Piše: Perica Majić

Biblija strogo naglašava čovjekovu posebnost pojmom „stvoren na Božju sliku“. Čovjek nije samo naravno, nego i vrhunaravno biće, oplemenjeno božanskim odlikama jer u sebi sadrži i duhovne vrijednosti koje kod životinja nema. Čovjek posjeduje i dar slobode koja nadilazi svaki postojeći instinkt u životinjama te stoga njegova „priroda“ nije pravocrtno kretanje unaprijed zadanim zakonitostima. Čovjek u sebi ima i osjećaj za dobro, ne samo dobro za sebe samoga, nego i dobro za drugoga. Kvalitetete koje smo nabrojali: božanske vrijednosti, dar slobode, osjećaj za dobro jesu stvarnost koja svoj vrhunac ima u jasnoj prisutnosti izvora od kojih one potječu, a to je Bog sam. Bez Boga je čovjek lutalica koja neprestano glavinja unutar uskih zidova tjelesnosti i ograničenosti. Čovjek nije miran bez Boga u svojem životu i ako Njega tamo nema, prisiljen je praviti sam sebi pogrešna božanstva kojima se kratko klanja i nakon nekog vremena traži nešto drugo.

Zaštitnik ubogih

Današnje prvo čitanje donosi tri zabrane i jedan propis: ne tlači pridošlicu, ne cvili udovice, ne postupaj kao lihvar te vrati ogrtač siromahu prije zalaska sunca. Sve četiri odredbe upućene su za dobro slabijega i prema drugomu. Jer ljudska veličina za Boga nije nikada gaženje preko obzira slabijih. Bog se u današnjem čitanju predstavlja kao zaštitnik slabijih i pritom nam svima šalje poruku kako bismo znali procijeniti vlastito postupanje prema drugima. Doista, samo izabranje izraelskog naroda jest čin Božje slobode u kojoj On prati svojom ljubavlju one koji nisu predstavljali nikakvu ni vojnu, ni političku ni ekonomsku silu. Samo zbog Božjega slobodnog izabranja Izrael postaje velik. Ako bolje pogledamo, vidjet ćemo da se i najizvrsniji dokaz Božje ljubavi događa, ne u središtu ljudskih moći, nego u zabačenoj pećini. Božji čin i njegovi zakoni taksativno nabrojani na stranicama Biblije danas nam govore koliko je naše ponašanje drukčije i različito od Boga.

Napredak i nazadak civilizacije

Promotrimo sebe i svoje postupke. Koji je kriterij da smo s nekim dobri, koga na ulici pozdravljamo; što nas uopće pokreće na aktivnost i koja je logika po kojoj živimo? Najčešće je za sva ta pitanja odgovor u ljudskoj sebičnoj težnji za hedonističkim priskrbljivanjem zemaljskih dobara. Prijatelje biramo po načelu koristoljublja, ruke na pozdrav dižemo kada se susretnemo s onima za koje znamo da su veći, jači, bogatiji i sposobniji od nas; pokreće nas želja za imati, a ne biti; a logika našega života je najčešće traženje kratkotrajne ugode. Sebi sami pišemo zakone koji nemaju osjećaja za slabije, a čovjek u svojoj tjelesnosti danas pokušava biti mjerilo. Vidimo koliki je golemi jaz između Božjih i naših zakona: Bog nas opominje kada budemo slijepi za potrebne, a danas je „poželjno“ biti slijep za druge jer to sprječava „napredak“ civilizacije. U sebi brišemo božanske odlike kako bismo od razuma mogli napraviti surovo oružje koje će donijeti toliko patnje. Čovjek je potpun tek onda kada dopusti samom sebi priznanje da je bez Boga ipak slabo i krhko biće koje ne zna ništa drugo nego isprazno proživljavati svoje dane kupajući se u suzama drugih. Tek kada naš život postane bogatstvo života naših bližnjih, postat će onda život u punom smislu te riječi. Živimo li tako da se znamo darivati i na koga u ovom trenutku mislimo?

Ljubav i zakon

Zakon Izraelaca imao je 613 propisa: 248 zapovijedi i 365 zabrana. Pravovjerni Izraelac proživljavao je svoje dane pazeći da ne prekrši koju od tih zapovijedi. Istina, teško je očekivati da je svaki Izraelac znao sve zakone napamet, ali oni su svakako postali i dio mentaliteta unutar Izabranog naroda. Dakle, Isusu dolaze oni koji se drže zakona i postavljaju mu jedno jednostavno, ali i teško pitanje: „Koja je zapovijed najvažnija u zakonu?“, i danas ga iskušavaju pokušavajući mu pronaći nedostatak koji će za njih biti razlog da ga narod odbaci. Isusov odgovor jest cjelokupni sažetak razloga njegova dolaska na ovaj svijet. U svoj odgovor farizejima Isus sažima cjelokupnu poruku Radosne vijesti koju je ljudima donio: Ljubi Boga i ljubi bližnjega. Tolike su riječi o njemu napisane... Koliko je samo filozofskih tekstova u svojim dugačkim rečenicama pokušavalo opisati događaj Isusa Krista; koliko li je propovijedi o Kristu izrečeno, a On u svojoj jednostavnosti, kao naizvrsnija Ljubav, nije ništa drugo činio nego djela ljubavi i o ljubavi govorio. Ljubi Boga svojega svim umom, srcem i dušom jest prva Kristova zapovijed koja želi u to otajstvo uključiti cjelokupnog čovjeka sa svim naravnim i vrhunaravnim vrijednostima. Bog treba zahvatiti cijelo moje biće da nijedan dio mene ne ostane izvan Njegova utjecaja, zbog toga se moje znanje o njemu ne smije kretati samo u području površne teorije o nekoj stvarnosti, nego to znanje o Bogu treba biti moj pokretač prema dobru za druge.

Znati, ljubiti i živjeti

O Bogu i Sotona jako puno zna, ali ga ne voli. Zna više od svakoga čovjeka o riječi zapisanoj u Bibliji, ali nije vjernik jer nema Ljubavi. Kolike smo osobe školovali na našim teološkim sveučilištima, da bi oni stekli samo znanje, ali srce i duša im ostadoše nezahvaćeni. Koliki o Bogu toliko znaju, a deklariraju se javno kao ateisti ili agnostici. I mi nazočni na svetim misama svake nedjelje slušamo o silnim djelima Božje ljubavi, a toga u sebi nemamo. Prva Kristova zapovijed posebno je teška za nas službenike oltara koji stanemo za ambon u našim crkvama i u, ponekad predugim, propovijedima prosipamo znanje o Bogu, a ljubavi u sebi nemamo. Što je ta ljubav, po čemu je ona drugačija od današnjeg uvriježenog pojma ljubavi? Na to pitanje Krist odgovara drugom zapovijedi: „Ljubi bližnjega kao sebe samoga!“ On koji je malen došao na ovaj svijet i koji umire za svakoga od nas darujući neizmjernu vrijednost vlastite krvi jest ideal, mjerilo i najizvrsniji učitelj ljubavi. Jer nas Krist uči da ljubiti znači živjeti za drugoga; ljubiti znači prihvatiti drugoga; ljubiti znači podnijeti žrtvu za drugoga. Isus kaže da je to moj bližnji, ne kaže da su to samo moji roditelji, ili članovi moje obitelji, nego nas poziva da svoju ljubav koju nam je darovao i mi poklanjamo svima koje poznajemo i susrećemo. Dok slušamo današnje Kristove riječi o ljubavi, postavimo sebi pitanje koliko ljubimo jedni druge jer to je za nas najveći zakon... i po količini ljubavi koju imamo u svojem životu, jednom ćemo biti suđeni.