Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

   Usred „slučaja Dodik“, koji evo traje od stoljeća prošloga kada je iz „boljeg dijela BiH“ zapuhao dašak svježeg vjetra na Balkanu iz pravca Laktaša, zanimljivo promišljanje dolazi iz Banje Luke, Nezavisnih novina, naime. „Republika Srpska previše je uložila u Milorada Dodika, a BiH mu je previše dala da bi otišao, a da za sobom ne povuče i Christiana Schmidta“, piše Darko Miličević Čkalja – ali uistinu ozbiljno, naslovivši svoj komentar Putuj, igumane!

Hoće li i gdje – iguman?!

  Pitanje je, međutim, putuje li – uistinu?! – iguman? Podno Trebevića, ma koliko povremeno pokazivali ljubav prema Ljubičici Bijeloj, i dalje se, usprkos njegovih naputaka starostavnih, drže zakona „kao pijan plota“. „Presuda Suda Bosne i Hercegovine u predmetu protiv Milorada Dodika konačna je i obvezujuća i mora se poštovati. Podvrgavanje sudskih presuda javnom glasovanju u suprotnosti je s vladavinom prava i neovisnošću sudskih tijela“, reakcija je tzv. službenog Sarajeva, iznimno inače usklađena s tzv. međunarodnim poklisarima što stoluju u multi-kulti bastionu, i kojima je Baja malo, ali samo malo – pokvario godišnji odmor.

   A, javno glasovanje, kako su ga, evo, krstili diplomati, zapravo je, dakako, referendum što se prema nakani eresovskoga vožda, koju je amenovala Narodna skupština RS-a, ima održati 25. listopada uz samo jedno pitanje: „Prihvaćate li odluke neizabranog stranca Schmidta i presude neustavnog suda BiH izrečene protiv predsjednika Republike Srpske, kao i odluku Izbornog povjerenstva BiH o oduzimanju mandata predsjedniku Republike Srpske?“

   Jasno, referendum je gotovo Miletovo drugo ime, a posezao je – te zatim odustajao – za tim rješenjem uglavnom iz psiholoških razloga, plašeći i nervirajući „mali Teheran“, ali i pokazujući (baš) tzv. međunarodnoj zajednici da hit Mitra Mirića Ne može nam niko ništa, ne samo rado pjeva, nego i – živi. Ovoga ljeta, dojam je, više nego ikad.

Bio jednom jedan (jedini!) referendum

   No, pitanje je: Je li uistinu jači (i) od sudbine?! Jer, presudni su dani pred njim, a ne – kako on uporno nastoji uvjeriti eresovske, ali i one prekodrinske Srbe – i Republikom Srpskom. Trenutačni je dojam kako netom ražalovani predsjednik manjeg bh. entiteta mora ići na sve ili ništa. Pitanje je, međutim, je li to „sve“, dakle održavanje listopadskog referenduma nešto što mu jamči (legitiman) povratak na političku scenu, a ne – makar pravno gledano – više-manje poluilegalan rad i dalje? Ili mu pak slijedi nova presuda? Zanimljivu je opservaciju na tu temu ovih dana promovirao mandatar za sastav nove vlade Republike Srpske Savo Minić, nakon što mu je, poslije iznenadne abdikacije Radovana Viškovića 18. kolovoza, smijenjeni Baja povjerio sastav novoga kabineta. „Predsjednik Republike Srpske još uvijek vrši funkciju predsjednika, da vam ne pričam pravne detalje. Ovdje je priča je li netko za ovo što nam se događa, odnosno je li za Schmidta i za sve što je nametnuto ili je za priču da Republika Srpska ide drugim pravcem, pravnim pravcem da nam se ne dogodi ono što se dogodilo Makedoniji“, misli Viškovićev nasljednik, napominjući da ukoliko buduća vlada ne bude imala legitimitet, to treba ostaviti institucijama da to utvrde.

    Slijedom čega treba podsjetiti kako Dodik, tj. koalicija okupljena oko njegova SNSD-a, ima komotnu većinu od 54 zastupnička mandata, od ukupno 83 u tamošnjem parlamentu. I u nedalekoj prošlosti laktaški je neprikosnovenik (o)lako posezao za referendumom. Uglavnom, doduše verbalno. Ipak, jedini referendum koji je doista održan bio je onaj 25. rujna 2016., sedam dana prije lokalnih izbora.

Sud drumom, Srpska šumom

   Referendumsko pitanje glasilo je: „Podržavate li da se 9. siječnja obilježava i slavi kao Dan Republike Srpske?“ Nisu, prije, evo, devet godina Srbi baš poletjeli braniti paljanske stečevine, tek ih je, naime, 55% izišlo na referendum. I, dakako, gotovo svi su bili da se u tamo ionako „svetom januaru“ slavi još i Dan Republike u paketu s krsnom slavom (Srpske) – Svetim arhiđakonom Stefanom. Nakon toga NS RS-a donijela je Zakon o Danu Republike, kojim je precizirano kako se „na osnovu potvrđene volje građana, 9. siječnja utvrđuje kao Dan Republike“.

  Nije to, međutim, impresioniralo Ustavni sud BiH – kronično, inače, brz! – pa je 28. ožujka 2019., postupajući po apelaciji devet bošnjačkih i hrvatskih zastupnika u Vijeću naroda RS-a, proglasio neustavnim i odredbe toga Zakona o Danu RS-a. Eresovski se parlament više nije obazirao na ovu sarajevsku presudu, a 9. siječnja se i dalje slavio i koristio, prije svega, za svesrpsko okupljanje: političkih dužnosnika s obiju obala mitske Drine, ali i – „sveštenih lica“ s patrijarhom na čelu. Treba, dakako, vidjeti koliko će se Srba ovoga puta odazvati na referendumski zov, pa tek onda razmišljati hoće li, i mogu li uopće, u Banjoj Luci ponovno ignorirati presudu najviše sudske instance u državi?

Pravi će se Dodikov politički kapacitet i kvaliteta potpore osovine Beograd-Moskva (možda i Budimpešta, pa i Peking) realno moći procijeniti nakon referenduma u komu u glavnoj ulozi nije, kao što smo vidjeli, Srpska, nego „prvi Srbin“

  Kad se propituje ovo drugo, treba imati u vidu da su Dodiku u ovim dramatičnim okolnostima ruku dali i Beograd i Moskva, usprkos čak i tomu što trenutačno svoje bitke biju. Ovi drugi u doslovnom smislu na ukrajinskome ratištu, a ovi prvi u iščekivanju raspleta desetomjesečnih prosvjeda koji su posljednjih dana ulice po Srbiji pretvorili u bojišnice.

Neće Srbi šutjeti

   Činjenica je, također, kako je predsjednik (?) RS-a političar koji od svih na Balkanu ima najbliže odnose s Rusijom. Uostalom, ruski je predsjednik primio eresovskog uoči rečenoga referenduma o Danu RS-a. Koliku je to snagu imalo, pokazuje to što se i dalje slavi. K'o da Bog nije Ustavni sud dao… Beogradski analitičari pak drže kako time što svako malo skokne do Kremlja, Mile šalje poruku i Aleksandru Vučiću. Uz to, daje argument Vladimiru Putinu da pita svoga nekoć također dragog beogradskog gosta, a posljednjih godina dokazanog kolebljivca: „Ako može Dodik, što ti čekaš?“ Nije to nimalo prijatna situacija za srbijanskog predsjednika koji je, makar kad je riječ o silnim najavama prekodrinskog mu pajdaša o referendumu o odcjepljenju, poslovično zakopčan: „Poštujemo Bosnu i Hercegovinu, ali volimo Republiku Srpsku“, omiljena je njegova fraza.

   Njegovi pak jastrebovi drugu pjesmu pjevaju. Tako je srbijanski vicepremijer i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić odluku Ustavnog suda BiH ocijenio kao dvojbenu i dodao kako predstavlja izravan napad na RS. „Ako danas mogu smijeniti predsjednika izabranog na izborima, sutra mogu ukinuti i samu Republiku Srpsku. Srpski narod neće šutjeti na nepravdu. I svatko tko misli da ćemo na to gledati skrštenih ruku, duboko se vara“, veli bivši Miloševićev glasnogovornik ponavljajući, u biti, ono što je Dodikov temeljni argument za sazivanje referenduma.  

Himna već postoji

    I, kad smo već prešli Drinu, zanimljiva se epizoda – a sve, jasno, u referendumskom ozračju – dogodila sredinom prošloga tjedna kada je u glavnoj ulozi bio ratni zločinac koji je svojedobno našao utočište u majčici Srbiji. Nedavno je, naime, usred Banje Luke osvanuo mural Ratku Mladiću, a nakon pritisaka, pa i iz nekih veleposlanstava, da ga makne, gradonačelnik Draško Stanivuković objavio je snimku na kojoj poručuje kako „kalinovačkome Napoleonu“ ne smije faliti dlaka s glave. Budući da je posljednjih tjedana Igor Crnadak najveći kritičar lika i djela predsjednika de facto (a ne i de jure…), novinari su ga pitali što misli o ovome stavu predsjednika PDP-a, njegove, dakle, stranke... „Ja bih samo citirao Milorada Dodika i njegov stav o tome: 'Svi znamo da je to jedan kriminalac koji treba da se preda, da je on teret Republici Srpskoj i da je problem Republici Srpskoj'“, lukavo će taj ex-šef bh. diplomacije, kaneći kompromitirati patriotizam samoproklamiranog najvećeg Srbina, makar na ovoj našoj (…) obali (Drine).

     Ne vjerujem, međutim, da je nekadašnji lovac na Mladića u naročito teškoj situaciji. Baš kao što – naravno! – ne očekujem da se utamničeni đeneral oglasi iz pržuna i Dodiku, koji kao taoca drži čitav jedan entitet, uzvrati kako (i) on sada pravi problem Srpskoj, pa neka se onda – preda… Ipak, pravi će se Dodikov politički kapacitet i kvaliteta potpore osovine Beograd-Moskva (možda i Budimpešta, pa i Peking) realno moći procijeniti nakon referenduma u komu u glavnoj ulozi nije, kao što smo vidjeli, Srpska, nego „prvi Srbin“. Spomenuti Crnadak, primjerice, drži kako se Dodik i koalicije ne kreću u granicama razumnog i logičnog, nego su u nekakvom rastrojstvu. Ponašaju se, veli, kao muha u tegli, udaraju gore-dolje, lijevo-desno…

    Efektno, možda čak i duhovito, doima se ova opservacija, ali „muha“ je ispratila: Carlosa Westendorpa, Wolfganga Petritcha, Christiana Schwrz - Schillinga, Miroslava Lajčaka, Valentina Inzka… Isprati li još i ovog „neizabranog stranca“, a on ostane stolovati u Banskim dvorima, nema više (realne) zaprjeke da himna RS-a ne bude Ne može nam niko ništa…

   I, vjerujte, ne bi to bilo preveliko iznenađenje u zemlji (svakakvih) čudesa.