(Mal 3,19-20a; 2 Sol 3,7-12; Lk 21,5-19)

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU C

Materijalne stvari imaju vrijednost samo ako su u službi Bogu


U prvom čitanju slušamo Jahvine riječi upućene Izraelcima preko proroka Malahije. Ovo su teška vremena za Izrael. Nakon sretna povratka iz Babilonskog sužanjstva narod brzo zaboravlja Jahvu i ponovno se okreće idejama lažnih proroka i bogova.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Kristijan Gerbic

Uvod u pokajnički čin

Dragi prijatelji Isusa i Marije! Nalazimo se u pretposljednjoj, trideset i trećoj nedjelji kroz crkvenu godinu. Uskoro, nakon što proslavimo svetkovinu Isusa Krista, kralja svega stvorenja, ulazimo u vrijeme došašća. Budući da „zatvaramo“ jedno liturgijsko vrijeme i godinu, čitanja koja Crkva stavlja pred nas apokaliptičkog su sadržaja i govore o posljednjim događajima. Uspavanost suvremenog čovjeka, otupjela za čitanje znakova vremena koji povijest spasenja vode konačnici, razlozi su zašto ovonedjeljna misna čitanja mnoge vjerojatno neće pokrenuti iz te točke i usmjeriti ka propitivanju vlastita života. Vjernik tu ne bi smio zakazati.

Moral je na niskoj razini i među svećenicima te upraviteljima. Preko Malahije, čije ime znači Glasnik Jahvin, Gospodin navješćuje duhovno pročišćenje svoga naroda. Jednima će ono biti na spas, a drugima na propast. Vatru Božje ljubavi i pravde ne mogu izdržati oholi i zlikovci. No, onima koji se boje Imena Jahvina, „sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama“.

Za drugo čitanje imamo odlomak iz Druge poslanice Solunjanima. Sveti Pavao upozorava da je rad važna odlika čovjekova identiteta. Radom on potvrđuje svoju vrijednost ispunjavajući povjerenu mu službu u oblikovanju i gospodarenju nad stvorenim stvarima. Svako čovjekovo zanimanje mora biti prožeto ljudskim zalaganjem za navještaj Radosne vijesti. Mora se uklopiti u navještaj, tj. mora biti u službi navještaja. Tada ta zanimanja dobivaju svoj smisao i svrhu jer su usmjereni na spasenje ljudi s kojima preko posla dolazimo u susret. Nijedan kršćanin ne bi smio izbjegavati svoje obveze budući da time šteti Božjem planu koji se treba ostvariti preko njega i njegova zanimanja.

U evanđelju čitamo Lukin odlomak u kojemu Isus navješćuje propast Hrama. Nakon što ga učenici upitaju za znak po kojemu će prepoznati početke tih događaja, Isus širi govor i upozorava učenike o skorašnjim progonima koji će ih snaći poradi vjernosti Njemu. Njegov apokaliptički govor proteže se sve do eshatoloških događaja. Stoga ovo Isusovo proroštvo o budućim događajima ne zaobilazi ni nas. Kao i učenici, ni mi ne smijemo vjerovati lažnim prorocima. Svjedočit ćemo poljuljanim silama prirode na zemlji i na nebu, mnoge će pošasti doći i voditi će se razni ratovi. „No, prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u… tamnice… Neke će od vas i ubiti.“ Mnogi kršćani diljem svijeta, a osobito u većinski islamskim zemljama, žive danas Isusovo upozorenje da će biti ubijani poradi Njegova Imena. No kod Boga ništa ne prolazi ne opaženo ili bez nagrade onima koji ostanu vjerni jer „ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti“.

Hramska vanjština

Luka nam opisuje razgovor nekih vjernika u Hramu. Tema njihova razgovora jest ljepota Hrama. Hram uistinu jest bio impozantan. Sav od velikih kamenih blokova, zlata i bjelokosti, zauzimao je površinu od oko 14 hektara zemlje. Druga im je tema razgovora bila o zavjetnim darovima. Votivne ili zavjetne darove donosimo u svetišta kako bismo Bogu iskazali hvalu na uslišanim molitvama, na njegovim spasenjskim zahvatima u povijest jednog naroda, pojedinca. To je njihova uloga. Uloga Hrama jest pohvala Boga. No, u razgovoru ovih ljudi događa se inverzija uloga. Ne ulaze u dubinu da bi spoznali misao Gospodnju, nego se zaustavljaju na blistavoj površini. Oni se dive zavjetnim darovima i Hramu. Stvarni razlozi zbog čega su ti zavjetni darovi napravljeni, te koja je svrha Hrama, njima izmiču. To bi bilo kao da se divimo školjci, a bisere ne primjećujemo. Koliko vremena provedemo živeći tako da se divimo djelu vlastitih ruku. Pri tome zaboravimo tko nam je darovao te sposobnosti i tko su krajnji korisnici, tj. čemu služe naše sposobnosti. Što smo uspješniji u onomu što činimo, to je veća opasnost za taj zaborav. I ljubav prema Bogu često nam poprimi sličan odnos. Ljubimo ga i tražimo jer nam treba osigurati uspjeh u onomu što želimo.

U jednom samostanu braća su izrađivala pletene stolice. Jedan od njih napravi najljepšu i najbolju. Drugi su se počeli diviti ljepoti i čvrstoći stolice pa su ga počeli hvaliti kako ju je dobro načinio. A on odmah skoči i uništi je. Kad su ga braća pitala zašto je to uradio, objasnio im je da je prepoznao kako se oholost, pod maskom pohvale, primiče i počinje mu osvajati osjećaje i misli. Umjesto zahvalnosti prema Bogu, počeo se diviti djelu vlastitih ruku.

Neće ostati ni kamen na kamenu

I danas smo svjedoci mnogih devastacija crkvenih objekata. Nije samo nemirni Istok područje gdje se uništavaju kršćanski vjerski objekti, nego se to desetljećima događa i na Zapadu. Crkve bivaju rušene da bi se prostor namijenio za parkiralište, pretvaraju se u ekskluzivne restorane ili neke centre. Prenamjenjuju se čak i u džamije. Sve je to „grozota pustoši“ o kojoj govori prorok Danijel. I Isus u današnjem evanđelju kazuje o toj pustoši kada najavljuje uništenje židovskog Hrama. Nezamislivo je bilo tadašnjim Židovima da bi mogli ostati bez Hrama. Jednako tako i nama je danas teško zamislivo zašto crkve bivaju uništavane. Pa to je kuća Božja, zašto to dopušta? U Isusovoj pouci moramo shvatiti i ovo. Priroda materijalnih stvari, pa makar one bile namijenjene proslavi Boga, imaju svoju istinsku vrijednost samo i jedino ako su u službi Bogu. Ako vjernici i službenici Crkve njeguju prijetvornost i pustu glumu, crkva kao građevina gubi svoj smisao. Time više nije ni potrebna. Zbog toga nas više zanima čovjek koji je hram Duha Svetoga, kako piše sv. Pavao. Nakon Isusova utjelovljenja, boravka među nama i djela otkupljenja slava Božja ne „prebiva“ više samo unutar hramskih zidina, nego u svakom vjerniku. Odatle i opasnost krivih učitelja i lažnih nauka.

Svjedok, a ne samo „vjernik“

Pazite da ne budete zavedeni, govori nam Isus. Ovom je vremenu potrebno da vjernik postane svjedok. Po svojim djelima i po svojoj vjeri ne bismo više trebali „biti“ vjernici, nego svjedoci. Božji svjedok neprestano ima pravu riječ, tj ispravan stav prema događajima. Prosuđuje ispravno jer razlikuje duhove. Ne dopušta postati slijepi pomoćnik sotonin i opire se vlastitoj mlakosti. Neprestano raste u znanju i mudrosti, živi sakramentalnim životom, nikada ne odlazeći od Boga. Božji svjedok prihvaća žrtvu ukoliko je na veću slavu Božju, a njemu i drugima na spasenje. To je moguće samo ako nas Duh Sveti ispunja. On je nadahnitelj naših riječi i djela. Čovjek svojim snagama može imati nekog dobrog učinka u onomu što čini, ali ne na dulje razdoblje, niti onom učinkovitošću kakvu jamči Duh Sveti. Božji svjedok prima riječi od Duha Svetoga i po njima djeluje. Ali svijet i knez ovoga svijeta takve ne podnosi. Budući da smo Kristovi, progone koje je on trpio trpe i njegovi učenici. „Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.“ Te riječi katolici u BiH jako dobro razumiju već stoljećima. Oni su trn u oku Beelzebulu jer su znak prema Bogu. Ne smeta svijetu ugnjetavanje istine o Bogu i čovjeku, ne smeta svijetu poziv na ubijanje u ime fanatične religije, osim zbog ugroze nafte i profita. Ali mu smetaju oni koji su Kristovi, jer ne ide Beelzebul protiv Beelzebula. Njegova je želja zatrti put k Istini. Zato i toliki progon katolika u BiH i diljem svijeta.

Idimo dobro utabanim stopama naših predaka jer oni su „ubijelili svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj“. Da bismo to mogli, Isus poziva na spasonosnu postojanost. Nju postižemo ukoliko se čvrsto držimo njegova obećanja da nam ni vlas s glave neće pasti. Daruj nam Presveto Trojstvo, tu spasonosnu izdržljivost i osposobi nas da budemo tvoji svjedoci.