Piše: mons. Ivo Tomašević 

Prorok Elizej je često prolazio kroz mjesto Šunam, nedaleko od brda Karmela gdje ga je jednom na objed pozvala jedna pobožna i ugledna žena. Budući da su ga žena i njezin muž rado primali i rado slušali, navraćanje u njihovu kuću prešlo mu je u naviku. Teško da postoji svećenik koji se ne bi mogao sjetiti takvih obitelji ili uistinu tako prirodno dobrih i plemenitih žena koji svećenika primaju s majčinskom ljubavlju. Takve plemenite osobe svaki svećenik ponese rado u svom srcu kamo god pošao. U takvim se obiteljima svaki svećenik osjeća uistinu kao kod svoje kuće. Takvi susreti i razgovori daju obostrano posebno lijepu notu življenja.

Božja riječ želi postati djelo

Ovoj pobožnoj ženi palo je na pamet da bi mogli malo urediti potkrovlje svoje kuće, donijeti ležaj, ubaciti neki stolić, sjedalicu i neku svjetiljku te načiniti izvanjski pristup u tu prostoriju kako bi prorok, kad god zatreba, mogao prileći i odmoriti. Žene su često dosjetljivije u ljubavi od muškaraca, a mudra supruga uvijek podijeli svoju namisao s mužem kako bi to bila njihova zajednička odluka. Tako je prorok od tada uvijek mogao odsjesti kod ove obitelji. Obitelj nije imala puno, ali to što je imala rado je podijelila s čovjekom koji, ne samo da je govorio o Bogu, nego je prema tomu i živio. Svećenik je, kao onaj koji je poslan u Božje ime, pozvan govoriti Božje riječi i naviještati Božji nauk ne zaboravljajući da je uvijek samo sredstvo Božje milosti i prenositelj onoga što je Božje. U isto vrijeme pozvan je tu riječ u svakodnevnom vlastitom življenju pretvarati u stvarnost. Božja riječ želi postati djelo. Postajući djelo, riječ biva živa, postaje stvarna, djelotvorna. I tada je mnogi prepoznaju. Svece su uvijek prepoznavali i prijatelji i neprijatelji.

Bog je neizmjeran u svom darivanju

Proroka Elizeja, čovjeka Božjega, krasi poniznost pa pita svoga slugu za savjet kako bi mogao uzvratiti plemenitoj ženi za tako lijepu trajnu gostoljubivost. Priprosti ljudi su nerijetko dosjetljiviji od učenih ljudi za jednostavne stvari. Tako prorok Elizej naviješta ženi da će dogodine roditi sina. Za ženu koja nije imala djece zbog muža u poodmakloj dobi, to je bila tako radosna vijest da se bojala povjerovati u to. Bog je neizmjeran u svom darivanju. Bog je onaj koji daruje život. Štoviše, Isus za sebe reče da je On Život. Nakon ovakve vijesti, a osobito nakon što se navještaj počeo ostvarivati, pobožna žena je hvalila Gospodina kao što to čini psalmist u svom psalmu koji nam donosi današnja liturgija: „O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, kroza sva koljena vjernost ću Tvoju naviještati. Ti reče: 'Zavijeke je sazdana ljubav moja!' U nebu utemelji vjernost svoju“.

Veličina dara krštenja

Sv. Pavao je nenadmašan u opisu veličine krštenja i u prikazu veličine prijelaza u novost života u Kristu Isusu po tom sakramentu. Današnji kratki misni odlomak uzet je iz šeste glave njegove poslanice upućene kršćanskoj zajednici u Rimu. O kakvoj je veličini Božjeg dara i Božje milosti riječ, najbolje govori usporedba krštenja s tajnom Isusove smrti i uskrsnuća. Kod prvih kršćana to je bilo tako zorno jer su krštavali uranjanjem u vodu. U vodi žive ribe, ali čovjek uronjen u vodu ne može živjeti. Ostati uronjen u vodi značilo bi umrijeti. To je slika za Isusovu smrt. Isusu ne ostaje u smrti nego izlazi iz groba u novi život, odnosno vraća se svome Ocu. Ni krštenik ne ostaje u vodi nego se rađa na novost života. Krštenik još uvijek ne odlazi u stvarnost u kojoj se nalazi Isus nego se, u ovoj zemaljskoj stvarnosti, prisličuje Njemu.

Po krštenju smo pozvani hoditi u novosti života. Ovozemaljska stvarnost za nas krštene više nije ista jer mi znamo put i znamo cilj: Put je Isus Krist, a cilj je život vječni, odnosno zajedništvo s Isusom Kristom u sve vijeke. Uvijek se divim Božjoj čudesnosti u nekim stvarima koje izgledaju tako obične, a u svojoj biti su tako čudesne i neobične. Pa tako, na primjer, svaki čovjek hoda, odnosno korača isto, a opet svaki na svoj način i to toliko posebno da osobu, koju dobro poznajemo, možemo prepoznati i s leđa po koraku. Svaki čovjek je od Boga stvoren kao jedinstven i neponovljiv i svaki od nas je na svoj, jedinstven i neponovljiv način, pozvan i poslan živjeti i svjedočiti ono što nam je tako divno u krštenju darovano. Pozvani smo i poslani svojom dobrotom i ljubavlju uzvratiti u što većoj mjeri ono što nam je Bog darovao, a toliko dobri ljudi, po Njegovu božanskom promislu, u nas ugrađivali. Grijeh je čovjekov trajni neprijatelj, a grijeh ne stanuje tamo gdje je Isus. Zato je krštenik pozvan ostati trajno privijen uz Isusa Krista te sve više živjeti s Njime i za Njega.

Je li pravedno da čovjek ljubi više Boga nego svoga oca i majku ili sina i kćer?

Misni odlomak iz desete glave Evanđelja po Mateju djeluje dosta tvrdo. Je li pravedno da čovjek ljubi više Boga nego svoga oca i majku ili sina i kćer? To nije ništa tvrdo nego duboka istina i nešto potpuno normalno. Ovdje je riječ o većoj, odnosno najvećoj ljubavi. Ta najveća ljubav s potpunim pravom treba biti usmjerena prema Bogu jer bez Boga nema ljubavi, nema ni života pa prema tome ni oca ni majke, ni sina ni kćeri. Sve je u Božjoj ruci i sve je Božji dar. Ljubeći Boga, ljubimo oca i majku, sina ili kćer. Zapravo, istinska ljubav samo je i moguća u Bogu. Zato je potpuno prirodno da čovjek ljubi svoga Gospodina više nego bilo koga na svijetu, odnosno da sve druge ljubi u Gospodinu. Ta ljubav treba sezati tako daleko da čovjek ljubi Boga više negoli sam svoj život, što je opet potpuno prirodno jer je Bog onaj koji daruje život i koji čovjeka ljubi više nego što on sam sebe može ljubiti.

Može li nam itko biti prijatelj kakav je Isus?

Mi smo tako snažno okruženi ovom zemaljskom stvarnošću i toliko smo zemljani da, unatoč tolikim molitvama, vjeronauku i propovijedanju, teško i preteško shvaćamo, a još teže prihvaćamo da jedino kroz smrt možemo doći u život. Iako nam je jasno kao sunce da ćemo umrijeti, toliko snage, znanja, volje i živaca ulažemo u ovaj život na zemlji kako bi nam bilo što ugodnije i ljepše, a tako malo u ono što nas usmjeruje ka vječnom životu. Na što sve ljudi nisu spremni da bi se olako domogli novca jer u tome vide život? Koliko laži, prijevare, korupcije, otimanja pa čak i ubojstava radi novca i vlasti?! Nisu li svi ili gotovo svi ratovi u povijesti, pa i oni koji su povedeni u najčasnijim nakanama, uglavnom postajali pljačkaški, odnosno otimanje tuđega?

U tom svijetlu tako istinito zvuči Isusova riječ da će izgubiti život onaj koji ga nađe na takav način, odnosno na nepravdi prema svome bližnjemu. Još je veća istina da život nalaze oni koji svoj život daruju iz ljubavi prema Isusu Kristu. Mučeništvo je uvijek u Crkvi bilo s pravom na osobitoj cijeni jer, prema Isusovim riječima, nema veće ljubavi od one da netko život svoj dadne za svoje prijatelje. A može li nam itko biti prijatelj kakav je Isus? Kako je divna ona pjesma: „Kakav prijatelj je Isus, naše boli nosi On, i naš teret, i sve jade On nam lakša brigom svom… Ako dođu kušnje teške, pa te boli duša stog; ti ne gubi nikad nadu jer nam mir svoj nosi On.“ Svi nas mogu iznevjeriti, ali On nikada; svaki nam je prijatelj nekada postao prijatelj, a On nam je prijatelj i prije nego smo začeti i ostat će nam prijatelj za svu vječnost. On nas ne napušta ni u času smrti, ni nakon što prijeđemo prag smrti.

Na ljubav prema Bogu pozvani su na osobit način svećenici, redovnici, redovnice i Bogu posvećene osobe. Isus se poistovjećuje s apostolima i s navjestiteljima Njegove riječi kroz povijest u toj mjeri da kaže: „Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao“ (Mt 10,40). Tolika Kristova ljubav treba uvijek biti poticaj na što sličniji život životu Isusovu i vršenju poslanja onako kako je to On činio. Kada se tako Krista ljubi i Njegovo poslanje vrši, Njegove se riječi pokazuju tako istinite. Neka život svakog od nas bude život u Istini! Amen.