Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Od tjedna koji se – zbog silnih foruma – bez pretjerivanja mogao nazvati povijesnim, nije zapravo ostalo ništa. Prošlog petka rano ujutro glasnogovornik Kremlja, sveprisutni Dmitrij Peskov povjerio je domicilnoj agenciji RIA kako strani vojni kontingenti ni slučajno ne mogu pružati sigurnosna jamstva Ukrajini. Ako se Rusija pita, a pita se. Refleksija je to na informaciju iz Pariza da su zemlje Europske unije spremne sudjelovati u međunarodnim snagama kao dio sigurnosnih jamstava za Ukrajinu u slučaju mirovnog sporazuma s Rusijom.

„Kao oblik jačanja mira, 26 zemalja obvezalo se rasporediti trupe u Ukrajini, gdje će biti prisutne na kopnu, moru ili u zraku“, obznanio je Emmanuel Macron novinarima, stojeći uz ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Elizejskoj palači prošlog četvrtka nakon summita država saveznica Kijeva.

Trumpov (stari) loš vic
Nije, istina, francuski predsjednik kazao koje su to zemlje ponudile svoje trupe, ali zna se otprije kako su Francuska i Velika Britanija među njima. Budući da je ovom tajnovitošću domaćin sastanka zadao jednadžbu s više nepoznanica, novinari su bili u neprilici istraživati o kojih je 26 – voljnih – riječ. Unija, naime, broji 27 članova, a kako je u ovo društvo – i izvana – uskočilo Ujedinjeno Kraljevstvo, pitanje je koje dvije članice tzv. europske obitelji nisu za Ukrajinu – voljne.

U pomoć sedmoj sili uskočio je Donald Tusk obznanivši kakoPoljska ne planira slati trupe u Ukrajinu, čak ni nakon završetka rata. (A druga članica koja je protiv vjerojatno je Mađarska.) Otkrio je također Tusk da se razgovor odvijao u okviru malog tima, uključujući dakako Macrona, Volodimira Zelenskog te i premijere Belgije, Nizozemske i Danske: Barta De Wevera, Dicka Schofa i Mettea Frederiksena. Dok su se ostali voljnici pridružili putem videokonferencije. Sve je to, nakon što je Peskov potkraj tjedna k'o polaznik rano ujutro prenio što Moskva misli o ovoj pariškoj mobilizaciji, palo u vodu. Uz što treba kazati i kako je Donald Trump, temeljem (potencijalno) dobrih vijesti iz Grada Svjetlosti, novinarima u Washingtonu kazao kako će u bliskoj budućnosti razgovarati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

I njemu je, međutim, odgovorio glasnogovornik Kremlja, kazavši agenciji Interfax kako za sada nema priprema za razgovore između predsjednika Putina i Trumpa, ali da se oni mogu brzo organizirati. Sve u svemu, jedino, ili gotovo jedino što je američki predsjednik do sada suvislo kazao vezano za rusko-ukrajinski rat, ono je o čemu je govorio u prošli četvrtak. Pohvalio se kako je riješio mnoge ratove, ali je i priznao da je sukob između Rusije i Ukrajine do sada bio najteži. Onih predizbornih vremena kada je obećavao kako će tu (ratnu) priču okončati za 24 sata, u aktualnim se okolnostima sjećamo samo kao anegdote… Lošeg vica, naime.

Ubi ih prejaka riječ
Nakon ovoga ruskog čvrstog stava, treba kazati i kako Europa, preciznije članice Unije rade stratešku pogrešku – prema naputcima iz Bijele kuće da Putina po svaku cijenu treba dovesti za pregovarački stol – u što je svojevrsni uvod bio američko-ruski susret na najvišoj razini nedavno na Aljasci – trebali bi koristiti (makar) diplomatski vokabular kada govore o ruskom predsjedniku. A ne poput šefice europske diplomacije Kaje Kallas koja je prošle srijede, uoči pariškog summita, kazala kako je Rusija egzistencijalna prijetnja sigurnosti EU-a danas, sutra i koliko god dugo ulaganje u europsku obranu bude nedostatno.

„Moramo izdvajati više kako bismo spriječili rat. Ali moramo se i pripremiti za rat“, kazala je u potpunom, dakle, suglasju s Washingtonom otkud gotovo neprestano Trump traži da članice NATO-a izdvajaju 5% BDP-a za obranu. Slijedom čega treba podsjetiti kako je još u ožujku ove godine Europska komisija predložila novo zajedničko zaduživanje EU-a od 150 milijardi eura za zajam vladama Unije za obranu u okviru ukupnih 800 milijardi financijskih napora za jačanje europskih obrambenih sposobnosti.

A, kad smo već kod (diplomatske…) retorike, dojam je kako je Macron otišao najdalje tvrdeći da je Putin „predator, čudovište na našim vratima“ koji „stalno mora proždirati da bi preživio“. No, nije francuski predsjednik ostao samo na (ratnoj) retorici. Francuska, jedna od najvažnijih europskih sila, donijela je ovoga ljeta povijesnu odluku koja izaziva podijeljene osjećaje diljem kontinenta.

Nije (ratno) proročanstvo, ali…
Svim bolnicama naređeno je da do ožujka 2026. budu spremne na scenarij masovnoga vojnog sukoba u Europi. Ministarstvo zdravstva poslalo je, kako piše Euronews, službeni dopis regionalnim zdravstvenim agencijama, potvrđen i iz samoga Ministarstva, u kome stoje jasne upute – pripremiti kapacitete za zbrinjavanje od 10 000 do čak 50 000 ranjenih, prvenstveno stranih vojnika, tijekom 10 do 180 dana, s mogućim dnevnim vrhuncima do 250 pacijenata.

Ova direktiva nije predviđanje rata, nego strateška priprema za najgori mogući scenarij, objasnila je ministrica zdravstva Catherine Vautrin. U pozadini ove mjere nalazi se rat u Ukrajini te stalna napetost između NATO-a, Europske unije i Rusije. Cilj je, dakle, spriječiti iznenađenje koje je pogodilo Europu s pandemijom – ovoga puta nacionalni zdravstveni sustav mora biti spreman za izazove oružanih sukoba, poručuju iz Pariza.

U takvim okolnostima, posebice poslije vojne parade u Pekingu – održane, inače, pod sloganom Mir put budućnosti?! – nižu se analize i usporedbe vojnih snaga Kine, Sjeverne Koreje i Rusije s jedne i NATO-a s druge strane. Tko je, dakle, jači? Ako bi došlo do vojnog sukoba, NATO bi, ističu vojni analitičari, brojčano nadmašio vojne snage rečene trojke – pojedinačno. Što, međutim, ako bi te tri države nastupile kao savez?

Odgovor je: Xi, Kim i Putin mogu skupiti pet milijuna vojnika. Koliko je ta činjenica uistinu zabrinjavajuća da ne velimo zastrašujuća, svjedoče i reakcije brojnih europskih medija nakon tjedna u komu su, barem se tako čini, otkrivene karte. Točnije, tko kakve adute ima u ruci. (Da sad rukave ne spominjemo!) Opća je, naime, procjena kako je susret vođa nezapadnih zemalja u Kini pokazao da je tabor protivnika Zapada dobio važne uloge u svjetskom nadmetanju zbog lutanja Europe i ucjenjivačke i nedosljedne politike Washingtona.

Dvije škole nad (jednom) Rusijom
Tako francuski Figaro drži kako su protivnici Zapada zbili redove oko predsjednika Kine Xi Jinpinga i navješćuje da se povijest svijeta sve više ispisuje izvan Zapada, a neka poglavlja izmiču Europljanima.

Londonski Financial Times pak ističe kako je susret vođa trojke najmoćnijih u izvanzapadnoj organizaciji BRICS – Kine, Rusije i Indije, ojačao tu grupaciju i oslabio Zapad, dok Le Mond zaključuje da je susret vođa „Globalnog juga“ – Šangajske organizacije za suradnju, postavio Xi Jinpingovu Kinu u središte novog anti-zapadnog poretka. U biti, gotovo jedinstvenu ocjenu artikulirao je španjolski El Pais konstatirajući kako Kina projektira svoju alternativnu viziju svijeta u odnosu na SAD i Zapad. Ili, što se, također, od prošlog tjedna intenzivno rabi – stvara se novi svjetski poredak.

Istovremeno, zbog svega rečenoga, osim što se, vidjeli smo, rade procjene tko je (naj)jači, analizira se i gdje će izbiti novi sukob. Ne, dakle, hoće li?! Tako analitičari, ponajprije vojni, navode kako je najvjerojatnije žarište mogućeg novog sukoba u Europi područje oko Ukrajine, baltičkih država (Estonije, Latvije i Litve), te Poljske i Suwalskog koridora između Poljske i Litve. Stručnjaci i zapadni izvori procjenjuju da bi Rusija, nakon rata u Ukrajini, mogla pokušati agresiju na baltičke zemlje, gdje su granice vojno ranjive i postoji strateški interes s obiju strana. Upozorenja iz francuskog i njemačkog političkog i vojnog vrha ističu kako bi upravo Baltik mogao biti prvo mjesto masovne eskalacije, čime bi NATO bio prisiljen na izravnu intervenciju. Oprezu, dakako, nikad kraja.

Ali – ovoj školi, sučeljena je ona druga, koja postavlja – uglavnom retoričko – pitanje: Kako Rusija može otvarati nove bojišnice kad ni ukrajinsku nije riješila?!

Što baba sniva?!
S kineskim je summitom korespondirao pak Strateški forum na Bledu, na komu se po 20. put, uz temu znakovita naziva Svijet u bijegu, raspravljalo o političkim, sigurnosnim i razvojnim pitanjima i izazovima koji utječu na Europu i svijet. Dakako, i ovdje su lideri Zapadnog Balkana i EU-a konstatirali kako čvrsto stoje uz Ukrajinu. Nisu se, zanimljivo, referirali, ne makar u onolikoj mjeri u kojoj se to očekuje slijedom opće sotonizacije Moskve, na procjene novih sukoba. Mada, razmjerno je to dobra vijest budući da se Balkan ne spominje kao mjesto gdje bi moglo zagrmjeti.

Ipak, bez središnjega dijela Europe i europske mu perspektive, nije se moglo. Naime na Bledu je još 2023. donesena odluka kojom je postavljen cilj da EU i zemlje zapadnog Balkana budu spremne za proširenje do 2030. Promotor proširenja, poglavito europske perspektive Bosne i Hercegovine – Andrej Plenković pozvao je, međutim, na realističnost. „Trenutačno imamo blokiranu Sjevernu Makedoniju, Srbiju s više od dvije godine najvećih, najsnažnijih i najozbiljnijih unutarnjih nemira i prosvjeda, na rubu građanskog rata, Bosnu i Hercegovinu u kojoj Milorad Dodik opetovano prijeti odcjepljenjem Republike Srpske“, upozorio je hrvatski premijer, argumentom komu je teško oponirati.

Probudi se, nešto se događa…
Ova je analiza, jednog od prozvanih, Aleksandra Vučića zatekla u Pekingu gdje je kao jedini europski čelnik, uz slovačkog premijera Roberta Fica,gledao kinesku vojnu paradu, a u biti znanstveno-fantastični film u režiji Xi Pinga. „Što je babi milo, to joj se i snilo“, replicirao je srbijanski predsjednik Plenkoviću. Prosvjedi u Srbiji, međutim, ne jenjavaju. Štoviše, pred njegovim je režimom iznimno vruća jesen, pa ćemo vjerojatno već uskoro vidjeti što se komu snilo, a što je surova stvarnost. Gotovo je bizarno da Vučiću zapravo u prilog ide to što je situacija u svijetu takva kakva je, pa se, prije svih, Bruxelles baš i ne bavi Srbijom – koliko bi trebao. Jer, ako uvijek diplomatski zakopčan Plenković vidi kako je tamo građanski rat na rubu i o tomu javno govori, onda je jasno kako bi se okoštala briselska birokracija mogla malo prenuti…

Osobito jer i drugi prozvani s Plenkovićeva bledskog popisa, Dodik, iako ga je SIP smijenio slijedom sudske presude, u Budimpešti kao predsjednik RS-a i dalje najavljuje odcjepljenje. Ali i veliča, tijekom susreta sa šefom diplomacije Peterom Sijartom, objektivnost svojih domaćina. „Zahvalan sam Mađarskoj za pažnju, vi ne navijate, vi slušate“, poručio je na konferenciji za novinstvo.

Kako bilo, rujan je počeo summitima, doduše i vojnom paradom, a čeka nas još i zasjedanje Opće skupštine Ujedinjenih naroda na kojoj će glavna tema biti (ne)priznavanje Palestine. Taj bi skup zapravo trebao odgovoriti na pitanje može li međunarodna zajednica spriječiti dalje ubijanje desetaka tisuća ljudi, među kojima najviše djece, žena i staraca, ili misli da je dovoljno bacati Palestincima u Gazi humanitarnu pomoć iz zrakoplova dok ih na nišanu čekaju izraelski snajperisti? Primjerice, Recep Tayyip Erdogan,sa summita Šangajske organizacije prošloga tjedna, poručio je kako je obveza svih članica preobraziti Ujedinjene narode u platformu koja će predstavljati globalnu pravdu i biti istinski glas protiv zločina nad Palestincima. Mada, vjerojatno je i turski predsjednik svjestan kako je to preambiciozan plan za organizaciju koja se prometnula, ili srozala na razinu male pričaonice.

Vratimo se stoga još malo na Bled i tamošnju temu Svijet u bijegu. Naslov je uistinu pogođen, baš primjeren trenutku! Samo kad bi – ovaj ili bilo koji forum! – još ponudio i odgovor na pitanje: Kamo pobjeći iz svijeta čija realna slika stiže iz Pekinga gdje je prošloga tjedna održana spektakularna – gotovo znanstveno-fantastična – vojna parada uz, valjda ciničnu, poruku Mir put budućnosti?!