(Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32)

XXVI. NEDJELJA KROZ GODINU

Elegantna neposlušnost i drska poslušnost


Svaki put kad slušamo Isusove prispodobe ostajemo zadivljeni, kako su one jasne i precizne, kako kroz sliku i usporedbu iz svakidašnjeg života šalju jasnu poruku, kako pogađaju Isusove slušatelje, ali i nas danas, izravno u srce.

Foto: Miroslav Gracić

Foto: Miroslav Gracić

Piše: Anto Orlovac

Uvod u pokajnički čin

Poznata je misao ruskog književnika Aleksandra Solženjicina kako granica između dobra i zla ne prolazi granicama država, rasa ili ideologija, nego kroz svako ljudsko srce. To znači da nijedan čovjek nije niti posve dobar, niti posve zao. Jedno i drugo je u nama često izmiješano. Znamo težiti za dobrim, a ne učiniti ga, obećati pa ne izvršiti, znamo odbiti učiniti što učiniti treba, pa se ipak predomisliti i učiniti. To naše ponašanje Isus je u današnjem Evanđelju oslikao pričom o dvojici sinova koje otac šalje na posao u vinograd. Ni jedan ne ostaje kod svoga prvotnoga stava, iako su im stavovi različiti. Svjesni svojih slabosti i pogrješaka, ne osuđujmo druge, jer ne znamo što je u čijem srcu. Radije se s povjerenjem u iskrenom pokajanju utecimo Božjem milosrdnom srcu. Onda ćemo moći plodonosno slaviti ova sveta misna otajstva.

Svaki put kad slušamo Isusove prispodobe ostajemo zadivljeni, kako su one jasne i precizne, kako kroz sliku i usporedbu iz svakidašnjeg života šalju jasnu poruku, kako pogađaju Isusove slušatelje, ali i nas danas, izravno u srce. Isus nikada ne govori apstraktno. Cilj mu je uključiti slušatelje da razmišljaju, da sami donose zaključke. Tako čini i u današnjoj priči o dvojici sinova koje otac želi poslati na rad u vinograd. Vinograd je tako čest motiv kod Isusa (eto i prošle smo nedjelje slušali priču o radnicima u vinogradu i njihovoj plaći). Nije to slučajno. Isus svakako ima na umu svetopisamsku riječ: „Vinograd Gospodina nad vojskama dom je Izraelov“ (Iz 5,7). O tome je vinogradu riječ; o ponašanju doma Izraelova prema svome Bogu. Jedan od sinova osorno odbija posao i reče ocu u brk da neće u vinograd, ali kad je malo promislio, promijenio je stav i otišao, drugi pak glumi spremnost; sve lijepo „medi“, obećava ocu, ali ne izvrši obećanja. Prvi je drsko poslušan, a drugi elegantno neposlušan. Isus se obraća izravno slušateljima i poziva ih da prosude koji je od dvojice sinova izvršio Očevu volju. Oni ispravno prosuđuju da je to onaj koji u riječima nije bio ugodan, ali je djelom ipak na svome mjestu.

A Isusova priča tiče se upravo slušatelja. Nije zapravo riječ tamo o nekoj braći, nego o njima samima. U toj će se braći sami prepoznati. Isus ih dovodi do toga finom psihologijom. Kad se opredijele za jednoga od braće, lako će uvidjeti rade li i on slično, i što valja mijenjati u njihovu stavu i ponašanju. Tako oni neće to doživjeti kao nešto što im je Isus izvana nametnuo, nego su do toga došli svojim vlastitim razmišljanjem i odlukom. Međutim, ono Isusovo pitanje: „Što vam se čini… koji od te dvojice izvrši volju očevu?“ (Mt 21,28-30) upravljeno je po Crkvi i svakomu od nas koji ovo danas slušamo. Pogledajmo ta dva sina, ta dva lika, ta dva načina ljudskoga – i našega – ponašanja.

Elegantna neposlušnost

Evo najprije onoga što hitro obećava ocu i odgovara: „Evo me gospodaru!“ (r. 30). Zlatan momak, rekli bismo, lijepo odgojen, ne želi protusloviti ocu. Učtiv u ophođenju, zna da oca valja slušati, da nije lijepo usprotiviti mu se i izazvati svađu u kući. Nažalost, ima jednu jedinu manu, ali ona briše i prekriva sve ovo lijepo: on je neiskren, sve to lijepo obeća, ali ne misli tako, to je lažno obećanje. Ništa, dakle, od njegove dobrote i dobra odgoja! Nije li on slika tolikih kršćana, slika nas samih u mnogim prilikama. Na obećanju brzi, a na izvršenje zaboravimo! Pogledajmo to u nekoliko primjera.

Primjer prvi: Roditelji dolaze župniku tražeći da im krsti dijete koje se rodilo. Pa oni su katolici, kako bi mogli držati „nekrsta“ u kući? U obredu krštenja svećenik im ovako potiče: „Vi tražite krštenje za svoje dijete. Time se obvezujete da ga odgajate u vjeri kako bi živjelo prema Božjim zapovijedima, ljubilo Gospodina i svoga bližnjega, kao što nas je Krist učio. Jeste li toga svjesni?“ I, naravno, oni uglas spremno odgovaraju: „Jesmo!“ A kako to izgleda u stvarnosti? Dijete zna krenuti u školu, a nije naučilo ni znaka križa, ni Očenaša; ništa ga roditelji nisu naučili: „Pa imaju vjeronauk u školi, neka tamo uči!“ A vjeroučitelji dobro znaju kolika je razlika između onih koji su nešto o Bogu naučili u najranijoj dobi od svojih roditelja i onih koji nisu. Onda se roditelji opet jave pred Prvu pričest i krizmu djeteta, jer red je i to „obaviti“, i nestaju iz crkve, zajedno sa svojim roditeljima. Takav su im primjer roditelji dali. Nisu li oni jasno rekli Bogu kao onaj sin ocu: „Evo, me gospodaru!“, ali u vinograd otišli nisu?

Primjer drugi: Zaručnici dolaze na vjenčanje. Sve ima biti svečano, što svečanije, mnoštvo uzvanika, mnoštvo auta, svirači, mlada nakićena k'o paun, orgulje sviraju, cijela župa mora znati da se oni vjenčavaju. U obredu vjenčanja pita ih svećenik: „Jeste li spremni da se u braku za svega svoga života uzajamno ljubite i štujete?“ i: „Jeste li spremni s ljubavlju primiti od Boga djecu i odgajati je po zakonu Krista i njegove Crkve?“. Drugim riječima: jesu li spremni kao kršćanski supružnici ispunjavati svoju zadaću u braku i obitelji, u Crkvi i svijetu i trajno ostati vjerni svojim obećanjima. Oni spremno odgovaraju s „da“. Kad bi rekli „ne“, zna se, svećenik ih ne bi smio vjenčati, moglo bi biti neprilika. A nerijetko uskoro nakon toga počinju prve svađe i sukobi, ona prijeti da će se vratiti roditeljima, on da će je napustiti, za djecu – ako ih uopće ima – nitko kao da se i ne brine. Na dana obećanja više i ne misle. Rastave među katolicima, nažalost, nisu puno rjeđe nego među onima koji to nisu. Ljubav i međusobno poštovanje brzo se istope, obećana međusobna ljubav, rađanje i odgoj djece ispadne kao „obećanje ludu radovanje“. Ne rekoše li i oni Bogu: „Evo me, gospodaru!“, ali u vinograd ne odoše?

Primjer treći: Da ne bismo mi svećenici samo drugima dijelili lekcije, jer Isusovu duhu ništa nije više strano negoli takav stav, i nama se zamisliti nad Isusovom pričom i porukom. Tiču se one i nas „duhovnih osoba“, biskupa, svećenika, redovnika i redovnica. Na ređenju za đakona odnosno svećenika pitao nas je biskup-zareditelj, jesmo li spremni njegovati duh pobožnosti, biti ljudi molitve, dostojno slaviti sveta otajstva, moliti Božanski Časoslov za Crkvu i sav svijet, biti revni suradnici biskupa u poslušnosti i poštovanju. I opet je – a kako bi drugačije – odgovor pozitivan: „Spreman sam!“ A tko od nas svećenika smije za sebe ustvrditi da je to obećanje do kraja vjerno izvršio? Nije riječ samo o onima što napuštaju svećeničku službu, nego i o onima što je obavljaju, ali ne onako kako su obećali. Časoslov - što je to?; misa – što brže, kao da se trudimo postaviti svjetski rekord u brzini; vjeronauk – kad se baš mora; rad u uredu – ako me vjernici „ulove“… U vinogradu se radi, a ne planduje, inače i za nas vrijedi: „Evo me, gospodaru!“, a od posla ništa, ili uradimo kao da i nismo.

Primjer četvrti: Časna sestra polaže zavjete. Duga priprema: kandidatura, pa novicijat, i konačno zavjeti. Najprije privremeni, pa nakon nekoliko godina i doživotni. Obećava Bogu živjeti prema evanđeoskim savjetima, točnije prema trostrukom zavjetu: siromaštva, poslušnosti, evanđeoske čistoće. Sve je dobro dok poglavarica odredi ono što rado čini. A kad treba uraditi nešto teže, nešto što nije tako „ugledan posao“? Onda neka to učini neka druga sestra, jer nije baš isto biti katehistica i orguljašica, ili – recimo – kuharica, vrtlarica ili vratarica. Je li to onda u duh zavjeta koje smo slobodno odabrali i Bogu obećali? Nema li i tu podosta onoga: „Evo me, gospodaru“, ali vinogradu od toga malo koristi?

Svima nam Isus danas postavlja pitanje: „Što vam se čini?“. Ako pošteno mislimo, morali bismo odgovoriti da nismo takvi kakvi bismo morali biti, za kakve smo se na početku izdavali. A to nam je onda poziv da se potrudimo to ispravljati i na bolje mijenjati.

Drska poslušnost

Iako bismo se lakše prepoznali u tome sinu, pogledajmo samo kratko i ponašanje onoga drugoga. On gotovo grubo i drsko odgovara ocu: „Neću!“ Svome ocu tako reći, kakva bezobraština! Još u ondašnjem shvaćanju, gdje očevoj nije bilo pogovora. Njemu se „neću“ nije smjelo reći. Otac ga je mogao najuriti iz kuće, kazniti, ali otac iz Isusove priče ništa od toga nije učinio. Tko zna, možda je taj sin toliko puta poslušao oca, a njegov brat izigravao i oca i njega, pa je morao raditi i njegov dio posla. Sad mu je „prekipjelo“, pa tim svojim odbijanjem želi postići da i onaj drugi brat stvarno pođe raditi. Znamo samo da se poslije ipak predomislio, otišao i uradio posao, i tako oca poslušao.

I ovdje nas je Isus htio poučiti, da ljude ne prosuđujemo na prvi pogled, samo po vanjštini. Nikada ne znamo što je u čovjeku, zašto on postupa na određeni način, kakav je imao (ili nije imao) odgoj, iz kakvih prilika dolazi, što je sve proživio. Bogu je draži netko tko se ne priznaje vjernikom, ali se trudi živjeti u skladu sa svojim uvjerenjem i sa svojim odgojem, dakle po svojoj savjesti, nego onaj koji se za vjernika izdaje, ali to zapravo nije. Za one prve uči i Drugi vatikanski sabor, da ispravno postupaju pred Bogom. Neki cijeli život, svjesno ili nesvjesno traže Boga i možda ga tek na kraju nađu. A to hoće li ga stvarno naći i prihvatiti nerijetko ovisi o nama koji „radimo u vinogradu“, o našoj vjernosti preuzetoj zadaći. Jer, kako čusmo u današnjem prvom čitanju: i pravednik se može odvratiti od svoje pravednosti, a i „bezbožnik“ se može odvratiti od svoga krivoga puta (usp. Ez 18,26-27) i zadobiti spasenje. Brate i sestro, spadaš li u „pravednike“, ustraj u svojoj pravednosti; spadaš li u „bezbožnike“, prestani činiti zlo i čini pravicu, pa će i za tebe biti spasenja: „živjet ćemo i nećemo umrijeti“ (r. 28) – reče nam danas riječ Gospodnja.