SVETKOVINA PRESVETOGA TROJSTVA

Trojedini Bog jest živa Ljubav


U povijesti čovječanstva je i iskustvo vjere imalo svoj razvoj. Prvotno čovjek nije mogao doživjeti iskustvo Boga kao stvoritelja neba i zemlje, nego ga je u životu svoje obitelji doživljavao najprije kao Dobroga i Svemogućega.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

 Piše: dr. Pavo Jurišić


Uvod u pokajnički čin:

Imamo malo problema kada svojim ljudskim govorom pokušavamo nekako mucajući protumačiti kakav je Bog. Sveto nam pismo govori o njemu. Tamo možemo pročitati da Bog prebiva u nedostupnu svjetlu; njega nitko ne vidje, niti ga može vidjeti (usp. 1 Tim 6,16). Bog je neprobojna tajna, on se nalazi iznad svih stvari i nadilazi svaku ljudsku misao. Što god o njemu mislili ili smislili, pokazuje se da je puno veći. On je onaj kojemu Salomon veli: „Ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti“ (1 Kr 8,27). On se nalazi iznad vremena i prostora, on je vječni i posvudašnji. On je onaj potpuno drugi, sveti.

Tek kada se vjera ukorijenila u ljudima, čovjek je mogao na temelju daljnjih iskustava u svojem životu osjetiti da ova pozitivna snaga upravlja i poviješću njegove obitelji i poviješću naroda. Ta snaga isto tako drži u svojoj ruci i prirodne pojave, povijest naroda i povijest ljudskoga roda. Pa kad u Vjerovanju ispovijedamo svoju vjeru, onda najprije kažemo „Vjerujem u Boga Oca, Svemogućega“, a tek zatim Boga prepoznajemo kao „Stvoritelja neba i zemlje“! To je zapravo izraz ljudskoga iskustva: Čovjek se najprije osjeća kao dio određene obitelji i određenoga naroda, a tek zatim kao član velikoga, sveukupnoga ljudskoga roda. Konkretni životni prostor čovjeka, kao i prostor njegova bitka najprije je mali dio zemlje na kojem živi i kojega naziva svojim zavičajem i svojom domovinom, a tek onda može sebe vidjeti kao stanovnika neba i zemlje, svemira.

Božja svemoć u Starom zavjetu

Ni Bog nije želio biti izvan dometa konkretnog čovjekova života. On se zato sam počeo objavljivati čovjeku, najprije kao Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, dakle kao Bog koji je važan za kuću Abrahamovu, kuću Izakovu i kuću Jakovljevu. Upravo je tako želio biti među ljudima, zato se „ne stidi zvati se njihovim Bogom!“ (Hebr 11,16). Nije u prvom planu stajala univerzalnost njegove spasonosne svemoći, nego stvarnost njegove prisutnosti u ljudskom životu kao blagoslov za one koji se u njega uzdaju.

To vrijedi i danas. Pa, ako su neki žalosni što se u nekoć kršćanskoj Europi smanjuje broj vjernika, dovoljno je da se prisjete kako se Bog u ljudskoj povijesti počeo očitovati u malom, pozvavši Abrahamovu obitelj na vjeru. Vjera mora najprije rasti u dubinu da bi nakon toga mogla rasti u širinu.

Kad je obitelj porasla i pleme postalo narodom, tada i Bog počinje pokazivati svoju svemoć i to na način kako ga ljudi najbolje mogu shvatiti i prihvatiti. Bog se objavljuje kao osloboditelj koji izbavlja narod iz egipatskog ropstva. Tada ga narod ponovno prepoznaje i upoznaje. To je Bog njihovih otaca: On ih oslobađa iz ropstva; On im se očituje da je onaj isti kao i prije. On ujedinjuje u sebi različite osobine koje su nekad čak i suprotne. On je sveti i nepristupačni, ali isto tako i bliz i milosrdni Bog. Ljudi se u Starom zavjetu, uhvaćeni u vlastitoj krivnji i stjerani u nevolji, pozivaju na njegovo milosrđe. I nevjernom narodu Bog ostaje vjeran i prati ga na njegovu putu. Bog se tako svojim djelima i svojim darovima objavljuje narodu; neovisno o njegovim djelima ne može se prepoznati. Upravo zbog darova i silnih djela čovjek uzdiže hvalu Bogu: „Zapjevat ću Gospodinu jer se slavom proslavio, konja i konjanike u more je survao“ (Izl 15,1).

Novozavjetna slika Boga

Ni Bog Novoga zavjeta nije drugi ni drukčiji od onoga iz Starog zavjeta. On je onaj isti i dalje skriveni Bog, velika tajna, ali je u isto vrijeme i Bog koji „silazi“ među ljude, koji se otvara i priopćava, koji nas uvodi u svoj vlastiti život. Sveti Ivan piše „Vidjesmo slavu njegovu!“ Sinovljeva slava nije ništa drugo doli slava Očeva. On je sjaj slave njegove i snaga njegove ljubavi. I mi smo primili Duha koji nas čini djecom Božjom, njegovim sinovima i kćerima. „Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo“ (Rim 8,16-17). Apostol Pavao je svjestan velikoga dara koji smo primili od Boga zato u završetku poslanice počinje s očitovanjem radosti, a završava je s ukazom na trojstvo, odnosno na darove trojedinoga Boga: milost, ljubav i zajedništvo. Ljubav se Božja očitovala u „milosti Gospodina Isusa Krista“. Ona svoju snagu pokazuje u Crkvi, u „zajedništvu Duha Svetoga“.

Trojedini Bog nije neka udaljena tajna koja miruje u sebi, nego nam se u Isusu Kristu skriveni Bog objavio i postao Bogom naše sadašnjosti i naše budućnosti. Sveti Ivan kaže: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Gdje ljubav susretne čovjeka, tu onda mora doći do velike odluke. Jer „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega“ (3,17-18).

Bog je veći od ljudskoga razuma

Jedna priča govori o nekom kralju koji je razmišljao o mnogočemu, pa jednoga dana u svojim mislima stade pred pitanjem kakav je Bog?! Sam nije mogao otkriti odgovor, zato pozove mudrace svojega kraljevstva pa im reče: „Imate tri dana, razmislite i odgovorite mi na pitanje: Kakav je Bog? Ako za tri dana ne dobijem odgovor, nećete se dobro provesti.“ Mudraci odoše ispred kralja, te počeše istraživati, savjetovati se i mučiti kako bi kralju odgovorili na ovo pitanje. Vrijeme je odmicalo, njih je sve više obuzimao strah, a odgovora nisu nalazili.

Trećega se dana javi kralju neki siromašni pastir te mu se obrati: „Kralju, čuo sam za pitanje koje si postavio svojim mudracima, a znana mi je i njihova nevolja. Zato dođoh, ako smijem, da ti ja odgovorim na tvoje pitanje!“ Kralj pristade na ovu ponudu i reče mu: „Govori!“ Pastir počne tumačiti: „Kralju, vidiš li kako je Sunce visoko na nebu? Zamolio bih te da ga neko vrijeme gledaš golim okom!“ Kralj uzvrati: „U Sunce se ne može gledati, a da pritom čovjek ne oslijepi. Ako budem gledao, ono će me zaslijepiti.“ Pastir mu na to reče: „Ako te Sunce koje je Bog stvorio zasljepljuje svojim žarom, kako te onda ne bi Bog, Stvoritelj svega, zasljepljivao svojim sjajem?!“

Istina, u Sunce ne možemo izravno gledati, a da pritom ne izgubimo vid, ali iz sunčanih zraka možemo nešto saznati o Suncu i njegovu žaru. Isto tako iz objave koju nam sam Bog šalje možemo nešto dokučiti o Bogu. Sveto Pismo govori o Božjem liku, o njegovu glasu, njegovu oku, njegovu prijestolju. Sve su to slike i usporedbe. Pa i onda kad govorimo o osobnom Bogu, o Riječi, o Sinu i Duhu, o stvaranju i nadisanju, sve su to ljudske riječi koje nisu dovoljne da nam kažu kakav je Bog. Sveti Augustin kaže: „Kad misliš da si nešto spoznao o Bogu, onda to sigurno nije Bog.“

Bog je živa osoba

To vrijedi i za nas. Ali mi ipak možemo naslutiti što nam ovi ljudski pojmovi žele reći: Bog nije nikakva slijepa sila ili tek ono „nešto“ gore, hladno i beživotno. On je živa osoba koja ljubi. Bog nije samotna osoba, puna dosade, nego Onaj koji u sebi nosi bogatstvo svoje ljubavi, jedne ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga. Ivan to sažima jednom riječju: Bog je ljubav.

Priča koju smo započeli ima i svoj nastavak: Kralj je postavio pastiru i drugo pitanje: „Što Bog čini?“ Pastir mu odgovori: „Želio bih ti i na to odgovoriti, ali ćeš morati dopustiti da zamijenimo mjesta i odjeću.“ Kralj pristade, te obuče pastirove poderane prnje koje se zovu odjeća, a pastira obuče u svoju kraljevsku odoru i posadi ga na prijestolje. Sam siđe i stade ispod prijestolja na stepenicama. Tada reče pastir: „Evo, kralju, što Bog čini. Veliki se Bog spušta do nas u našem jadu, a nas uzdiže do sjaja svojega prijestolja da mi sjednemo na nj.“

To je slikoviti govor o onomu što Bog čini i kako se odnosi prema nama. On je htio da mi postojimo, zato nas je i stvorio. On nas želi primiti i u bogatstvo svoje ljubavi.

Molitva vjernika:

Gospodinu Isusu Kristu koji je uzašao na nebesa i sjedi s desna Ocu, koji nam je poslao Duha Branitelja da bude stalno nazočan nama i na nas izlijeva svoje darove, upravimo svoje molitve:

  • Za jedinstvo Crkve: Gospodine, daj da razdijeljeni kršćani snagom Duha Svetoga pronađu put „da svi budu jedno“ i da „svijet uzvjeruje“ da si Ti naš Dobri Pastir koji se brine za svakog pojedinca i cijelo svoje stado, molimo Te.
  • Za svećenička i redovnička zvanja: Gospodine, pošalji radnika u žetvu svoju, svetih redovnica, redovnika i svećenika da nam budu navjestitelji Radosne vijesti i djelitelji Tvojih svetih sakramenata, molimo Te.
  • Za naše bolesnike: Gospodine, Ti koji si sve naše boli ponio i naše grijehe na sebe uzeo, pomozi im da iz Tvoga probodena srca crpe snagu da ne izgube nadu i vjeru u tvoju veliku ljubav prema njima, molimo Te.
  • Za spasenje svega svijeta: Gospodine, sve ljude oslobodi od grijeha sebičnosti, pohlepe i mržnje da svi pred tobom živimo u miru i slozi, molimo Te.
  • Za nas same: Gospodine, prihvati nas u našim brigama i našim slabostima, pomozi nam da stignemo do cilja kojeg si obećao svima koji Te ljube, molimo Te.

Oče naš, koji si poslao svojega Sina da Tvoje ime objavi svijetu i koji svojim Duhom ispunjaš cijeli svemir, daj da svi ljudi žive u slobodi, sigurnosti i miru. To Te molimo po Gospodinu našem Isusu Kristu koji s Tobom Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga živi i kraljuje po sve vijeke vjekova. Amen.