Piše: Dubravko Turalija

Hrvatska riječ „prispodoba“ doslovni je prijevod grčke riječi PARABOLE u kojoj glagol BALLEIN znači bacati/dobaciti, padati/spasti...a prijedlog PARA s dativom označava da je netko „uz“ nešto ili „pri“ nečemu. Tako bi grčki PARA-BALLEIN bio hrvatski „pri-padati“, „pri-pasti“, „pri-spadati“, a to opet znači pasti tako blizu nečega ili uklopiti se u nešto (kao SIN-BALLEIN – „simbol“) do te sličnosti da se razlike jedva naziru. Eto, to je prispodoba ili, kako bi rekli Hebreji, MAŠAL, tj. „primjer“ da se komplicirane stvari prereknu na najjednostavniji način, a da pri tomu budu tako slične da se poklapaju i u onim najosjetljivijim tančinama.

Kraljevstvo nebesko i kraljevstvo ljudsko

Da bismo razumjeli značenje kraljevstva nebeskoga, ponajprije moramo razumjeti značenje kraljevstva ljudskoga. Kraljevstvo je, po svojoj definiciji, točno ograničen prostor u kojemu žive ljudi koji su podložni svojem kralju. Kralj, zajedno sa svojom upravom ili administracijom, vojskom i ostalim građanima, radi na tomu da kraljevstvo, prije svega, bude sigurno, stabilno i napredno. Znači, kraljevstvo ne čine samo kralj, uprava, vojska, građani...  nego i njegovi zakoni, običaji, jezik i tako dalje. Stoga, kraljevstvo ne znači samo kralj bez kojega nema kraljevstva, nego i građani bez kojih nema kralja, ali i vojska i administracija... pa sve to zajedno predstavlja jedan živi organizirani sustav koji se zove kraljevstvo.

Isus u evanđeoskom opisu ne uspoređuje kraljevstvo nebesko s kraljevstvom ljudskim, nego s veleposjedom na čelu sa zemljoposjednikom koji ima njivu, pšenično sjemenje, sluge, nadničare... Međutim, i u zemljoposjedništvu se krije analogija kraljevstva. Jer što je zemljoposjednik, nego kralj na svojoj zemlji, a što je zemlja, nego njegovo kraljevstvo i pšenica, nego njegovi građani ili što su sluge, nego njegova vojska i nadničari, nego upravitelji njegovih dobara.

Ipak, Isus namjerno ne uspoređuje kraljevstvo Božje s kraljevstvom ljudskim i za to mora postojati ozbiljan razlog. U međuvremenu, njegovi slušatelji nestrpljivo očekuju objašnjenje kraljevstva nebeskoga jer ne znaju o čemu je riječ: je li o raju, o Izraelu, o Hramu ili o izabranome narodu, a možda o nekom drugom narodu, nekoj drugoj zemlji, nekom dalekome kraljevstvu. Dok se sve ovo događa, Isus je na otvorenome i gleda pšenicu kako klasa na njivi pa zadovoljno odgovara: „Evo što je kraljevstvo nebesko: Veleposjed u kojemu zemljoposjednik ima dobre njive, dobro sjeme, dobre sluge, ali pospane nadničare i podmukla neprijatelja.“

Kristova njiva

Svatko tko je radio na zemlji zna da je urod najbolji po sredini njive, tamo gdje se najbolje oralo, najviše gnojilo i bacalo najbolje sjeme. Uz međe su klasovi obično mali i slabi. U Isusovoj prispodobi, međutim, najslabija pšenica isklasala je tamo gdje se očekivao najveći urod. Što se dogodilo da na dobroj, plodnoj, vlažnoj zemlji podbaci sjeme koje nije smjelo podbaciti svoj urod?

Dva su glavna razloga za zemljoposjednikovu lošu žetvu. Prvi i glavni razlog je taj što su njegovi nadničari spavajući izložili sjeme opasnosti, a drugi je što je zemljoposjednikov mrzitelj (EHTHROS) iskoristio tu prigodu i po najboljoj zemlji ubacio najgori korov (ne kukolj jer kukolj spada u porodicu divljih tulipana i na grčkome znači BARKULA, dok je ZIZANIA, o kojoj piše evanđelist Matej, korov koji otežava obradu tla, njegu usjeva i žetvu te pogoduje brojnim biljnim bolestima, alergijama i trovanjima kod ljudi).

Nadničari su ljudi koje je zemljoposjednik izabrao da mu rade na njivi. Takvi su, dakle, plaćeni  raditi umjesto zemljoposjednika. U međuvremenu, gospodar zemlje ih je poučio i dao im naputke što im je i kako činiti da mu urodi ljetina. I oni su pristali na sve što im je gazda zapovjedio s nagodbom da će biti plaćeni onoliko koliko se budu trudili, a budu li slijedili gospodareve naputke, veliki je urod na pomolu za zemljoposjednika, ali i velika nagrada za nadničare. Isus uspoređuje sebe sa zemljoposjednikom, a nadničare sa svima onima koji rade u njegovoj Crkvi. Stoga, svatko ima svoju ulogu koja je hijerarhijski raspoređena po cijeloj Crkvi, baš kao po njivi da svatko obrađuje i radi slijedeći naputke Gospodara.  

Nadničarska neodgovornost

Jedan od glavnih naputaka zemljoposjednika bio je ne odmicati se od njive i bdjeti nad klicama koje niču iz zemlje. Međutim, nadničari i radnici na njivi nisu slijedili ovu naredbu i tako umjesto ozbiljne zadaće površno su odradili svoj posao i pritom izložili sjemena brojnim opasnostima. Ovaj, naoko nečujan, propust radnika kobna je posljedica za sjeme jer zemljoposjednikov plan se više ne odvija onako kako je zamišljen i dogovoren. Isus uspoređuje svoje neodgovorne učenike s uspavanim nadničarima. Usporedba ne izgleda bezazlena ako znamo da je radnicima prvotna zadaća odraditi ono što od njih očekuje njihov gospodar. Znači li to da su gospodareve sluge neposlušni ili beskorisni? Ne, nego neodgovorni. Evo zašto:  

Dok nadničari spavaju, netko drugi bdije nad gospodarevom njivom. Gospodarev mrzitelj, za kojeg nadničari znaju, danonoćno bdije nad njegovom njivom dok ne ugrabi priliku uskočiti i upropastiti sve ono oko čega se gospodar trudio i do čega mu je stalo. Gospodarev mrzitelj je izabrao najbolju zemlju i najplodnije tlo gdje će posijati svoj korov i pošto ga je posijao, povuče se, kaže Isus. Tako u utrobi, u srcu zemlje zajedno s pšenicom, koja će hraniti cijeli svijet, niče i otrovni korov koji joj otima minerale, vodu i svjetlost kako bi joj usporio rast, otežao jedrenje i učinio ju što kržljavijom, slabijom i što beskorisnijom. Isus opisuje svojega mrzitelja kao nekoga tko ne pokazuje svoje neprijateljstvo otvarajući bojno polje protiv gospodara, nego onoga koji, zahvaljujući Isusovim radnicima, tajno sije korov i onda se povlači da sve i dalje izgleda netaknuto, u pravome redu i skladu, a zapravo baš u tom „najboljem redu“ začinje se veliki nered. Znači, mrziteljeva moć nije tolika da bi se otvoreno sukobila sa Zemljoposjednikovom, ali mu je taktika duboko promišljena i do u detalje isplanirana da se iza svega onoga što naoko izgleda skladno, mirno, plodno i rodno, krije tragičan rezultat.

Crkva kao Kristova njiva neprestano biva sijana i obrađivana. Zato ju Isus ne uspoređuje sa zemaljskim kraljevstvom koje jednom bude i nestane, nego ju gleda kao posjed, kao zemlju koja se neprestano obnavlja (Ecclesia semper reformanda) i na kojoj svi rade pa ako jedna ljetina propadne, novače se snage da sljedeća sezona donese urod. Ali, bez rada i odgovornosti nema ni uroda. Zato Isus vapi nad svojim radnicima: - Bdijte i molite! Jer kad se bdije, onda se i čuva i kad se moli, onda se i radi na njivi Gospodnjoj koja je kraljevstvo nebesko. I apostol Pavao je primijetio sličan nemar u Kristovu kraljevstvu pa upozorava Crkvu u Rimu: - Braćo, sestre... kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetomu. To opet znači ne komotnost, bezbrižnost, pospanost... ne sklonište gdje se može sjesti, na miru jesti, otpočinuti pa polako nastaviti dalje... nego danonoćni rad, rad bez prestanka, pod neprestanim svjetlom pravednosti da se brižno bdije prema dogovoru i da se obvezani posao izvrši po Gospodarevu planu. A onda, kada se jednoga dana u miru sjedne za stol sa svojim Gospodarem u čistoj i posvemašnjoj radosti što je žetva na kojoj se radilo urodila tridesetorostrukim, šezdesetorostrukim i stostrukim urodom, bit će bjelodano da je Kristov plan kojega već od Uzašašća vodi Duh Sveti u potpunosti ispunjen. Amen.