Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Kako trenutačno stvari stoje, knjige Petera Handkea, pisca čija je ramazanska (dakle, kad joj vrijeme nije) turneja po „srpskom svetu“: Banja Luka, Višegrad, Beograd... izazvala burne reakcije u Sarajevu, neće biti spaljene. Iako se profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta Enver Kazaz (prigodno) sjetio kako su se Norvežani svojedobno obračunali s Knutom Hamsunom organizirajući lomaču od njegovih knjiga u njegovu dvorištu. Norveški urnek, usprkos Kazazovu nastojanju, neće biti apliciran na aktualni bosanski slučaj Handke.

Usput, taj je Norvežanin dobio Nobelovu nagradu 1920., a tek kasnije – logično – 1930-ih u svojim je kolumnama i govorima počeo podržavati fašističke i nacističke pokrete.

Prije i poslije Slobe

Usprkos svemu tomu, Ernest Hemingway kazao je kako ga je Hamsun naučio pisati, Charles Bukowski ga je smatrao najvećim piscem koji je ikada živio, Thomas Mann je tvrdio kako je legitimni nasljednik (najvećeg) Dostojevskog... Neke od ovih velikana (i, također, nobelovaca poput Manna i Hemingwaya) nije pokolebalo čak ni to što je Norvežanin svoga „Nobela“ 1943. darivao otjelotvorenom Belzebulu, Hitlerovu propagandistu Josephu Goebbelsu! A niti to što je, nakon Adolfova samoubojstva, napisao svojevrsnu čitulju u kojoj je pošteno priznao kako, zapravo, nije dostojan da uopće priča o Hitleru „koji je bio ratnik za čovječanstvo i propovjednik evanđelja pravde za sve narode“.

Povučemo li paralelu s nedavnim našim (?!) visokim gostom, ima, dakako, nekih sličnosti. Istina, ne mogu se baš naći ovako golemi komplimenti poput rečenih kojima su književni velikani obasuli Hamsuna. Ali treba, ipak, kazati kako nisu bili rijetki oni što su 2020., kada je ovjenčan najvećom književnom nagradom, tvrdili kako je „Nobela“ zaslužio i ranije. Bjelodana je, međutim, razlika između te dvojice nobelovaca ta što je Norvežanina Stockholm ovjenčao prije negoli se on priklonio nacistima, a Austrijanac je nagrađen dva desetljeća od trenutka kada je otvoreno stao uz Miloševićev velikosrpski projekt. No, prema gotovo općem književnom sudu, najbolja su mu djela – Strah golmana od jedanaesterca i Nebo nad Berlinom – nastala ranih osamdesetih, prije, dakle, faze sa Slobom.

Eh, sad. Bi li, da kojim slučajem Nečastivi 11. ožujka 2006. nije došao u Haag po Miloševića, Handke darivao svog „Nobela“ srbijanskom voždu?! Nećemo, dakako, nikada znati.
Znamo, međutim, da je Miloševića u Požarevcu ispratio u vječna lovišta, a neki tvrde i kako je pustio suzu te poljubio pokojnikov kovčeg na kraju govora iznad njegove rake u dvorištu rodne mu kuće. A i njegov je uradak Pravda za Srbiju usporediv s Hamsunovom čituljom za firera.

Takozvane majke?!

Slijedom čega treba kazati kako je, nakon što je u Banjoj Luci otkriven Handkeov spomenik u neprirodnoj veličini, a Vučić ga potom u Beogradu zakitio Karađorđevom zvijezdom, u bošnjačkim medijima atributiran kao kontroverzni pisac. Handke, međutim, nije kontroverzni pisac, on je (samo) kontroverzna osoba. Ako ništa, a ono (barem) zbog toga što je majke Srebrenice nazvao takozvanim majkama naglasivši kako ne vjeruje ni njima ni njihovoj tuzi. Jer „da je on majka, onda bi tugovao u tišini“.

Istodobno tugovao je bučno i ustrajno za Srbijom (pod „šifrom“ tugovanja za Jugoslavijom jer mu je, eto, majka bila Slovenka...) i „nepravdom“ koju su doživjeli Srbi devedesetih godina prošloga stoljeća.

„Slučaj Handke“ govori, uz ino, i o nesnalaženju, prije svega, opjevanog multi-kulti bastiona s nobelovcima. Je li moguće da je to zaboravljeno?! Naime, početkom 2018. fondacija Amadeus i izdavačka kuća Buybook predložile su da se Orhan Pamuk proglasi počasnim građaninom Sarajeva. Na Gradskom vijeću je ova ideja prvotno prošla. Ali, malo kasnije, potkraj veljače, Odbor za dodjelu Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva odlučio je kako Pamukov doprinos razvoju Sarajeva nije takav – zapravo nije nikakav?! – da bi ga se nagradilo. Štoviše, predsjedavajući (esdeaovac) Odbora za izbor i imenovanja Gradskog vijeća Velija Katica obrazlažući odluku, kazao je kako je (još jedanput) uzeo u ruke materijal predlagača i „nijednu riječ nisam našao da se spominje Sarajevo u smislu da je Pamuk dao neki doprinos gradu“.

Odgovorio mu je predlagač i književnik Damir Uzunović koji je, kao i znatan dio Pamukovih poklonika, detektirao kako je ovdje, u biti, riječ o Alijinu amanetu i sestrinskim odnosima u Sarajevu tada vladajuće SDA i Stranke pravde i razvoja (brata) Recepa Tayyipa Erdogana: „Nonsens je braniti Turke od Pamuka. On tamo živi, možda nije najvoljeniji, ali sigurno je najutjecajniji i najbolji turski pisac, svjetski pisac, u ovom trenutku. Tako je svako obrazloženje Odbora da nije dovoljno uradio za Sarajevo ili da nije ništa uradio, stvarno besmisleno. Taj čovjek je trebao doći u Sarajevo, taj čovjek će raditi na scenariju u Sarajevu, taj čovjek je svojim djelom obilježio povijest, kao što je obilježila povijest i obrana Sarajeva, u kojem svatko tko dođe ne bude samo obični građanin. To se već zna!“

Stanje ksenofobije

Nakon čega je PEN Centar Bosne i Hercegovine uputio ispriku Pamuku u kojoj se, uz ino, kaže: „Kao kolege pisci i borci za slobodu govora upućujemo Orhanu Pamuku iskrenu ispriku zbog toga što se naša država BiH nalazi u stanju ksenofobije.“ Ipak, u ljeto 2019. turski se nobelovac probio do Sarajeva. Stigao je, naime, na premijeru predstave Dine Mustafića, rađene prema njegovoj knjizi Snijeg. Veliki pisac niti jednom riječju nije spomenuo prijašnji skandal, već je, kao dobar gost, kazao kako ga Sarajevo nadahnjuje. Tko zna, možda ga je to promoviralo u budućeg počasnog građanina.

I da, ne treba zaboraviti kako su, nakon eliminacije Pamuka, u rečenom Odboru titulu počasnog građanina ponudili Stjepanu Mesiću. No – zanimljivo?! – pisac knjige Kako sam rušio Jugoslaviju odbio je to priznanje...

Vratimo se (još malo) Handkeu, prije svega stoga što je onaj njegov golemi banjolučki spomenik i onu beogradsku zvijezdu Crnog Đorđa zasjenio zapravo videouradak nastao u nekoj višegradskoj mehani. Harmonika, braća bi Srbi kazala - pasuljara, te zagrljeni Nemanja (Kusturica) i travnički književnik s beogradskom adresom Muharem Bazdulj izglasa i, usprkos rujnom vinu, prilično tečno pjevaju Romaniju – Halida Bešlića, dakako. A nobelovac im daje tercu dižući glas samo kada u refrenu „naiđe“ na Romaniju, tu u Srba mitsku planinu.

Uradak je, štono vele, odmah postao viralan. No, budući da su Kusturici i Handkeu već odavno mediji sarajevski nataknuli šubaru na glavu, težište svih mogućih uvrjeda sručilo se na Bazdulja. Udružili su se pritom i prilično uskladili, gotovo istom retorikom, (domoljubni) botovi s društvenih mreža i Bazduljovi kolege književnici. Rezultat čega je bilo njegovo eliminiranje, nakon malog otimanja glavne urednice, iz Oslobođenja gdje je pisao kolumne posljednjih desetak godina.

Svakome svoje

Bazdulj je uzvraćao preko beogradskih medija. „Ne pada mi na pamet ni zbog jednog mog druga, poznanika, prijatelja s kojim sjedim da se pravdam, a pogotovo ne zbog Kusturice i Handkea, ljudi koji spadaju u vodeće umjetnike našeg vremena. Naročito mi je licemjerno, barem po onom što dolazi do mene, da mi na mom kavanskom društvu zamjeraju ljudi čije kavansko društvo jesu zaista kriminalci, zločinci, ubojice... Svakom svoje“, kazao je.

Odgovorile su mu Majke Srebrenice nakon što je facebook-hajka na njega, ipak, malo oslabjela. Zamjerile su mu, uz ino, to što Handkea reducira (samo) na status svjetskog umjetnika te ga savjetuju:

„Na kraju, dovoljno je da se, ukoliko ste u stanju, iskreno zapitate bi li vlasti Republike Srpske imale interes organizirati posjet za gospodina Handkea da je on samo umjetnik, kao što Vi tvrdite, a da istodobno nije i zagriženi politički aktivist, točnije propagator velikosrpske ideje i negator genocida. Degutantan je i Vaš stav da, kako ste kazali, svi oni koji Vas kritiziraju ‘ne mogu da podnesu uživanje’. Nikome nije problem Vaše uživanje, ma koliko trivijalno bilo, problem je jedino što ste odlučili uživati nad masovnim grobnicama koje su rezultat upravo te politike koju već otvoreno podržava gospodin Handke, a koju i Vi nažalost legitimizirate, doduše na nešto podmukliji način.“ Napisano je to u pismu iz Srebrenice koje stilski neodoljivo podsjeća na Emira Suljagića, ravnatelja Memorijalnog centra Potočari, koji je, inače, odmah nakon što je osvanula Bazduljova Romanija, konstatirao „Muharem je Srbin, čovjek.“

Ima tu nešto - mračno

A odgovor je, na stanovit način, stigao iz Beograda. Udruženje novinara Srbije predložilo je Bazdulja, „kao jednog od rijetkih koji savršeno dobro poznaje našu kulturnu scenu“, za člana Upravnog odbora Radio-televizije Srbije, osuđujući pritom „kampanju uvrjeda i mržnje“ koja se vodi u Sarajevu.

I za kraj još jedan (naš...) Nobelovac. Andrić – dakako. Beogradski je novinar Teofil Pančić komentirao Veliku nagradu Ivo Andrić koju je Kusturica uručio Handkeu u Andrićgradu riječima „samo možemo pretpostaviti što bi Ivo Andrić rekao za ovako bahatu zloporabu i aproprijaciju svog imena“.

Da, zbilja bilo bi dobro znati što bi kazao taj (još, evo, jedan) Travničanin koji je djetinjstvo proveo u Višegradu. A(li) što bi tek kazao kada bi čuo da je jedan ovdašnji akademik – znan jedno vrijeme i kao najpametniji u Bošnjaka – konstatirao kako je napravio više štete negoli sve vojske koje su prošle kroz Bosnu?!

Ima, eto, nešto između Bosne i nobelovaca. Nešto – mračno! Što se neće lako razvedriti.