doista bila istina, mnogi su se obratili na pravu vjeru.

Bogu se klanjati, Njegove zakone i zapovijedi opsluživati, svoj život prema njima usklađivati, u vlastitoj obitelji ih živjeti i mlađem naraštaju prenositi, to znači Boga se „bojati“ i Njegovu svetu volju vršiti. Uvijek živjeti s uvjerenjem da me upravo taj jedan, jedini i pravi Bog – kroz svoju trostruku ljubav: Očinsku, Sinovsku i Životvornu – stvorio, da me otkupio i da će me usmjeravati, i onda kad je teško i mučno, prema onome što je dobro za moj život, za moju sadašnjost i moju vječnost. Posjedovati „dug život“ ne znači nužno i neizostavno živjeti sretno i zadovoljno određen broj godina na zemlji, nego je riječ o obećanju života u zajedništvu s Bogom, jednim i jedinim, ovdje i sada – ali i s onu stranu vremena i prostora.

Ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svom snagom obuhvaća čovjekovu osobu, čovjeka kao cjelovitost i sveukupnost, ono što jest i što treba biti. Srce je, brate i čovječe, središte razuma i mudrosti – prema židovskom poimanju – duša bi trebala biti žedna Boga živoga, a snaga je stvar prakse, a ne teorije.

Krist – Veliki svećenik

Glavna tema Poslanice Hebrejima je, iako ne i jedina, teološko razmišljanje o Isusu Velikom svećeniku. Pisac nam daje odgovor na pitanja kao što su: Tko je Isus Krist, što znači za nas i za sav ljudski rod, kako je živio, naučavao i što je učinio, ali isto tako što i nadalje čini u svojoj jedinstvenoj ulozi Pomiritelja, Posrednika i Zagovornika. Boraveći među nama, ovdje na zemlji, uništio je na križu zadužnicu za naše opačine i grijehe, a uzašavši na nebo pred Bogom nas opravdava i zagovara.

Svi svećenici Staroga zavjeta, a bilo ih je mnogo, imali se kratki vijek trajanja i djelovanja, stoga što ih je „smrt priječila trajno ostati“. Njihovo svećeništvo bilo je prolazno, privremeno, kratkotrajno – drugim riječima nesavršeno. Svi su, bez iznimke, doživjeli poraz i neuspjeh, upravo stoga što nitko od njih nije mogao i nije uspio donijeti čovječanstvu pravo i potpuno oslobođenje od grijeha, osigurati i darovati novi život. Krist je jedini uspio, „jer ostaje dovijeka“, samo i isključivo On „ima neprolazno svećeništvo“. Isus je jedini, vjekovječni i savršeni svećenik Novoga saveza.

Veliki svećenici su, prije Isusova pojavka na zemlji, doduše bili od Boga pozivani u tu uzvišenu službu, ali oni su bili slabi, grešni, smrtni ljudi. I oni i njihovo djelo bili su nesavršeni, za razliku od Isusa koji ima trajno, neprolazno i jedinstveno svećeništvo. Kao jedinorođeni i vječni Sin Boga živoga postao je čovjekom – u točno određenom vremenu i prostoru – da preuzme službu mira i pomirenja za sve „one koji po njemu pristupaju k Bogu – (...) da se za njih zauzima“.

Njegova uloga zauzimanja i posredovanja dokida potrebu postojanja i službe drugih velikih svećenika, jer „ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta“ (1 Iv 2,1-2), zapisa sv. Ivan apostol. Isus je savršeni Posrednik, Veliki svećenik koji „bijaše potreban –svet, nedužan, neokaljan...“, dakle bez grijeha, pa stoga nema potrebe „da danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe“, kako bi potom mogao posvećivati druge. Jer, kaže naš autor, „to on učini jednom (zauvijek) prinijevši samoga sebe.“

Isus je, naime, predao samoga sebe u smrt kao žrtvu predanosti i poslušnosti Božjoj volji, a kao odgovor Njegova Oca uslijedilo je uskrsnuće i uzašašće. On je istinski put koji nas vodi u Božju ljubav, Božje srce i život. Njegova žrtva ne treba biti ponavljana i umnažana, kao što su bile žrtve Staroga zavjeta. Stoga sveta misa ili euharistija, koju činimo i slavimo Njemu na spomen, nije nova žrtva niti uprizorenje žrtve na križu nego uprisutnjenje Isusove žrtve prinesene „jednom zauvijek“. Savršenstvo i puninu Kristove žrtve otkrivamo u činjenici da On nije slabi i grešni čovjek nego Sin kojega je Bog još prije Zakona zakletvom obećao.

Kršćanstvo se ne smije pretvoriti u čisti humanizam

Što je najvažnije u našem životu i u našoj vjeri? Pitanje je to našeg prijatelja pismoznanca, iskrenog i dobronamjernoga čovjeka, upućeno Isusu Kristu, u Jeruzalemu – gradu u koji je upravo stigao sa svojim učenicima, neposredno pred dramatične događaje koji ga očekuju. U mreži strogih zabrana i propisanih obaveza nije se bilo lako snaći niti upućenima, a kamoli jednostavnom i nepismenom čovjeku i puku.

Zapovijedi, propisi, odredbe, zabrane – kako na religioznom tako i na društvenom području – toliko su se tijekom povijesti izraelskog naroda bile umnožile da ih nije bilo moguće ni poznavati, a ni prakticirati u svakodnevnom životu. Danas već s velikom sigurnošću možemo ustvrditi da je u Isusovo vrijeme bilo 613 raznoraznih propisa koji su imali zadatak jasno odrediti i zajamčiti ispravan čovjekov odnos prema Bogu. Riječ je o 365 zabrana – to ne smiješ! – i 248 propisa ili odredbi – to moraš!

Pismoznanac je očito bio potpuno svjestan postojeće problematike pa se stoga s pravom obraća Isusu Kristu, kojeg i oslovljava Učiteljem dobrim, da mu stručno i kompetentno odgovori na pitanje o smislu života. Krist u svom odgovoru naglašava da je prva zapovijed ljubiti Boga svim srcem, ali toj zapovijedi pridodaje drugu: ljubiti bližnjega svoga, čovjeka. Boga, koji je neprestano iskazivao dobrotu i privrženost svome narodu, svaki pojedinac mora ljubiti iznad svega, mora ga ljubiti svojim čitavim bićem i svim svojim sposobnostima. I ljubav prema bližnjemu ima svoju mjeru i svoj kriterij: ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.

„Po istini si kazao“, odgovor je pismoznanca koji uvažava i prihvaća Isusa ne samo kao osobu, nego i Njegov nauk. Ponavljajući zapovijed ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, kao jedinstvenu u nedjeljivu cjelinu, pismoznanac dodaje da zapravo istinsko bogoštovlje i bogoslužje – „više je nego sve paljenice i žrtve“ – počiva na temeljima ljubavi.

Kad je Isus vidio i čuo „kako je pametno odgovorio“, uputio mu je riječ pohvale, ohrabrenja i potpore, rekavši: „nisi daleko od kraljevstva Božjega.“ Mi to danas možemo shvatiti kao kompliment čovjeku koji traga za istinom, za smislom, za bitnim i spasonosnim u svom životu, ali te Isusove riječi imaju dublji i dalekosežniji smisao: važno je i nužno i danas ispravno tumačiti i živjeti ne samo starozavjetni nego i novozavjetni nauk Krista i Njegove Crkve, ukoliko želimo biti ne samo blizu kraljevstva Božjega, nego aktivni i angažirani članovi Božje vladavine u svijetu u kojem, nažalost, sve manje ima mjesta kako za Boga tako i za čovjeka. Kršćanstvo se ne smije pretvoriti u čisti humanizam – koji negira vertikalu – niti u „mistiku“ koja negira postojeću stvarnost: čovjeka sa svim njegovim pitanjima, problemima, mukama i potrebama.

I još nešto: ljubite svoga bližnjega kao sebe samoga. Ali, ne ljubite sebe kao što ljubite svoje bližnje, mogli biste ostati neljubljeni.

Molitva vjernika

Vrhunac kršćanske objave je ljubav. Bog je ljubav i tko ljubi u Bogu je. Molimo Gospodina da nas ispuni ljubavlju, koja bi bila spremna i sposobna ljubiti Boga i čovjeka.

  1. Za Svetog Oca i sve pastire Katoličke crkve: da uvijek budu istinski klanjatelji Ocu i ponizni službenici braće ljudi, molimo Te!
  2. Za sve kršćane: da u poštovanju i služenju najsiromašnijoj braći i sestrama pokažu istinitost i snagu svoje ljubavi prema Ocu svih ljudi, molimo Te!
  3. Za sve svećenike, đakone, redovnike i redovnice: neka omoguće Božjoj ljubavi da svakodnevno prožima sav njihov život i rad, molimo Te!
  4. Za sve pojedince, obitelji, zajednice i udruge: da uvijek budu vidljivi znakovi Božje ljubavi koja ljude oplemenjuje, usrećuje, očovječuje i obogaćuje, molimo Te!
  5. Za sve koji su se preselili u vječnost: da im Tvoja Božanska ljubav ukloni sve prepreke na njihovu hodu do punog zajedništva s Tobom i Tvojim svetima, molimo Te!

Ti si rekao, Gospodine Isuse, „po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35). Pomozi nam da u današnjem svijetu budemo znakovi i oruđe Tvoga mira i Tvoje ljubavi. Amen!