Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

Zadivljuje ljepota i lakoća kojom Psalam 33 gotovo kao usput razmišlja o Bogu Stvoritelju:

„Gospodnjom su riječju nebesa sazdana

i dahom usta njegovih sva vojska njihova.

Vodu morsku on sabire kao u mješinu

i bezdane stavlja u spremišta“ (Ps 33,6-7).

Kako Bog stvara? Teologija kaže: samom svojom voljom, svojom riječju. Bog nešto hoće, želi, naredi i to postaje. Prije toga nije postojalo, sada postoji. Ili filozofskim rječnikom rečeno: prelazi iz nebitka u bitak, iz nepostojanja u postojanje. Bogu pri tome ne treba nikakav materijal, kao majstoru kad nešto pravi; „materijal“ mu je Njegova vlastita volja i moć, Njegova riječ. U prikazu o stvaranju svijeta Biblija više puta ponavlja: „I reče Bog ... 'Neka bude!' I bi tako.“ Jedna jedina Božja riječ kao izraz Njegove volje dostatna je da nastanu nebesa i „sva vojska njihova“. Ova „vojska“ veliko je mnoštvo, kao kad se ono kaže: „Ide ih cijela vojska“, što će reći: toliko ih je mnogo! To su nebeska bića, anđeli, to je i ogromni svemir s nebeskim tijelima, što običavamo zvati „nebom“ ili „nebesima“.

Psalam spominje i „dah usta njegovih [Božjih]“. Sva živa bića imaju u sebi taj božanski dah koji je Bog udahnuo u njih. Kada Knjiga Postanka opisuje stvaranje prvog čovjeka, veli: „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša“ (Post 2,7). Taj Božji „dah života“ imaju u sebi i sve životinje: „A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!“ (Post 1,30). Bez toga Božjega „daha života“ nema života! Uostalom, i za čovjeka koji umire i upravo je umro kažemo: „Izdiše“ i „Izdahnuo je!“ U njemu više nema daha života, dakle nije više živ. Zapravo, cijeli čovječji život na zemlji razdoblje je između „u-dahnuti“ i „iz-dahnuti“.

A onda opet, čisto kao usput, okreće se psalmist zemlji, točnije silnim vodama na zemlji. Te silne vode su beskrajna mora. I danas nam mora i oceani, uza svu našu tehniku, izgledaju tako moćno. A za stare ono je bio simbol silne moći i ugroze zbog oluja koje se iznenada pojave na moru i mogu čovjeka stajati glave, ali i zbog ogromnih morskih bezdana u kojima borave različita bića i nemani. A Božja moć je tolika da on sve to silno more „sabire kao u mješinu“. Mješina je ondašnja verzija kante s kojom se nekoć išlo na izvor po vodu. Tako Bog može i more smiriti kao vodu „u mješini“. Ljudi vole izvore jer izvor nikada nikog ne ugrožava; dapače daje i podržava život. A Bog i morske „bezdane stavlja u spremišta“. Eto, takva je Božja moć!

Stvorenje pred moćnim Bogom treba imati veliki respekt, podsjeća pslalmist: „Zemlja sva neka pred Gospodinom strepi“ (Ps 33,8). I opet zadivljujućom lakoćom ponavlja istu misao i obrazlaže zašto to tako treba biti. Jednostavno zato jer je On Stvoritelj:

„Jer on reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori“ (r.9).

Pa kad čovjek strepi pred uzburkanim morem, kojim ne može gospodariti, i pred morskim nemanima, kako ne bi strepio i pred Bogom koji je sve to stvorio i drži na uzdi! Kad ono Isus utiša oluju na „moru“, na Genezaretskom jezeru, koje je mala točka u usporedbi sa silnim oceanima svijeta, narod se zadivljeno pitao: „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“ (Mk 4,41). A u Lukinu evanđelju: „A oni se prestrašeni u čudu zapitkivahu: 'Tko li je ovaj da i vjetrovima zapovijeda i vodi, i pokoravaju mu se?“ (Lk 8,25). Svjesni su da to čovjek ne može. Ni onda, ni danas. Što, primjerice, i danas čovjek može tsunamiju ili tornadima koji uništavaju sve pred sobom? Može samo kratkoročno predvidjeti tsunami nakon vrlo snažnog potresa ili najaviti uragane i tornada koji dan prije nego stignu, prateći njegovu putanju, ali zaustaviti ni jedno od njih čovjek nije u stanju. To može samo Bog, Onaj koji je to i stvorio. Zato je netko sjajno primijetio: „Na brodu koji tone nema ateista!“