ŠESTA USKRSNA NEDJELJA

Vjera je živa kad molitva ne posustaje


Danas nam se neizostavno nameće nekoliko važnih pitanja, a odgovore ćemo potražiti u sebi, u svojoj vjeri i molitvi. Krenimo od jednostavnih: „Kakav prijatelj je Isus?“, a kakvi smo mi?

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Marko Zubak


Je li moguće Njegove zapovijedi vršiti ili ih mi unaprijed proglašavamo nemogućima ili zastarjelima? I treće, zatomljuju li Božje zapovijedi našu nabujalu slobodu? Na ovo pitanje nadovezao se upit i jednoj „zatvorenoj“ redovnici u karmelu: zašto su stavile rešetke između sebe i slobode? Ona je odgovorila protupitanjem: „A kako znamo s koje strane je sloboda?“ Ponekad pomislimo da su Božje zapovijedi visoka ograda koja nas sputava da neograničeno vrludamo svugdje, zaboravljajući možda da nas ta ista ograda štiti od buke i zala koja nam „kao ričući lav prijete“. Dobro je, stoga čuti iskustva mudrih i Duhu Božjem otvorenih srdaca i molitelja koji nose u sebi kraljevstvo Božje za kojim mi tek lagano zaostajemo, dopuštajući tek mlakom minimalizmu da nas katkada obuzme, iako i sami znamo da se od te vatre nitko ne može ugrijati, pa ni mi sami. Slika darova Duha Svetoga jest oganj i vatra. Zato su vatreni bili i prvi kršćani ižaravajući toplinu i svjetlo svoga Boga i Učitelja.

Uvod u pokajnički čin

U pouskrsnom vremenu divimo se prvim kršćanima koji su oduševljeno svjedočili, molili i vjerovali. Zato su imali snage i hrabrosti oduprijeti se različitim mnogobožačkim izazovima i ponudama. To su mogli jer im je Uskrsli Krist svijetlio svojom prisutnošću, a oni su ga uprisutnjivali molitvom. Nitko ih nije tjerao na molitvu, možda čak ni pozivao! Na to ih je nukala ljubav prema Kristu. Putem su crtali kršćanske simbole da ih Isusovi prijatelji mogu  naći, a neprijatelji zaobići. Svi su se brinuli jedni za druge. Katakombe su im bile jedina sigurnost. U njima su susretali živog Krista, a do Njega ih je dovodila ljubav. Iz njih nam i danas dovikuju sveti mučenici Isusov polog: „Ako me ljubite zapovijedi ćete moje čuvat!“ Čuvati je puno više od vršiti. Koliko više odredit će naša vjera kroz osobnu molitvu i svetu misu, ljubav prema bližnjima i poučavanje drugih, te molitva Duhu Svetom da nas pohodi i osnaži kao i prve kršćane. Pokajmo se za trenutke kada nismo bili ustrajni u molitvi, tj. kada nismo dovoljno ljubili Gospodina ili smo mislili da je Njegove zapovijedi nemoguće vršiti.

Kakvi smo Isusovi prijatelji?

Kakvi smo mi Isusovi prijatelji ili mislimo da možemo to biti i vjerovati, a zapovijedi Njegove ne vršiti? Sveta Marija Margareta Alacoque reče da vršeći Božje zapovijedi i moleći mu se, posebno u sakramentu euharistije, možemo Isusa tješiti za sve muke i strahote koje je u Getsemaniju i na križu podnio za nas. Zapravo to i jest pobožnost prijateljstva, zahvalnosti i naknade. Kao što nam je nezamislivo proći pokraj prijatelja, a da ga ne pozdravimo i ne upitamo kako je?! Isto tako ne bismo smjeli prolaziti ili ne dolaziti do Njegova stana ljubavi i ne upitati ga ili poslušati kako je. Iako On ni tada ne misli na sebe nego na nas. I sve to čini zbog nas da mi postanemo bolji. To je i smisao slavljenja blagdana i svetkovina, posebno Božića, Uskrsa i Duhova. Ako nakon njih ne postanemo veći i bolji Isusovi prijatelji, naše slavljenje je bilo samo izvanjsko.

Taj luksuz propusta sebi ne možemo dopustiti. U ispovijedi ćemo često reći ili čuti kako osjećamo duhovnu suhoću ili hladnoću jer ne molimo kako bismo trebali. Učinak molitve je susret s Bogom živim, a njezin plod promjena života, ponajprije vlastitoga. Možda i ne bismo toliko osjećali potrebu za molitvom ili njezin nedostatak u teškim vremenima da nismo, poput nesigurnih emigranata na lošim plovilima, skloni grijehu, pa se svaki tren netko utopi. Tako i mi u grijehu. Kao što napisa veliki Tolstoj: „Grijeh je na početku u tvojoj duši tuđin, zatim gost, a kad se navikneš na njega, on postaje domaćin.“ Zato nas je Isus upozorio, želimo li izbjeći velike opasnosti po život da čuvamo i vršimo Njegove zapovijedi.

Tim je, kaže B. Duda, „istaknuta osjećajnost i dragovoljnost vršenja Božjih zapovijedi. Čuvamo ih kao dragocjenost pa ih stoga i vršimo, baš do vrha. Vršak obdržavanja svih zapovijedi jest ljubav prema Bogu i bližnjemu.“ „A zapovijedi Njegove nisu teške.“ To je ustvrdila jedna djevojka pri susretu sa slugom Božjim kardinalom Franjom Kuharićem. Tražila je da joj on pojasni Božje zapovijedi. Kada je on to učinio ona je uskliknula: „Pa tako su te Božje zapovijedi jednostavne!“ On je odgovorio; „Da, jednostavne su, ali je čovjek kompliciran.“ Hoteći živjeti bez Boga čovjek se sam zapleo u svoje vlastite spletke. Stoga je važno znati da postoji izlaz. Izlaz je molitva u Duhu Svetom. Tada nas On brani kao gromobran od munja. Međutim, to se ne događa bez vjere. Zato nam je vjera darovana da se kroz nju otvorimo u potpunoj slobodi. Jer, i vjera ima svoje „vrijeme“, ima svoj „dan“ i svoju „noć“. Zapravo joj mi pridajemo svoja ljudska obilježja i svoje doživljaje, nazivajući je da je: živa ili mrtva, čvrsta ili slaba, plitka ili duboka. A zapravo dok govorimo o njoj, govorimo o sebi. Mi smo takvi. No, važno je znati da su naši korijeni u Bogu. Zato ne moramo moliti da sumnja nestane, nego da ostanemo Njegovi unatoč svemu.

Jesi li vidio Uskrsloga?

Kršćanski pisac i biskup Sarda Meliton Sardski, koji se smatra jednim od najvećih autoriteta ranog kršćanstva – a Sv. Jeronim navodi da je sastavio i kršćanski kanon Starog zavjeta – poznat je i po tome što je apologiju kršćanstva poslao i samom rimskom caru Marku Aureliju. U poemi Uskrsli piše:


Ja sam te vidio, Uskrsli!
Vidio sam te očima Marije Magdalene,
vidio sam te očima one druge Marije,
vidio sam te očima Petrovim i Ivanovim,
vidio sam te očima učenika iz Emausa,
vidio sam te očima Tominim…

I ja sam te vidio i nisam te prepoznao,
Jer ti, Uskrsli,
ne odgovaraš našim shemama,
ne ulaziš u svijet naših ideja,
ne odgovaraš poretku naših vrednota,
ne postupaš po zakonima moje logike.

Ja sam te, Uskrsli,
očekivao kao osvajača,
kao pobjeditelja Boga na vrhuncu slave,
kao slavodobitnog Mesiju,
a zapazio sam, Uskrsli,
još uvijek rane na tvojim nogama
i otvorenu ranu tvojeg rebra
I tvoje dvije ruke sa znacima raspeća…

Uskrsli-Raspeti!
Ti nisi Bog koji hlepiš za moći
jer tvoj je oprost snažniji,
I tvoja snaga nije u tom da zgromiš neprijatelje
nego da im oprostiš…

Dati svjedočanstvo nade

Što reći na ovo, osim zahvaliti Isusu što nije onakav kakvim ga mi smatramo i potvaramo. Hvala Ti, Isuse, što si bitno drugačiji i zato svatko kod Tebe ima svoje mjesto i svoju šansu. Važno je da ni mi spašeni i otkupljeni ne proigramo svoju šansu „uskrsovanja“ s Bogom života i ljubavi. On nema drugih. Na drugim planetama nema stvorenja. Mi smo njegova svojina i svojta. „Njegov smo čak i rod“, kako reče Sv. Pavao. Jedino što trebamo jest čuvati Njegove zapovijedi i biti spremni kako nas danas Sv. Petar potiče, obrazložiti  svakomu razlog nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3,15). Učiniti to verbalno, riječima i nije tako teško, ali svjedočiti to životom, praštanjem, molitvom, krvlju – nije lako! Pa ipak nam Sv. Petar daje i recept kako to činiti: „…blago i s poštovanjem, dobre savjesti, da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju“ (1Pt 3,16).

Ove se svetopisamske riječi obistinjuju na novom prosuđivanju uloge i svetosti Bl. Alojzija Stepinca. Potvaranje i optuživanje kršćana od samih početaka nije ništa novo: od prve hipokrizije da „jedu ljudsko tijelo“ do toga da su uzrok svega zla u svijetu „svojim čudnim naukom“. Tako i danas, da bi pojedinci opravdali svoje grješne „državotvorne“ ciljeve suprotno Božjem zakonu, upiru prstom u maglovitu prošlost u kojoj se teško može vidjeti išta od onoga na što oni pokazuju. Koje li radosti što Svemogući, ali Nevidljivi Bog postaje u nama očit kad vršimo Njegove zapovijedi.

Zakon savjesti

A što se tiče savjesti, Katekizam Katoličke Crkve nas upozorava da je Bog dao savjest svakom ljudskom biću. Ona jeunutrašnji odraz Božjega zakona u čovjekovu srcu i nepisani zakon urezan u naša srca. Ona je Božji glas u našem razumu koji nam daje sposobnost razlikovati dobro od zla. Po sudu savjesti prepoznajemo moralnost djela koje smo počinili, koje činimo ili namjeravamo činiti. Savjest nas uči da ne možemo činiti zlo da bismo postigli dobro. Ona je sud razuma koji nas potiče činiti dobro i izbjegavati zlo. Preko savjesti Bog nas usmjerava ovozemaljskom i vječnom dobru i istini. Isto tako svaki čovjek u svom životu ima pravo živjeti po svojoj savjesti i djelovati po njoj u potpunoj slobodi. Iz istog razloga trebamo poštovati tuđu savjest. Nije dopušteno bližnjega navesti na čin protiv njegove savjesti. Nikoga se ne smije „siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari“ (DH 3).

U svom životu pozvani smo donositi ispravan sud savjesti, a on će biti ispravan ako je u skladu s našim razumom i Božjom voljom. Božja volja očitovana je u Božjoj riječi.

Savjest može biti i krivo formirana. Stoga je svima potreban trajni odgoj savjesti, osobito danas kada su ljudi previše izloženi mnogim negativnim društvenim utjecajima koji mogu otupiti čovjekovu savjest. Savjest odgajamo i preispitujemo u svjetlu Božje riječi. Ako se trudimo, pa čak i u teškim životnim situacijama, usmjeravati svoj život i djelovanje prema volji Božjoj, ne moramo se bojati pogrješnog suda svoje savjesti. Naša savjest bit će čista ako taj nepisani zakon urezan u našu nutrinu usklađujemo s pisanim Božjim zakonom – s Deset Božjih zapovijedi! Stoga, živimo po svojoj savjesti i vršimo i čuvajmo Božje zapovijedi, pa ćemo poput Bl. Stepinca, pred sudom života i povijesti, ali još više pred sudom dragoga Boga moći reći: „Moja je savjest čista i svaki sam tren spreman umrijeti“,ali zapovijedi Njegove neću odbaciti. Amen.