(Jr 31,7-9; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52)

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU B

Bog donosi utjehu


Na ovu Tridesetu nedjelju kroz godinu Crkva nas podsjeća da molimo i osobno podržavamo misije izvršavajući tako ono poslanje koje nam je Krist ostavio: „Idite i učinite mojim učenicima sve narode!“

Piše: Josip Knežević

Uvod u misno slavlje

Svaka sveta misa zapravo je naš osobni susret s Isusom koji nas obogaćuje i daruje nam milost koju molimo. Da bismo mogli biti vjerni Isusovi nasljedovatelji, moramo otvoriti oči srca kako bismo mogli vidjeti sve darove kojima nas Bog obasiplje.

No, osim poziva na molitvu i promicanje misija, pozvani smo i dati svoje osobne priloge kojima mi pomažemo misionarima u njihovu radu u najsiromašnijim zemljama svijeta dajući im, ne samo hranu, medicinsku skrb, obrazovanje i Božju riječ, nego i utjehu po kojoj im Bog poručuje da nisu sami, nego da On uvijek ostaje s njima preko svojih učenika, pa čak i preko naših i najmanjih darova.

Upravo o toj Božjoj utjesi govore nam i današnja liturgijska čitanja.

Bog očinski ljubi svoj narod

Prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije (Jr 31,7-9) govori nam o Bogu koji ima ljubavi za svoj narod donoseći mu utjehu. Cijeli zapravo odlomak tog čitanja govori nam o ovome: O dobrom Bogu koji se brine za svoj narod. Tješi ga u izgnanstvu – dakle, u vrlo teškoj situaciji – naviještajući mu nadu – povratak u Obećanu zemlju. I taj povratak u Obećanu zemlju, kao plod utjehe, djelo je Njegove očinske ljubavi jer je Bog pokazao suosjećanje prema narodu budući da su bili zaslijepljeni svojim grijesima zbog kojih su se našli u toj situaciji, te su možda čak i, klonula duha, samog Boga počeli optuživati za to što ih je snašlo ili pak što ih se ne želi sjetiti u progonstvu i što ih ne utješi.

Krist veliki svećenik

I autor Poslanice Hebrejima govoreći o Kristu velikom svećeniku (Heb 5,1-6), koji je postao to svojim mesijanskim poslanjem donoseći spasenje čovječanstvu, misli upravo na to Božje suosjećanje u poteškoćama naroda. Krist veliki svećenik je „kadar primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću“, jer je i sam iskusio svu težinu ljudske slabosti kada je uzeo ovo naše krhko tijelo i postao čovjekom. Time i nas poziva da imamo suosjećanja s onima koji se nalaze u potrebi, koji su možda malo nesretniji od nas da ih ohrabrimo, da ih utješimo tako da znaju kako nisu nikada ostavljeni sami jer po nama, po našem suosjećanju, Bog ih tješi, ljubi i pomaže! Divno je i dostojno biti oruđe u Božjim rukama!

Vrhunac utjehe

Vrhunac tog suosjećanja i Božje utjehe prikazan nam je u evanđeoskom odlomku koji govori o iscjeljenju slijepog Bartimeja (Mk 10,46-52).

Vid je veliki Božji dar. I dok ne iskusimo što to znači ne vidjeti, ili ne čuti i slično, nećemo biti svjesni tih darova koje nam je Bog dao. Zato imamo ovakve primjere koji nas trebaju „prodrmati“ i probuditi iz našeg duhovnog drijemeža i sljepila.

Slijepi Bartimej nalazi se u beznadnu stanju – slijep je i prosjači kako bi nešto zaradio za koliko-toliko život dostojan čovjeka. I odjednom se ukazuje nada, dolazi Božja utjeha uosobljena u osobi Sina Božjega. Nadošla je punina vremena! Sin se Božji utjelovio kako bi ostvario obećanje spasenja svakom čovjeku. Naše spasenje moramo shvatiti tako urgentno poput Bartimeja da potrčimo k Njemu u susret bacajući sa sebe svaki ogrtač jer vjera se ne nalazi u ogrtaču koji je Bartimeju koristio i kao prostirka i kao pokrivalo. Valja vikati „iz svega grla“za Spasiteljem moleći ga da nas izbavi iz stanja u kome smo se našli. Zato Bartimejevo ozdravljenje ima potpuno mesijansku naznaku jer se ostvaruju starozavjetna proroštva.

Vjera olakšava život

No, nije iscjeljenje kao takvo bitno ovdje. To želi naglasiti i evanđelist Marko. Bitna je vjera. Vjera je ta koja omogućuje spasenje čovjeka – vjera u Isusa Krista, Spasitelja, Mesiju.

Često i sami nalikujemo slijepom Bartimeju. Dovoljno je samo upitati se dok slušamo ovaj evanđeoski odlomak: Koliko nas danas slušajući te riječi, primjenjuje ovaj primjer na osobni život, na svoju osobnu „sljepoću“, na životnu užurbanost, na trčanje za ugodnostima, za karijerom i slično? Nismo svjesni darova koje smo primili pa onda počnemo okrivljivati i Boga što nam je trenutno tako i tako, a zapravo nismo svjesni da postoje ljudi – možda baš u našoj blizini – kojima nije ni upola dobro kao nama! Možda mislimo da ove riječi i ovaj primjer nisu upućeni nama, nego nekome drugome? Možda mislimo kako mi nismo slijepi i da je obraćenje i spasenje zapravo potrebno nekome drugome? Ne postajemo li onda tako mi zapravo slijepi kod zdravih očiju jer nam se pred oči stavljaju toliki primjeri koji nas pozivaju da se trgnemo iz duhovnog sljepila i da potražimo utjehu i spasenje u Isusu Kristu kao što je Bartimej pronašao?

To je vjera koju moramo pronaći skrivenu u dubini naše duše. To je vjera koja nam omogućuje spasenje i koja nam olakšava život. To je vjera koja nam omogućuje da progledamo, prije svega, u duhovnom smislu, da prepoznamo duhovno stanje u kome smo se našli, te da se vratimo na put spasenja i uputimo se nasljedovati Krista.

Ta je vjera spasila ne više slijepog Bartimeja, sina Timejeva, vrativši mu dostojanstvo djeteta Božjega. Ta ista vjera spasila je i Ostatak Izraelov o kome nam govori Jeremija u prvom čitanju vrativši mu dostojanstvo Izabranog naroda Božjega da se može klanjati svome Bogu u svojoj domovini. Ta će ista vjera spasiti i nas i uvesti nas u život vječni jer je ona svjetlo i putokaz na našem životnom putu prema nebeskoj domovini, kako veli autor Poslanice Diognetu. To svjetlo i taj putokaz nikad ne smijemo izgubiti iz vida.

Zato, molimo Gospodina da nam otvori oči vjere, kao što je otvorio Bartimeju, kako bismo mogli usmjeriti svoj život prema Vječnom životu.