Piše: Anto Orlovac

Pohvala i najmanjeg dobro urađenog posla pomažu da ono stekne sigurnost i samopouzdanje koje mu je potrebno. Takva mu pohvala i ohrabrenje vrijedi više nego sve pokude i kritike. Djetetu može biti presudna pomoć ako mu kažemo: «Ti to možeš, potrudi se i uspjet ćeš!». S druge strane, može u njemu ubiti svaku volju ako mu se predbacuje: «Ti ništa ne vrijediš, nikada ti uspjeti ne ćeš!». Ono će se prema tome početi i ravnati: u prvom slučaju napredovati, u drugom kržljati. Tu vrijedi ono što reče veliki odgojitelj mladeži sv. Ivan don Bosco: «Jedna kap meda više muha uhvati nego cijela bačva octa»!

Međutim, suvremeni svijet je od uspjeha u životu napravio idola. Mora se uspjeti po svaku cijenu, a neuspjeh se smatra najvećim zlom koje nam se može dogoditi. O uspješnima se govori. Čim uspješan čovjek stane doživljavati neuspjehe, odmah biva zaboravljen. Bernhard Shaw reče ironično, ali vrlo pogođeno: «Ima jedan jedini grijeh koje naše društvo nikada ne oprašta, a to je neuspjeh!». Uspješnomu se sve oprašta i sve mu se gleda kroz prste, dok neuspješnomu oproštenja nema. Pri tome nije važno preko kakvih je skandala netko došao do uspjeha, glavno je da je uspio. Nitko ne pita kakav je on čovjek, kakva je osoba, kakav primjer daje drugima. Sva su sredstva dopuštena, samo moraš uspjeti. Zato nam se javni život i pretvara u ogromnu «crnu kroniku», koje su mediji prepuni.

Što ćemo s neuspješnima?

Neki bi i Crkvu htjeli mjeriti po uspjehu i neuspjehu.  A kada Crkva može reći da je uspjela? Je li to bilo onda kada je imala veliku moć u društvu, kada je gradila sjajne katedrale, velike škole, imala posjede s kojima je mogla poduzimati velike akcije, ili onda kad su joj komunističke vlasti bile oduzele sve: i posjede i kuće i škole? Nismo li upravo u to vrijeme imali najviše duhovnih zvanja, svećeničkih i redovničkih, a poznato je da neke redovničke zajednice nisu mogle primati pomladak čak desetak godina nakon rata?  S druge strane, Crkvu su stalno prikivali na stup srama, blatili je i sramotili, progonili i omalovažavali. Očito, uspjeh nije jedino mjerilo, ima i većih vrjednota. Uostalom, kako se brzo uspješan čovjek zna srozati, pokazuje život u toliko primjera. Koliki su idolu uspjeha i karijere žrtvovali svoje zdravlje, mir, obiteljski život, a onda doživjeli slom i ostali sami; više nisu nikome zanimljivi!

Od takvog shvaćanja nisu izuzeti ni kršćani. Neki bi stalno gradili sve više i veće, crkve i kapelice, dvorane i župne kuće.  Nerijetko se upravo po tome mjeri uspješnost djelovanja nekoga svećenika. Istina je, još smo uvijek u vremenu obnove nakon velikih i nerazumnih rušenja naših svetinja. Ali, kad bismo posve uspjeli sve obnoviti kako je bilo, pa čak još i bolje, jesmo li time izvršili svoje poslanje? Ili smo možda napravili sjajne muzeje u koje će povremeno netko radoznao svratiti, pogledati i opet otići? Ne dižemo li ponekad time sami sebi spomenike, po mogućnosti sa spomen-pločom: «Ovu crkvu sagradio je…». Sve je to, u razumnoj mjeri, potrebno i dobro. Ne smijemo samo «pobrkati lončiće»: nije to jedini niti najvažniji uspjeh Crkve, pa niti njezino temeljno poslanje.

Kod Isusa i u Njegovoj Crkvi «neuspješni» imaju povlašteno mjesto

U Crkvi mora biti mjesta i za one koji po svjetskim mjerilima nisu uspješni. Kod Isusa oni čak imaju povlašteno mjesto. Čuli smo danas kako On k sebi poziva malene, umorne i opterećene (usp. Mt 11,28). Zahvaljuje nebeskomu Ocu što je neke važne stvari upravo takvima objavio (r.15). Ona bezbožna rugalica Nietzsche htjede kršćanstvo obezvrijediti pa mu predbaci kako je to vjera za manje sposobne koji nemaju uspjeha, koji su u nečemu prikraćeni, koji inače ne mogu doći do izražaja, a zapravo je kršćanstvu time dao najbolji kompliment: u njemu ima mjesta i za one koji inače drugima ne trebaju. Isus poziva one koje nitko drugi ne zove. I Isus i Crkva imaju što reći bolesnima, hendikepiranima, ožalošćenima, ljudima u bilo kojoj nevolji, svima onima koji nisu u prvim redovima u suvremenom društvu uspjeha, posla i užurbanosti. A sve zato što Bog ne gleda na vanjštinu, nego na ono što je u srcu. Koliko takozvanih malih ljudi ima plemenitije srce nego mnogi uglednici! Čovjek i dolazi u najveću krizu upravo onda kada doživi neuspjeh, kada postane suvišan, kad teško oboli, kad ostari, kad ne može privrjeđivati. Onda ga svijet odbacuje, ali Bog prihvaća.

Upravo zato se danas toliko traži utjeha, sigurnost, mir. Ljudi su izmučeni stresom, jurnjavom, naporima života. Ali i više od toga: traži se nutarnji mir, sklad sa samim sobom, mir savjesti. Zato ne postoji misaon čovjek kojemu to ne treba. Upravo nam to daje vjera, to nam pruža Isus. Njega nisu zanimali uspješni: kralj Herod, svećenički i narodni prvaci, uglednici javnoga života. Za njega je siromašna udovica vrjednija nego učeni zakonoznanac, farizej, koji je slovio kao učitelj i vođa naroda. Više mu je značio carinik Matej nego napuhana veličina Pilat. Čovjek ne vrijedi onoliko koliko ima (svega pa i uspjeha) nego po onomu što on jest.

A zadatak Crkve će uvijek biti pozivati s Isusom one koji su «izmoreni i opterećeni», njih hrabriti i pridizati da lakše podnesu teret života. Suvremeni bezbožni filozofi i učenjaci, od Darwina pa nadalje, «arhitekti kulture smrti», kako glasi naslov jedne knjige o njima, takve bi odstranili iz svijeta, tumačeći to prirodnom selekcijom iz životinjskog svijeta, gdje naime preživljavaju samo jači i sposobniji, a oni drugi bivaju uništeni. Suvremeni se svijet sve više ravna po njima, pa se svijet sve više pretvara u zvjerinjak. To je ono što pape našega doba zovu «kulturom smrti». Kršćanstvo zastupa kulturu života svakoga ljudskog bića.

Plemenitost srca – najveći uspjeh

Isus reče za sebe da je krotka i ponizna srca, a to znači dobrotu. Tko s takvim Isusom dođe u dodir, nalazi spokoj duši svojoj. Dobrota srca osnovna je kvaliteta svakoga kršćanina. Bez nje je nemoguće biti kršćanin. Bez dobrote i nesebičnog prihvaćanja svakog čovjeka, osobito onoga u nevolji, nema Crkve. I suvremeni, bezdušni, svijet bio je zadivljen dobrotom jednog blaženoga pape Ivana XXIII. koji u povijest uđe kao Ivan Dobri, ili blažene Majke Terezije kojoj nitko ne osporava svetosti, i tolikih drugih «starih» i suvremenih svetaca. Dobrota srca uvijek je suvremena i uvijek potrebna. To će uvijek razumjeti upravo mali, obični, skromni ljudi; napuhane veličine svijeta ne će. Zato Isus i slavi nebeskoga Oca što je to dao razumjeti upravo tim malim ljudima a sakrio onim drugima. Doduše, nije to Bog išao od njih sakrivati; njihov je pogled zastrt onim što oni žele vidjeti, a to je vidjeti sebe kao uspješne, ljude od karijere, po svaku cijenu.

Isus nas poziva da učimo od Njega. To je poziv, a svatko ima pravo izabrati hoće li to poslušati. «Učite se od mene» (r.29), reče Isus. Od njega učimo, a ne od filozofa, mudrijaša ovoga svijeta. Običan čovjek, ratar, posije i kaže: «Bit će uroda, ako Bog da». A ne baš malen broj filozofa koji bi htjeli biti suvremeni: «Nema Boga!». Simpatična je anegdota kad je neki seljak pitao učena čovjeka što je to filozof, kakav je to čovjek. A taj mu je odgovorio: «Vidiš onu rijeku. Kad nju vidi fizičar, on razmišlja kolika je energija te vode, koliko bi tu moglo biti mlinova ili možda kakva električna centrala koja bi proizvodila potrebnu energiju. Kad je vidi kemičar on razmišlja kemijskim elementima od kojih je ona sastavljena, vodiku i kisiku (H2O). A kad je vidi filozof on se pita ima li tu uopće vode i rijeke, je li to stvarnost ili se to nama samo tako pričinja.». «Pa to nije filozof, to je lud čovjek», završi seljak. Kako ne bi učenjaku bilo jasno ono što je jasno svakom čovjeku?

Za kršćanina je najveći uspjeh, ako stekne sigurnost da ga Bog voli, da mu se uvijek smije obratiti, i onda kad mu sve ide od ruke kao i onda kad je sve pošlo naopako. Najveći je uspjeh kad sebe i svoje dijete odgoji za karakterna čovjeka koji ima plemenito srce. I kad se uči od Onoga koji je svoj život završio prividnim neuspjehom na križu, ali je tako spasio sve ljude i bio beskrajno proslavljen kod nebeskoga Oca. Amen.