Piše: Zoran Stojanović/ KT

Ovih smo dana obasuti s jedne strane silnim medijskim napisima o odlukama Europske komisije kako se „izbacuje Božić“ nazivajući božićne blagdane "praznicima", da se ne bi slučajno nekoga uvrijedilo ili učinilo drugačijim. Božić je punina, a praznici označavaju nešto prazno. U isto vrijeme skoro svi TV-kanali, društvene mreže, različiti displeji, radio programi, trgovački centri i male trgovine prepuni su potrošačkih reklamnih spotova i svi su na temu Božića i božićnog darivanja. I tu se osjeća izostavljenost naziva Božić.

U mnogim gradovima, manjim mjestima i župama diljem svijeta organiziraju se Adventski sajmovi. Dobije se osjećaj kako taj potrošački duh želi oteti skromnost Božića - skromnost koja je nekoć obogaćivala narodne običaje.

Došašće uz Materice i Očiće
Neki krajevi u Bosni i Hercegovini ljubomorno čuvaju svoju tradiciju. Zato imamo bogatstvo božićnih običaja koji su veoma slični i svi imaju isti cilj: Što bolju duhovnu i vanjsku pripravu za dolazak Spasitelja.

Jedan od takvih krajeva je Rama. Ovdje su još uvijek živi običaji i nerazdvojivi su dio svake župe, svake obitelji, svakog čovjeka. Posebno je zanimljivo da ti običaji žive i kod onih koji su pošli u daleki svijet trbuhom za kruhom.

Priprava za Božić započinje misama zornicama odmah nakon Prve nedjelje došašća. Nekoć su te mise bile rano ujutro, čak u 4:00 ili 5:00 h. Mnogi će se sjetiti tih vremena kada je snijeg cvilio pod nogama, a lice se rumenilo na hladnoći. Danas su one prilagođene učenicima i onima koji idu na posao. Lijepo je vidjeti mnoge učenike koji na mise dolaze sa svojim školskim torbama. Još jedna osobitost zornica je što sve više vjernika prakticira ispovijed i pričest ne čekajući zadnje dane pred sam Božić.

Tijekom došašća u Rami se na osobit način obilježavaju Treća i Četvrta nedjelja.

Na Treću nedjelju običaj je slavljenja majki i nosi naziv: Materice. Djeca hodaju i čestitaju majkama riječima: „Faljen Isus, gazdarice, danas su nam Materice. Išao sam preko polja, da mi dadneš jedan ora’. Pružit ću ti b'jelu ruku, da mi dadneš jabuku.“

Za uzvrat bi nekoć dobivali oraha, jabuka ili možda kakav kolač, a danas uglavnom dobivaju slatkiše, a ponekad i novac.

Na Četvrtu nedjelju došašća slave se Očići, odnosno dan očeva. Na taj se dan uglavnom kuša prvo meso sušeno ove godine.

Što kućanice pripremaju za Božić?
Kao i za svako obiteljsko okupljanje - a Božić je zasigurno jedno od  najvažnijih - kućanice danima pripremaju jela i slastice. U mnogim je obiteljima neizostavna ponuda na obiteljskom stolu: pita, sarma, kiseli kupus sa suhim mesom, francuska salata, meso s ražnja kao što su janjetina ili odojak; zatim različiti kolači: šape, breskvice... kako koja već kućanica to zna pripraviti. Naravno, ima i onih koji danas kupuju od kuharica što su razvile posao spremajući kolače jer same ne stignu ili im to baš ne ide od ruke.

No, na skoro svakom obiteljskom stolu u Rami nađe se i jedno osobito tradicionalno jelo, a to je keške.

„Božić bez kešketa je nezamisliv. Svi volimo keške i ono je jelo koje se priprema samo za Božić. Nakon što se pšenica istupa, ljuska se odvoji na vjetru, osuši se te se kuha, i to oko tri sata. U keške se dodaje posebno skuhana kokoš. Dodaju se komadi mesa. Keške se ne soli dok se kuha, nego prije samog jela, a zatim počini maslom“, kazala je Anđa Kordić tijekom pripreme kešketa.

Badnja večer i misa Polnoćka
Badnjak je prepun običaja. Zajednički svim krajevima, tako i Rami, bio je unošenje badnjaka. I on se zadržao u mnogim krajevima. 

Jedna osobitost Badnjaka je u tome što se postilo i još uvijek se posti, iako to Crkva ne traži.  Pučki običaj postao je obveza.

Obiteljski stol tada nije bio bogat. Međutim, u zadnje se vrijeme sve više blaguje te post završava zajedničkom obiteljskom večerom. Već tada se pali „trojstvo“ i stavlja pšenica na stol. Poslije večere u mnogim obiteljima još uvijek se pjeva U s'e vrime godišća.

Nakon večere djeca su nekoć darivana orasima, a u ovo potrošačko doba slijedi otvaranje darova koji su se našli uz ukrašeno božićno drvo. Glavna nit ipak je ostala uvijek ista, a to je darivanje uz napomenu djeci kako ih daruje mali Isus.

Odlazak na Polnoćku osobito je iščekivani trenutak. U ona stara vremena išlo bi se prtinom u snijegu s lučom ili svjetiljkama u rukama, a danas se hodi pješice uz rasvjetu i sve više u automobilima. Više nisu tri mise, nego jedna.

Teško će vjernik biti bez ushićenja i ne naježiti se kada crkvom odjekne Radujte se narodi. 

Nakon mise Polnoćke uvijek je slijedilo i slijedit će čestitanje Božića riječima: „Na dobro došao Božić i Sveto porođenje Isusovo!", uz odgovor: "I s tobom Bog dao zajedno!" Nakon toga bi se nazdravilo uz rakiju, komadić mesa pa i zapjevalo. Čestitanje je i danas prisutno, ali ga, nažalost, često ometaju pucnji petardi i raketa. Upravo ovaj detalj na neki način kvari radost Božića. No, i to je za neke vjernike način iskazivanja radosti.

Božićni obiteljski ručak
Božićni ručak za obitelj je središnji dio slavlja. Oko obiteljskog stola okupi se cijela obitelj. Prije blagovanja obvezna je molitva za darove koji će se blagovati i da Bog dadne onima koji nemaju. Na stolu je mlada pšenica, "trojstvo" svijeća i bogata trpeza koju su pripremile vrijedne kućanice.

Nekoć se za vrijeme ručka - kada se pojede otprilike pola pite - uzimalo vino namočenim komadićem čureka, danas pogače ili kruha, te bi se gasile svijeće. Svijeće je gasio starišina kuće izgovarajući pritom tri želje za dobro obitelji: za mir i ljubav u obitelji, za zdravlje kućne čeljadi, za dobar urod u polju i plodnost stoke, i slično. Ovaj običaj i danas je sačuvan, s tim da se svijeće gase na kraju ručka.

Svi članovi obitelji to zajedničko obiteljsko blagovanje ponijet će sa sobom i nositi kroz cijeli život ma gdje pošli.

U mnogim mjestima, a tako i u Rami, nakon obiteljskog ručka slijede čestitari koji pjevajući božićne i druge pjesme, hodaju u susjedstvu i selu te čestitaju Božić.

I opet jedna stalna nit: obitelj u zajedništvu i molitvenoj zahvali i prije i sada i ubuduće.

Stipandan i drugi božićni dani
Na Stipandan bi se najčešće išlo u posjet rodbini i prijateljima kako bi se čestitao Božić. Tako je nekoć bilo, a tako je i danas.

Od ovoga blagdana moglo se započeti sa svadbama. U Rami je ostalo nekoliko zanimljivih narodnih pjesama čiji su stihovi znakoviti poput: "Nema lipši u godini dana od Ivana i Svetog Stipana. Iđe Božić, iđu curske birge, ko će skime u pratarske knjige.“

U to vrijeme započinju i blagoslovi obitelji. Kuća i kućna čeljad su u stalnom iščekivanju kada će doći svećenik. Nekoć se dozivalo i pitalo ide li i dokle je. Danas zvone telefoni i stižu poruke: „Ide li? Dokle je? Je li bio kod vas? Eto ga sad k vama.“

I opet ostaje ista ona važna nit: obitelj koja okupljeno čeka blagoslov koji će ponijeti u iduću godinu, u susret s drugim ljudima, drugačijim i opet sličnim, na posao i u daleki svijet.

Hoće li biti Božića ubuduće?
E, sad ti, Europska komisijo, reci da su to praznici. Tko može nazvati "praznicima" zornice kada i mlado i staro hrli u crkvu? Tko će reći da su "praznici" kada se radujemo Badnjaku i Badnjoj večeri i Polnoćki? Kako reći da su to praznici kada na božićnom ručku gledamo u toplo lice majke, očev blagi pogled, radost brata i sestre, ushićenje djece? Ne to nisu praznici, to je život, a život je pun radosti, strepnje, patnje i nadanja koje ćemo ponijeti sa sobom praćeni svjetlom koje je pobijedilo tamu.

Ne, to nisu prazni dani. To su blagi dani. Božić je bio prije, danas je i bit će sutra sve dok je vjernih ljudi. Njihovim predcima ni veće sile, ni jači moćnici nisu mogli uzeti Božić, a neće ni nama ni našoj djeci.