Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Iako je srpanj hrvatskim ljevičarima bio (pakleno…) vreo, poglavito petog, na lokaciji zagrebačkog Hipodroma, daleko iza nas, baš uostalom kao i 4. kolovoza kada je „gorio“ Sinj, „slučaj Hipodrom“ ili – bolje! – „slučaj Thompson“ aktualiziran je 10. listopada.  Zbog uzvikivanja pozdrava Za Dom spremni troje građana Hrvatske koji su, kažu, preživjeli ustaške i nacističke zločine, Antifašistička liga Hrvatske, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i braniteljska udruga VeDra – Veterani Domovinskog rata i antifašisti, podnijeli su Ministarstvu unutarnjih poslova prekršajnu prijavu protiv Marka Perkovića Thompsona.

Četnici za „ZDS“ nespremni

Para uši, eto, hrvatskim antifama „ZDS“, zapravo njegov eho do dana današnjeg jer je, vele, počinio produljeni (…) prekršaj iz čl. 5. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u vezi s čl. 39. st. 3. Prekršajnog zakona koji sankcionira izvođenje tekstova ili isticanje simbola kojima se remeti javni red i mir. Navode uz to i kako je poklič „ZDS“ u izravnoj suprotnosti s hrvatskim Ustavom. Zanimljivo, nisu teretili – a i to je bilo za očekivati – pola milijuna Markovih suučesnika što su na oba koncerta precizno slijedili (izvorni) tekst legendarnih Čavoglava, te ratne himne hrvatskih branitelja i osloboditelja koja je u Domovinskom ratu, prema svjedočenju čak i bliskoistočnih susjeda, ledila krv u žilama četničkih desperadosa po Hrvatskoj, ali i Bosni gdje se Thompsonova (autobiografska) pjesma primila u čak nekoliko inačica. Ma koliko se danas, osobito u Sarajevu, šutjelo o tome. Osim, dakle, što su razmišljali dva-tri mjeseca prije nego li će udariti na dva spektakularna ljetna koncerta, ovo što se ljevičari drže zakona „k'o pijan plota“, znakovito je i zato što je u stanovitoj koliziji sa stavom SDP-a koji se, na gotovo opće iznenađenje/zaprepaštenje radikalne, gotovo boljševičke ljevice, predomislio glede dvostruke konotacije pokliča „ZDS“, koja ga, podsjetimo, amnestira kad je u okviru „pjesme nad pjesmama“. Makar kada je riječ o većinskoj Hrvatskoj, onoj koja hrli na Thompsonove, slijeva inkriminirane, koncerte u Zagrebu i u Sinju. Naime, u tjednu uoči početka jesenskog zasjedanja Sabora, SDP-ovci su izišli s najavom prijedloga zakonskih izmjena kojima bi se na jasniji način regulirala sporna pitanja i sankcioniranje isticanja simbola zločinačkih režima. Pokazalo se, međutim, da ni njima samima nije do kraja jasno kako bi to trebalo riješiti.

Ne lezi, vraže…

U samo sedam dana socijaldemokrati su nekoliko puta mijenjali prijedlog, ovisno o tome koje je stranačko tijelo o tome raspravljalo i kako su ti prijedlozi dočekani u javnosti, prije svega od političke desnice, ali i od HDZ-a. Prema medijskim izvješćima nakon sastanka, SDP je strmoglavo reterirao. U totalnom obratu, prihvatio je HDZ-ovo tumačenje o „dvostrukim konotacijama“ pokliča Za Dom spremni, ovisno uporabljuje li se on u kontekstu ustaškog pokreta ili Domovinskog rata i tadašnjeg HOS-a. U suglasju su, dakle, s HDZ-om, što se prvotno doimalo kao znanstvena fantastika. S Iblerova trga izvorno su najavljivali kako će predložiti izmjene Kaznenog zakona kojima bi se korištenje ustaškog pokliča Za Dom spremni potpuno protjeralo iz javnosti i sankcioniralo zatvorom, ali i uvelo novo kazneno djelo u kome bi, uz ustaštvo, bile pobrojane i ostale zločinačke ideologije – nacionalsocijalizam, fašizam i četništvo. Pozivajući se pritom na stečevine europskoga prava, ali ignorirajući i činjenicu da u Europi istaknuto mjesto među zločinačkim ideologijama zauzima i komunizam, pa i ovaj naš s „ljudskim likom“, koji je mnoge Hrvate u Drugom svjetskom ratu i poraću u crno zavio. I, mada se sljedba Komunističke partije još može predomisliti, dojam je kako su reterirali baš zbog crvene zvijezde budući da sada, u izmijenjenim okolnostima, imaju kredibilitet kazati da su pokazali kako su spremni na kompromis – bude li im tko kanio udariti u ovaj znak raspoznavanja. Ili – ne daj, Bože! – u Ljubičicu Bijelu, zarad koje(ga), pod ravnanjem zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića,kane ponovno preimenovati zagrebački Trg Republike Hrvatske, koga je hrvatski glavni grad dobio u kolovozu 2017., nakon čega se vjerovalo kako je Trg maršala Tita zauvijek otišao u povijesnu ropotarnicu. Al', ne lezi, vraže…

Titolatrija bez kraja

Budu li, a ne vidim da neće, pak korifeji Lijeve naše inzistirali na Titi, pokazat će se kako je Zlatko Hasanbegović bio prevelik optimist kada je potkraj kolovoza na sjednici zagrebačke Gradske skupštine izglasano: zbogom, druže maršale (!), kazao kako je riječ o povijesnom trenutku jer je, evo, zauvijek došao kraj iracionalnoj titolatriji. Kraja, međutim, nema. Još ćemo se naslušati, baš kao ljetos, tlapnji o „ustaškom derneku“ i „ustaškom piru“, „ustaškoj guji“, o „hipodromskim kopitima“ i „500 000 tupsona“, što je naročito eskaliralo nakon što su oba Thompsonova koncerta prošla bez ijednog ozbiljnog incidenta. Usprkos tomu što su slijeva najavljivali mrtve ili (barem) ranjene.

Thompsonove domoljubne koncerte „ustaškim pirom“ združenim snagama krstili su za brojne inozemne medije izvještači starih hrvatskih imena: Vukosavljević, Krivokuća, Vukobratović, Stojanović te za, primjerice, BBC Živojinović – sic! – Srboljub…

I, kad smo već kod vokabulara, zanimljiva je analiza zagrebačkog Jutarnjeg lista jednoga teksta u Guardianu. Taj je britanski dnevnik svojim čitateljima u rubrici Bilješke i upiti postavio niz pitanja: Zašto postajemo ljevičari ili desničari? Je li posrijedi naša priroda, karakter, genetika ili je to posljedica odgoja i životnog iskustva? Kakva je psihologija naših političkih stavova? Slijedom ove zapravo ankete, analizatorka zagrebačkog dnevnika impresionirana je raspravom koja se o toj temi otvorila u komentarima u toj ljevičarskoj (britanskoj) novini. Pritom novinarka kaže kako nije potrebita vele kakva mašta da bi se zamislilo kako bi se to razvilo na hrvatskim portalima. Vjerojatno bi, misli, skrenulo u polupismeno vrijeđanje komunjara i nove uvrjedljive desničarske kvalifikacije ideoloških protivnika kao leftarda – odnosno glupih ljevičara. No, priznaje pošteno, ni lijevi ne bi bili bitnije pristojniji, ali bi, drži, sigurno bili pismeniji. A, na kraju teksta, ponosno se legitimirajući kao ljevičarka, autorica poručuje kako ponosno potpisuje jedan od Guardianovih komentara: „I kad umrem, krvarit ću crveno i lijevo.“ Što je na razini onih desničara koji se i kad ih nešto oko srca steže – a toga je u Hrvatskoj napretek – hvataju za desnu stranu grudi.

Hrvatski sabor?

Listanje rečenih dvaju ljevičarskih listova, napose ovoga zagrebačkog, edukativno je zbog ovoga klišeiziranog stava o nepismenim – bez iznimke! – desničarima. Zapravo, „lijevi naši“, da, ipak, ne kažem leftardi u Hrvata (?), slabo se snalaze kada naiđu na desničara koji nije ni blizu njihove predodžbe, zapravo dijagnoze svakoga tko je desno. Dakle, leftardi jest pogrdan naziv za (radikalnu – a koja nije?!) ljevicu, ali što je to spram etiketiranje slijeva: „katolibani“, „klerofašisti“, „homofobi“, „seksisti“, „netolerantni“, „mrzitelji/hejteri“, „konzervativna revolucija“, „obiteljaši“ i svakako neizostavna i omiljena etiketa, kako ju je detektirao primjerice Vito Batarelo, „iz srednjeg vijeka“. Pa, vidjeli smo, sve do ovoljetnih „hipodromskih kopita“ i to usred Hrvatskog sabora. Hrvatskog?! Usput, i spomenuti je Batarelo iznimna obrazovnoga životopisa, značajno duljeg i kvalitetnijeg od onih koji ga rado svrstavaju u srednji vijek. Baš, uostalom, kao i hrvatski europarlamentarac Stjepo Nikola Bartulica kojega ne mogu – jer ipak je doktorand s Gregoriane – svrstati u svoje unaprijed određene ladice i „500 000 tupsona“. No, onda ga nonšalantno svrstaju u rodonačelnika lukrativnog konzervatizma u Hrvatskoj, onoga, misle, koji možda ne uspijeva promijeniti zemlju, a kamoli Europu, ali svakako mijenja materijalne prilike i društveni status svojih glavnih pronositelja.

Perfidno prepadanje

Bez obzira, međutim, na retoriku (i jednih i drugih), jasno je kako su stajališta desne i lijeve Hrvatske praktički nepomirljiva. Osim, uči nas povijest, kada na pomirenje pozove uistinu povijesna ličnost kakav je bio Franjo Tuđman koji je zbog toga bio žestoko napadan, štoviše ismijavan od soroščadi iz jednog ugašenog splitskog tjednika. A by the way ugasio se čim je umro utemeljitelj (demokršćanskog) HDZ-a i (pravi) Otac domovine. Koliko je zla Hrvatskoj nanijela tzv. detuđmanizacija, vidimo gotovo svaki dan, pa i na „slučaju Thompson“. Što pak svjedoči kako je Lijeva naša tvrdoglavija, bez obzira na okolnosti, čak i kada je riječ o nužnom, povijesnom kompromisu. Usred rata! U čemu je ta nepomirljivost? Jedan od mogućih odgovora nudi filozof Neven Sesardić koji drži kako je suvremena ljevica – ne, jasno, samo hrvatska – u posljednje vrijeme uvelike izgubila politički kredibilitet zbog stavova kojima je antagonizirala mnoge: podržavanjem otvaranja granica nekontroliranoj masovnoj imigraciji, ograničavanjem slobode govora (kažnjavanjem tzv. govora mržnje), propagiranjem rodne ideologije, bizarnom tolerancijom militantnog muslimanskog fundamentalizma i antisemitizma, inzistiranjem na obrnutoj diskriminaciji radi zaštite raznoraznih navodno ugroženih skupina, nametanjem woke ideologije unatoč snažnim otporima velika dijela javnosti… Uz to, Sesardić drži kako je ljevičarska babaroga strategija, koja ima za cilj Hrvatsku (a i šire…) prepasti kako tolerancija „ZDS“ može s vremenom proizvesti nekog novog Maksa Luburića, usmjerena k slabljenju desnice. A uspjeh joj je zajamčen, misli, ukoliko se probiju, pa tako i „ovjere“ inozemnim pečatom u vodećim i još naširoko poštovanim zapadnim medijima poput Guardiana, New York Timesa ili Washington Posta koji, upozorava, pate od političke pristranosti te su stoga posebno skloni nekritički i bez pažljivije provjere prihvatiti tekstove koji upozoravaju na opasnost od „ekstremne“ desnice.

„Ustaški pir“ po Srboljubu

Uz što treba dodati kako su Thompsonove domoljubne koncerte „ustaškim pirom“ združenim snagama krstili za brojne inozemne medije izvještači starih hrvatskih imena: Vukosavljević, Krivokuća, Vukobratović, Stojanović te za, primjerice BBC, Živojinović – sic! – Srboljub… Usput, Sesardić je bio, što izvanredni, što redoviti profesor na nekoliko europskih sveučilišta pa  vjerojatno – malo šale nije na odmet – nije nepismen… Nije (čak!) ni desničar! Slijedom čega napomenimo i kako je dio te babaroga strategije i plašenje (Hrvata) konzervativnom revolucijom. Bojim se, međutim, kako je – još! – nema. Ni blizu. Mada je krajnje vrijeme da se svi oni koji žele Europu, pa onda ponajprije i Hrvatsku koja se ne odriče svojih (kršćanskih) korijena nego ih živi i brani – konsolidiraju.

Patološkoj mržnji preglasne manjine slijeva nužno je stati na kraj.