(Iz 5,1-7; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43)

XXVII. NEDJELJA KROZ GODINU

Svi smo dužni obrađivati „njivu Gospodnju“


Crkvi je itekako stalo do izgleda njezinih članova, jer joj nije svejedno kako ćemo se kao učenici Kristovi predstavljati svijetu.

Foto: Miroslav Gracić

Foto: Miroslav Gracić

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin

Po čitavoj zemlji odjekuju pozivi kojima se traže više čovječnosti u politici, ekonomiji, društvu... Mi to razumijemo, jer svi pomalo u svim porama društva razaznajemo određeni nedostatak osjećaja za opće dobro, za zajednicu, društvo i državu. Posebno se primjećuje određena devalvacija vrijednosti u susretu s čovjekom, onim našim bližnjim koji živi na rubu društva i za čije mišljenje jedva tko pita. Ipak, moramo priznati kako smo se u zadnjim nevoljama povodnja koji je pogodio velike dijelove naše zemlje i susjedstva, pokazali da kao pojedinci još uvijek imamo osjećaja prema bližnjem u nevolji, barem kada je riječ o pružanju materijalne pomoći. Nadam se da ta mala donacija putem telefona ili pružena direktno u ruke nevoljniku, nije učinjena samo zato da umirimo vlastitu savjest ili da odagnamo nesreću s vlastitog praga. Time pokazujemo svoju humanost, a kao vjernici, bilo kao pojedinci bilo kao zajednica (župna, redovnička, školska, crkvena), očitujemo samo ono što Bog od nas očekuje.

Zato neki, očito zabrinuti za obraz zajednice, upućuju pozive da malo više poradimo na svom imidžu, da budemo privlačni svima, a posebno mladima, jer oni su budućnost Crkve i naroda.

To su savjeti koji nam povremeno upućuju zabrinuti članovi naših pastoralnih vijeća u župi, ali i drugi pojedinci, poglavarice i poglavari redovničkih zajednica, svećenici, biskupi i pojedini laički aktivisti u Crkvi. U samostanima se redovnice i redovnici upinju pokazati veličinu svoga poziva kako bi time oduševili mlade da im dođu i prihvate njihov način redovničkog života. A i svijet ima svoje poglede i želje koje često glasno artikulira. Kada je primjerice riječ o papi, onda bi svi željeli vidjeti nekog svoga papu kao jednostavnog čovjeka koji bi najprije trebao biti malo zabavan za medije, a koji bi zatim u susretu sa svijetom morao zračiti vedrinom i osmjehom (tako smo nekako iščitavali želje nekih medijskih izvješća za vrijeme konklava nakon što se papa Benedikt XVI. povukao sa službe).

Da se ne zamjerimo...

Zašto naše vrijeme toliko čezne za tim da vidi više ljudskosti u našoj Crkvi? Možda je i u nama samima prisutan određeni strah da ne budemo potisnuti na društvenu pozadinu, jer taj isti svijet nam stalno šalje poruke da ne bismo smjeli u sekularnom društvu izlaziti iz sakristije i svoga zatvorenog prostora?! A mi kao da to nekako prihvaćamo, pa se u svijetu posvećujemo više šutnji da nam se sugovornici ne osjete uvrijeđenima, jer kada se neki uvrijede, postaju goropadni. Zato netko s određenim osjećajem razboritosti pomisli da je bolje šutjeti i trpjeti, kao da i ne vidimo da neki drugi najamnici prevrću po njivi Gospodnjoj. Zato se teško primjećuje kako je malo onih koji u suvremenim pitanjima vjere i morala izlaze u javnost s jasnim kršćanskim načelima. Možda se jednostavno neki ne žele isticati ili čekaju da to opet odrade biskupi, svećenici i drugi crkveni službenici. Kada se neki aktivni politički djelatnici (mislim na one koji se deklariraju kao kršćanski vjernici) javljaju povremenim istupima u političke svrhe, onda je to javljanje često uvijeno, da ne upadneš u oči ili da ti netko ne prilijepi neki naziv kao npr. „homofob godine“, ma što god to značilo. Zato kod mnogih u nastupima nema jasnih stavova, a usput računaju da je Bog ionako dobar, pa se neće ljutiti ako se malo izvan okvira radi ponešto „na crno“, onako za sebe ili za stranku. Kakvo onda čudo da uz takve stavove pojedinih članova Crkve netko i na nas gleda kao na „nepotpune ljude“. Poruke koje nam šalju govore da vjernik (kršćanin) ne može biti „potpun“ čovjek, navodno zato što smo sputani nekakvim zapovijedima i crkvenim zakonima, pa ne znamo dati oduška sebi, barem ne na onakav način kako to oni k'o biva „slobodni i prosvijećeni“ umiju.

Kršćanin u svijetu

Je li kršćanin doista daleko od života, ukočen čovjek, komičan tip, karikatura od čovjeka? Apostol Pavao jasno govori kako to nikako ne smije biti. Ne trebamo se bojati da ćemo u svom čovještvu zbog svoje vjere i opredijeljenosti za Krista biti i u čemu uskraćeni. Pavao misli da će upravo ovo oduševljenje za Krista dovesti do toga da ono što je ljudsko u nama dođe do izražaja, da sjaji u svijetu. Jer Krist nas je pozvao na slobodu i životnu radost koju nam nitko ne može uzeti. Zato on poziva vjernike zajednice u Filipima: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu. Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala - to nek vam je na srcu!“ (Fil 4,4-9). I kršćanin ima briga svake vrste, kao što ih imaju i drugi ljudi u svijetu. On ih ne može jednostavno otresti sa sebe. Ali ipak nešto može. On svoje brige i probleme može prostrijeti pred Boga koji je živ i tako blizu nama. Kršćanin u toj Božjoj blizini i u zajedništvu s Kristom pronalazi mir i unutarnju slobodu. Zato sve ono što čini u Božjoj blizini i pod njegovim okriljem, postaje jasno, čisto i dobro.

Otkucao je sat

Časni Ljudevit iz Granade (1505.-1588.), poznati propovjednik svoga vremena i pisac duhovnih djela, koji je svojim spisima imao veliki utjecaj na katoličku duhovnu literaturu sve do u naše vrijeme, u jednom svom primjeru o duhovnom životu govori o nekom čovjeku koji je nakon svakog otkucaja sata običavao reći: „O moj Bože, otkucao je još jedan sat od malo onih sati koji sačinjavaju moj život, i za nj ću jednom morati odgovarati pred tvojim sudom“.

Središte zvanja

Poruke koje su do nas dopirale iz Južne Koreje, gdje je papa Franjo bio u pastoralnom pohodu, doista su jasne. On je tamo u susretu s redovnicima 16. kolovoza progovorio o posvećenom životu, te je rekao kako ne trebamo zatvarati oči pred stvarnošću kakva jest:

„Iz iskustva znam da život u zajednici nije uvijek lagan, ali je providnosno tlo za formaciju srca. Unatoč sukobima i teškoćama, upravo smo u životu u zajednici pozvani rasti u milosrđu, strpljenju i savršenoj ljubavi. Siromaštvo u posvećenom životu je zid i majka. Zid je jer štiti posvećeni život, a majka jer mu pomaže rasti i vodi ga na pravi put. Licemjerje posvećenih muškaraca i žena koji polažu zavjet siromaštva ali žive kao bogati, vrijeđa duše i šteti Crkvi. Zamislite koliko je opasna kušnja da prihvatimo čisto funkcionalni i svjetovni mentalitet koji navodi na to da svoju nadu polažemo samo u ljudska sredstva, i koji uništava svjedočanstvo siromaštva koje je naš Gospodin Isus Krist živio i čemu nas je poučio.“ Prethodno je Papa upozorio da se u središtu zvanja nalazi radost zbog sigurnosti da nas Bog voli. „Samo ako je naše svjedočanstvo radosno moći ćemo ljude privući Kristu. Ta je radost dar koji se osnažuje životom molitve, razmatranjem Riječi Božje, slavljenjem sakramenata i životom u zajednici. Kada to nedostaje, pojavljuju se slabosti i teškoće koje zatamnjuju radost koju smo tako intimno upoznali na početku svoga puta.“

Grožđe, a ne vinjaga

Naravno da se ove upute tiču i svih onih koji su okupani krsnom vodom i obilježenih svetim pomazanjem. Naravno da novi Božji narod koji je sastavljen od Židova i Grka nije bolji od starog Izraela?, jer svi se nalazimo pred sudištem Božjim. Ima li onda neke razlike? Razlike ne bi bilo da nije došao Krist koji je podnio smrt na križu; ubijen je, ali ipak živi. Njegova nas ljubav obvezuje, tako da smo uvijek dužnici Božji. Dok smo u svijetu radimo na njivi Gospodnjoj i u njegovu vinogradu. Prorok Izaija na zoran način govori o tome: Gospodar se vinograda svim silama trudi oko svoga vinograda da bi dobio dobar urod. A na kraju primjećuje: „Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi?“ Očito prorok prigovara izabranom narodu da je postao labilan u svojoj vjeri i da ljudi nikakav dobar urod ne mogu dati od sebe. A Bog to ne može dopustiti. Bog previše voli svoj narod da bi to dopustio. Božji sud i njegovu pravednost ne treba gledati kao kaznu nego novu priliku kao milosnu ponudu, a to je mogućnost povratka i obraćenja Bogu kako bismo doista donijeli dobar urod.

Bog je vlasnik

Isus u prispodobi govori isto tako o vinogradu i radnicima u vinogradu. Tu su zatajili oni koji su imali poseban zadatak i odgovornost koju im je dao gospodar vinograda. Nevjerni najamnici ne samo da su zlostavljali one koje je kao glasnike slao vlasnik vinograda da uzmu doprinos koji mu pripada, nego su i njegova vlastitog sina zlostavljali i ubili. Govor nam je jasan: Isus je utjelovljeni Božji Sin koji je došao na svijet „svojima dođe, a njegovi ga ne primiše“. Kazna će biti ta što će gospodar vinograda povjeriti svoj vinograd drugom narodu koji će mu davati urod u svoje vrijeme. Ali ipak se na koncu ne govori o kazni i propasti nego o pozivu na obraćenje i novi početak onih koji su bili zakazali u svom radu i svom životu.

Odnose li se ove riječi i na nas? Naravno! Mnogi bi najamnici željeli zauzeti Isusovo mjesto, ali ne da služe nego da vladaju. To je kušnja koja ne zahvaća samo pretpostavljene, one koji predvode zajednicu, nego i svakog člana Kristove zajednice. Svatko se može iznevjeriti Bogu i podleći kušnjama pozivajući se pritom na ime Isusovo. Slobodno se smijemo upitati koliko smo puta u svom životu bili nevjerni za poruku spasenja i milosti koju nam je Bog darovao. Valja nam paziti da u vinogradu koji nam je povjeren ispunimo zadaću, da se ne iznevjerimo pozivu i poslanju kako nam vinograd ne bi bio oduzet i povjeren drugima. Samo ako ostanemo povezani s Kristom, nećemo zakazati pred Bogom. On onomu koji vjeruje i ljubi daruje dobar urod u srcu, a tada mu nijedna žrtva i nijedna molitva pred Bogom neće biti izgubljena. A to je ona radost koja se vidi i koja je privlačna za sve koji Boga traže.

Molitva vjernika: (Sveopće molitve vjernika, I., KS 1995.)

Pomolimo se nebeskom Ocu neka nam dade snage da budemo vjerni i uvijek spremni činiti dobro. Recimo zajedno:

Daj da ti budemo vjerni, Gospodine!

  1. Svojoj Crkvi udijeli da uvijek ostane tvoj dragi vinograd pun plodova, molimo te.
  2. Onima koji predvode tvoje vjernike: papi, biskupima i svećenicima, daj da ne gledaju svoji korist, nego zajedničko dobro vjernika, molimo te.
  3. Našoj domovini daj da u svojoj obnovi ima pred očima obnovitelja ljudskog roda, Sina Božjega, molimo te.
  4. Zalutalima, grješnicima, odmetnicima, podaj da se obrate i žive životom djece Božje, molimo te.
  5. Našoj župnoj (liturgijskoj) zajednici daruj odanost tvome Sinu, a našim pokojnima vječnu sreću u nebu, molimo te.

Primi, Gospodine, naše molitve koje smo ti s povjerenjem uputili i daj da se diljem svijeta umnoži broj tvojih prijatelja. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.