(Mudr 11,22-12,3; 2 Sol 1,11-2,2; Lk 19,1-10)

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU C

Božja mudrost – blagost i milosrđe


Kada se netko u sebi bori i traži povratak Bogu, teško će kod nekih članova Crkve naći otvorena vrata. Redoviti prigovori koji se mogu čuti: „Ja se čitav život trudio, mučio i patio služeći vjerno Bogu.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin

Veliki se obrati znaju dogoditi, kako u životu pojedinca, tako i u životu zajednice, kao što se može dogoditi da neka sasvim bezazlena stvar pokrene lavinu te poprimi razmjer koji nismo ni željeli ni očekivali. Tako se neka mala ljutnja zna pretvoriti u veliku svađu ili čak mržnju, ali i obratno – neki sasvim običan susret uroditi velikom ljubavlju ili prijateljstvom.  Kršćani nisu izuzeti od toga. I oni žive u svijetu, tako i među njima ima i svetaca i grješnika. Ne vjerujem da bi netko od nas mogao za sebe reći da je živući svetac. Većina će nas radije reći da smo negdje u sredini: da, grješnici smo, ali ne baš toliki. Često čujemo članove svoje Crkve koji znaju za sebe reći: „Ako sam grješnik, nisam odmetnik!“

A suvremeni svijet ima svoje pretpostavke o grijesima. Pravi su grješnici negdje drugdje, oni koji su ogrezli u kriminalu i zločinima, dok se mnogo toga od prijestupa protiv ostalih Božjih i crkvenih zapovijedi, blago rečeno, prešućuje. Moderni je čovjek već odavno u svojoj savjesti prekrižio mnogo toga, a što je prekriženo u savjesti, rijetko da može isplivati i na površinu svijesti. Tu je potreban zahvat Duha Svetoga koji nam pomaže da uvidimo svoje stranputice i da se vratimo na pravi put služenja Bogu.

U prošlom sam sustavu izgarao poput svijeće za Boga i svoju Crkvu, i nije mi bilo lako. A sada dolazi tamo neki koji je čitav život bio propalica, grješnik, teret drugima, koliko ih samo ima da im je naškodio, a sada kada mu se život bliži kraju, uviđa kako njegov dotadašnji život nije imao smisla, pa odjednom dobije milost obraćenja. Gdje je bio do sada? Što je radio? Kao da ga ljudi ne znaju. Sada još i u crkvi slušam svećenika kako tumači Isusove riječi da je dotični svojim obraćenjem pokrenuo nebo, pa se svi korovi anđeoski i nebesnici raduju njegovu povratku. Pa gdje je tu pravda?“ A Gospodin odgovara: „Sinko, zašto si neraspoložen. Sve moje je i tvoje. Zato se raduj sa mnom povratku tvoga brata ili sestre!“

Carinik u pograničnom gradu

 Kršćanin ne bi smio ni pored koga prolaziti kao pokraj propalice za kojeg nema ni nade ni spasa, nego bi trebao nastojati Isusovim očima gledati sve ljude. Svaki je čovjek slika Božja. Isus je radi spasenja svih ljudi došao na svijet i život svoj dao za svakoga čovjeka. On se radovao kada je mogao primiti grješnika, zagrliti ga i reći mu da ga Bog unatoč svemu kroz što je prolazio voli i prihvaća, te da mu u svom milosrđu prašta. Zakej je jedan od tih. On je tražio Isusa nadajući se da bi ga on mogao prihvatiti i otvoriti mu mogućnost obraćenja. I našao ga je.

Jerihon je u Isusovo vrijeme bio pogranični grad u kojem se nalazila carinska postaja rimske vlasti. (Inače se ovaj grad smatra jednim od najstarijih naselja u povijesti ljudske civilizacije. Knjiga Jošuina u Bibliji donosi detaljan opis njegova pada, kada su ga osvajala židovska plemena pod vodstvom Jošue prilikom ulaska u Obećanu zemlju.) Poreznici u Isusovo vrijeme nisu ubirali samo carinu na robu koja se uvozi, nego su utjerivali i porez za okupacijsku vlast. Pritom se događalo svašta, od prijevara do pljačke naroda; tako je određeni dio ubiranja prihoda prolazio mimo državne blagajne u džepove ovih državnih službenika. Carinici su zbog toga dospjeli na zao glas kao najgori ljudi koje su vjerni sljedbenici Mojsijeva zakona izjednačivali s poganima i zaobilazili ih u svakom pogledu. Na njih su gledali kao na otpadnike i izrod svoga naroda.

Isus u pograničnom gradu

Carinik Zakej živio je i radio u Jerihonu. Na njega su njegovi sunarodnjaci gledali s prijezirom, a i on sam se zbog svoga posla smatrao okorjelim grješnikom za kojega neke pomoći i nema. Odbačen je od zajednice, a prijatelja baš ni nema. Oni koji ga obilaze i nisu neki prijatelji. Navraćaju mu da uberu koju mrvicu s njegova stola ili hambara. Ali je ovaj čovjek ipak u grudima nosio srce koje ga je tjeralo na misao kako se može živjeti i drukčije. Bio je zainteresiran za događaje u svom narodu i u svom mjestu. Sa zanimanjem je pratio znakove vremena, potajno se želio priključiti zajednici i sudjelovati u njezinu razvoju. I do njega su već dolazile priče o Isusu, velikom proroku koji je bio silan na riječima i na djelu. Taj Isus dolazi u njegov grad, pa se sve diglo na noge. Ljudi su željeli čuti njegove riječi i vidjeti djela o kojima se naširoko priča. Ni Zakej nije mogao nezainteresirano stajati po strani. Možda iz radoznalosti, prije nego ode na carinsku postaju, požurio je prema masi koja se naguravala oko Isusa. Vjerojatno je znao da od ovoga čovjeka neće imati nikakve materijalne koristi, ali je osjećao da bi i on trebao nešto doživjeti na licu mjesta pa da bi kasnije mogao barem pričati o tome. I kada je stigao na mjesto, bilo je već kasno. Drugi su stigli prije njega, te su se tako stiskali da su mu zaklanjali pogled. Vidio je da on svojim niskim rastom neće uspjeti ništa vidjeti, a ni čuti. Što bi mogao učiniti u tom trenutku? Ugleda stablo pokraj kojega bi Isus morao proći, te dođe na ideju da se popne na nj. Što je zamislio, učinio je. Pogled s toga mjesta nije bio loš, a uz to on će možda ostati zaklonjen i nitko ga neće primijetiti. U tom času nadolazi Isus. Njegova blizina je toliko djelovala na Zakeja da se on u sebi počeo mijenjati. Ljudi su očekivali od Isusa čudo, ili kakav govor, ali ništa od toga. Ovdje se događa nešto s čime nitko nije računao. Čudo se događa u čovjeku koga je Isus ugledao na drvetu. Isus mu pristupa i zove ga imenom, njega Zakeja koga su svi prezirali. On u njemu ne vidi samo carinika, okorjela korumpiranog državnog službenika, nego čovjeka u njegovoj cjelini. On ne vidi samo njegov posao, ni njegove mane, ni njegove grijehe, ni činovnika ogrezla u korupciji, nego čovjeka kojemu se Bog želi smilovati. Tada se u Zakeju događa čudo obraćenja. On se želi mijenjati. Koliko se god do tada nije osvrtao na Boga, ni za ljude nije mario, nego se trudio sebi stvoriti ugodan život na nepošten način, sada dolazi sebi, spoznaje nepravdu koju je činio i kaje se zbog toga. Stari je lupež odjednom postao spreman dijeliti što ima; i ne glumi pred Isusom kada govori da polovicu svojega imanja želi dati sirotinji. Odjednom se ne boji ni kontrole ni inspekcije, jedino o čemu želi voditi računa jest Bog koji motri na njegov život i njegova djela. Odjednom mu je prijateljstvo s Isusom postalo draže od svega njegova imetka.

Božja pedagogija

Tko želi susresti Boga, on se mora pokrenuti, mora nešto poduzeti, nešto učiniti. Za susret s Bogom potrebno je stvoriti prostor, tj. sve ostaviti i možda učiniti nešto luckasto u tuđim očima, ali uspjeh mu je zajamčen. Što sve može učiniti? - Popeti se na drvo, smiriti se, pričekati, kleknuti i moliti. Tada nema zapreke ni smetnje, nitko neće moći zapriječiti vidike. Zakej je imao sreće što je susreo Isusa. A Isus mu daje utjehu: „Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov“ (Lk 19,9). To je Božja pedagogija. Ne dotući nekoga i ubijati ga pogledom, nego zagrliti ga i pomoći mu da shvati kako je on uvijek pored njega i ljubi ga, bez obzira kakav izgledao u očima drugih.

Božja se mudrost u povijesti ljudskog roda očitovala kao blagost i milosrđe. Bog to može priuštiti sebi jer on je velik i silna je moć njegova. On se prema grješniku odnosi strpljivo i s ljubavlju kao pravi odgajatelj. On ne želi smrti grješnika, nego da se obrati i živi. Ako želimo biti njegovi, onda ni mi ne smijemo drukčije postupati. Ne bismo smjeli ni pred kim zatvarati svoje srce, nikoga koji traži put k Bogu odstraniti, dignuti od njega ruke ili živa ga pokopati jer „Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno“ (Lk 19,10), pa malo pomoći s naše strane dobro će mu doći kao dodatni melem na srce prepuno ljubavi i milosrđa.

Svetica i novinar

Jednom je neki novinar za vrijeme intervjua na televiziji pokušao isprovocirati Majku Terezu tako što je počeo žestoko napadati ovu svetu ženu. Rekao joj je: „U redu je to da Vi volite siromahe. Ali, recite mi, što je s bogatstvom Vatikana i Crkve?“ Reakcija je Majke Tereze bila tipična. Gledajući novinara izravno u oči, rekla mu je: „Gospodine, Vi niste sretni. Neku gorčinu nosite u sebi da mira nemate. Tko Vam je to učinio?“ Nastao je tajac, a čovjek je ostao bez riječi. No Majka je nastavila: „Trebali biste imati vjere.“ Tek tada se novinar sabrao da postavi pitanje: „A kako ću zadobiti vjeru?“ Majka mu je Tereza odgovorila: „Trebali biste moliti.“ – „Ali ja ne znam moliti“, uzvratio je novinar.

Na to je svetica rekla: „Onda ću ja moliti za Vas. A Vi barem jednom pokušajte pokloniti osmijeh svojim bližnjima. Osmijeh je poput dodira koji u naš život unosi dio Božje stvarnosti.“