Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prošli je tjedan pokazao kako se Donald Trump, za čovjeka koji ima velikih problema u vlastitoj kući, previše – s promjenljivim uspjehom – bavi tuđim brigama. Naime, američka je Vlada u srijedu obustavila veliki dio svojih projekata budući da su duboke stranačke podjele spriječile Kongres i Bijelu kuću postići dogovor o proračunu, što bi moglo značiti dugu i iscrpljujuću blokadu koja bi mogla dovesti do gubitka tisuća saveznih radnih mjesta.

Demokratski i trampovski vokabular

I, dakako, „suptilan“ kakav jest, američki je predsjednik ponudio šlagvort za ovakav dramatičan rasplet. Uoči glasovanja zaprijetio je otkazivanjem programa koje podržavaju demokrati i otpuštanjem velika broja saveznih službenika s pogrješnim stranačkim „krvnim zrncima“ te tako potaknuo suparničku stranu o njemu progovoriti biranim riječima. Upitan je li zabrinut zbog moguće trajne štete, demokratski senator Sheldon Whitehouse kazao je za CNN: „Naravno, tko ne bi bio? Imamo luđaka na vlasti.“ Nije to (baš) demokratski vokabular, ali jest zato trampovski. Zapravo, sve više oponenata povratnika u Bijelu kuću služi se njegovom retorikom, pa evo i izricanjem dijagnoze.

A, nije da Trump ne daje povoda… O čemu svjedoči početak prošloga tjedna kada je, nakon susreta s Benjaminom Netanyahuom, promovirao (svoj) novi mirovni plan za Gazu. Ponedjeljak u komu ga je pohodio, u najmanju ruku, kontroverzni izraelski premijer nazvao je povijesnim, a (njegov) mirovni plan možda najznačajnijim u povijesti civilizacije… „Govorimo o vječnom miru na Bliskom istoku“, ispalio je, sve milo gledajući nazočnoga (visokoga) izraelskog gosta u Bijeloj kući.  Što nam zapravo govori kako – još! – nije odustao od Nobelove nagrade za mir koju si je zamislio još ono kada je obećao kako će rusku agresiju na Ukrajinu zaustaviti za 24 sata.

Istina, taj njegov plan u 20 točaka – koji, uz ino, predviđa kraj sukoba između Izraela i Hamasa te povratak svih talaca, živih i mrtvih, u roku od 72 sata nakon što Tel Aviv javno prihvati dogovor – naišao je na brojne pohvale. Čak je i papa Leon XIV. kazao kako ima zanimljivih elemenata, ali pokazao i stanovitu suzdržanost, dometnuvši kako se nada da će ga u predviđenom roku i Hamas prihvatiti. Oprez je uistinu opravdan, posebice nakon što je američki predsjednik dao Hamasu tri-četiri dana da prihvati ili će, veli, doživjeti tužan kraj. S tim da je tu prijetnju dodatno pojačao prekrstivši Ministarstvo obrane u Ministarstvo rata. Što je, dakako, primijetio i Sveti Otac dodavši kako se nada da je riječ samo o stilu govora…

Blagdanske granate

A Trumpovoj sujeti sigurno je imponiralo i to što su islamske i arapske zemlje: Saudijska Arabija, Jordan, UAE, Indonezija, Pakistan, Turska, Katar i Egipat objavile zajedničku izjavu u kojoj pozdravljaju njegove napore za okončanje rata u Gazi. Kako (god) bilo, dan nakon što nas je potencijalni laureat glasovite nagrade Švedske akademije uvjeravao kako je povijesni dogovor pred nama, tijekom Yom Kippura iz sjevernog pojasa Gaze prema obalnom izraelskom gradu Ašdodu ispaljeno je pet granata, nakon čega je, kako je izvijestio Times of Izrael, Hamas preuzeo odgovornost za ovaj blagdanski desant.

Budući da im je Trump dao rok koji je istjecao prošlog četvrtka, i taj se dan očekivao s nestrpljenjem, a poglavito jer su još od „povijesnog ponedjeljka“ stizale, istina neslužbene, vijesti kako će Hamas ignorirati mirovni plan. U kontekstu čega vrijedi podsjetiti kako je Fox News 22. rujna objavio da je Hamas poslao pismo adresirano na Bijelu kuću, u komu od američkog predsjednika traži da jamči 60-dnevni prekid vatre u zamjenu za trenutačno oslobađanje polovice talaca. Riječ je o prvoj izravnoj komunikaciji te palestinske kontroverzne skupine, koju se naziva i terorističkom, s američkim liderom. Do sada su komunicirali samo s posebnim izaslanikom SAD-a za Bliski istok Steveom Witkoffom. Također, ovo je bila prva javna komunikacija čelnika Hamasa od napada Izraela na Katar, koji je za metu imao čelništvo skupine čije je (ne)pristajanje na mirovni plan – ključno.  I zbog čega se Netanyahu, dok mu je domaćin „držao slušalicu“, iz Bijele kuće morao ispričao katarskom vodstvu.

Inače, Trump je ranije od svojih (iznenadnih) korespondenata zahtijevao trenutno puštanje svih izraelskih talaca, u zamjenu za okončanje rata. Na što su oni u načelu pristajali, ali su istovremeno tražili i povlačenje izraelske vojske iz Gaze.

Kako je Netanyahu čitao Trumpa?!

Tel Aviv je, međutim, te planove odbijao te je Netanyahu proširio invaziju na palestinsku enklavu, što je izazvalo novi masovni val izbjeglica. A dodatno se okolnosti kompliciraju jer otkako je Izrael prihvatio plan, Netanyahu ga je, prema općoj ocjeni, počeo relativizirati. Tako je u videu objavljenom na X-u naglasio kako će izraelska vojska ostati u dijelovima Gaze i da će Izrael silom spriječiti stvaranje palestinske države.

I, dakle, došao je – taj! – četvrtak.

Američki je predsjednik prijetnju Hamasu dodatno pojačao prekrstivši Ministarstvo obrane u Ministarstvo rata. Što je, dakako, primijetio i Sveti Otac dodavši kako se, ipak, nada da je riječ samo o stilu govora…

No, tek su se u petak pojavile relativno dobre vijesti – Hamas je pokazao (stanovitu) spremnost prihvatiti mirovni plan, točnije makar jedan njegov dio. Dan poslije, na novinarsko pitanje u prošlu subotu je li Netanyahu za prekid bombardiranja Gaze i podržava li širu viziju Sjedinjenih Država, Trump je za CNN u ime izraelskog premijera odgovorio potvrdno. Također, kazao je i kako očekuje uskoro saznati je li Hamas doista predan miru. Kao neizravni odgovor na ova američka očekivanja, Hamas je objavio da je spreman osloboditi sve izraelske taoce, što je predviđeno Trumpovim planom, ali je poručio kako će tražiti pregovore o detaljima oslobađanja, kao i ostalim točkama poput predaje upravljanja Pojasom Gaze i razoružanja te militantne skupine.

Na što je Trump pak kazao kako će se Hamas, ukoliko odbije predati vlast i kontrolu nad Gazom, suočiti s – „potpunim uništenjem“. Slijedom čega treba reći da je vođa Hamasa Kalil al-Haja u prošlu subotu prisegnuo kako je posvećen oslobađanju Palestine „od rijeke do mora“… Budući da je on na čelu Hamasova izaslanstva koje je u ponedjeljak, 6. listopada trebalo početi mirovne pregovore u Egiptu, tek nakon toga znat ćemo je li optimizam koji se povremeno širi iz Bijele kuće utemeljen.

Genocid (i) prema UN-u

Ova nevjerodostojnost izraelskog premijera u kombinaciji s bjesomučnim granatiranjem Gaze (pa i u „povijesni ponedjeljak!“), potaknula je raspravu na temu je li moguće izopćenje Izraela. Posebice jer su potkraj rujna, dok se Trump spremao za prezentaciju mirovnoga plana, diljem Europe organizirani prosvjedi. Tako se više od 100 000 ljudi okupilo u Berlinu prosvjedujući protiv njemačke potpore izraelskom genocidu u Pojasu Gaze. Organizatori toga skupa pod nazivom Sve su oči uprte u Gazu – Zaustavite genocid, zahtijevali su kraj njemačkog sudioništva u izraelskom ratu, ističući pritom kako kancelar Friedrich Merz i ministri (samo) govore, ali ne djeluju.

Kada govorimo o genocidu, nije – u aktualnom njemačkom primjeru – riječ samo o „glasu naroda“, nego naprosto o činjenicama. Neovisna međunarodna istražna komisija Ujedinjenih naroda priopćila je potkraj rujna da je Izrael počinio genocid nad Palestincima u Gazi. Ovo izvješće, naime, navodi kako postoje razumni razlozi za zaključak da su četiri od pet čina genocida, definiranih međunarodnim pravom, počinjena od početka rata s Hamasom 2023. To su: ubijanje pripadnika grupe, nanošenje teških tjelesnih i mentalnih ozljeda, namjerno stvaranje uvjeta usmjerenih na uništenje grupe i sprječavanje rađanja. A kao dokaz genocidne namjere navode se izjave izraelskih lidera i obrazac ponašanja izraelskih snaga. Jasno, izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova odbacilo je UN-ovo izvješće ocijenivši ga kao – izobličeno i lažno.

Istina, kada je potkraj prošloga mjeseca nekoliko zemalja, uključujući i Francusku, Kanadu i Ujedinjeno Kraljevstvo, formalno priznalo palestinsku državu, to je, baš kao i brojne diskusije na zasjedanju Opće skupštine UN-a, ocjenjeno kao put, ili makar njegov početak, izolacije Izraela. Ali – puno je lakše napustiti dvoranu dok se Netanyahu sprema zauzeti govornicu, nego slijediti „ruski slučaj“ s početka agresije na Ukrajinu. Uz silne sankcije Rusi su izopćeni i na simboličnoj razini. Bilo je, podsjetimo, europskih zemalja, poput Italije, na čijim je sveučilištima ukidan kolegij o djelu Dostojevskog, ruskim je sportašima zabranjeno natjecanje na velikim međunarodnim smotrama, a glazbenicima sudjelovanje na Euroviziji.

Ma, samo nek' se pjeva…

Evo, ovoga su se utorka navršile dvije godine kako je, 7. listopada, Hamas pokrenuo vojnu operaciju na izraelskom teritoriju, u kojoj je ubijeno 1 200 ljudi, ponajviše civila te je u Pojas Gaze odveden veliki broj talaca. Od tada zapravo traje izraelska odmazda koja se sve češće, vidjeli smo i sa službenih mjesta, naziva – genocidom. Pa, ipak, kada je riječ o izolaciji te zemlje – makar i na simboličkoj razini – kao da se ne događa ništa. Naprotiv, kada se govori o sportu, prošloga četvrtka dogodila se uistinu bizarna situacija. Zagrebački je Dinamo morao s izraelskim predstavnikom Maccabijem iz Tel Aviva igrati u Bačkoj Topoli. Bez gledatelja, ali uz nazočnost stanovita broja pripadnika Mosada koji skrbe o izraelskim sportašima.

Istovremeno vodi se prava geopolitička utakmica oko toga hoće li Izrael sudjelovati na Euroviziji 2026. u Beču. Bude li, vjerojatno će neke zemlje odustati. Kako i ne bi, pa ove je godine, 17. svibnja, u Bazelu umalo pobijedila izraelska predstavnica Yuval Raphael. Prosudbeno je povjerenstvo moralo naprosto zatrpati svojim glasovima austrijskog predstavnika kako ne bi pobijedio Izrael koji je dobio najviše glasova publike za svoju ljubavnu baladu.

A genocid je već bio u tijeku…