Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Od samog početka Svetog pisma životinje zauzimaju važno mjesto u Božjem stvaralačkom djelu. U Knjizi Postanka Bog stvara životinje prije čovjeka, dajući im blagoslov, a čovjeku je dano gospodstvo nad njima. Međutim, to gospodstvo nije poziv na tiraniju, nego na odgovornost, brigu i skrb.  

Prva interakcija čovjeka i životinja je kada ih Jahve predvede čovjeku „da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime“ (Post 2,19). Povjerena je, dakle, čovjeku odgovornost za životinje, a ne samo za njihovo posjedovanje. Bog također životinje stvara kao lijek za čovjekovu samoću te je u Svetom pismu istaknuto kako su, poput čovjeka, načinjene od zemlje, čime je ocrtana jasna povezanost dviju vrsta.

Nadalje se u biblijskom izvješću o Kajinu i Abelu također spominju životinje, ali je njihova važnost na simboličan način još i više naglašena u izvješću o potopu. Noina arka simbol je Božje brige za sve živo jer ne spašava Bog samo čovjeka od potopa, nego i životinje, nalažući Noi da ih uzme u paru kako bi život na Zemlji mogao opstati. Taj savez s Noom, sklopljen nakon potopa, nije samo savez s ljudima, nego i sa „svim živim stvorovima“, a predstavljen je dugom – istom onom koja je danas ideološki ukradena svijetu.

Životinje u Starom zavjetu često su prisutne u hvalospjevima, ali i zakonima. Psalmi veličaju Boga kao stvoritelja koji brine o svemu, a i „lavići riču za plijenom i od Boga hranu traže“ (Ps 104). U Levitskom zakoniku naložena je briga za domaće životinje te je i za njih propisan subotnji odmor. To nije samo znak milosrđa prema njima, nego i podsjetnik kako je cijeli stvoreni svijet dio Božjeg plana spasenja te kako i one imaju pravo na odmor i, možemo kazati, dostojanstvo.

Kada je riječ o Novom zavjetu, Isus ne govori izravno o „pravima životinja“, ali ih djelima i ponašanjem uključuje u svoje poslanje. Štoviše, rođen je u štali te su mu, uz roditelje, prvo društvo pravile životinje – prema tradiciji: vol i magarac. Također, u svojim prispodobama Isus često koristi primjere iz prirode te govori o pticama nebeskim, ljiljanima poljskim, izgubljenoj ovci… pokazujući tako Božju brigu za sva stvorenja, čak i ona najmanja, naizgled beznačajna. Upravo prispodoba o izgubljenoj ovci koja predstavlja grješnika, zapravo ukazuje kako je Bogu stalo do svakog pojedinog stvorenja i čini sve kako bi ga vratio u zajedništvo stvorova.

Iako se, dakle, rano kršćanstvo nije bavilo pitanjem „prava životinja“ u modernom smislu, prvi su kršćani imali duboku svijest o ljudskoj odgovornosti prema stvorenu svijetu.

Jedan od najpoznatiji zagovornika „prava“ svih Božjih stvorenja je Sv. Franjo Asiški koji je „prijateljevao“ s vukom, ali i s pticama poput lastavica, fazana, sokola te drugim životinjama. Za njega sve stvoreno, od Sunca i Mjeseca do vuka i ptica, braća su i sestre.

Postoje mnogi drugi svetci koji su na poseban način izražavali poštovanje prema tim Božjim stvorenjima. Tako je Sv. Makarije molio za ozdravljenje hijene, Sv. Huberta je jelen potaknuo na svećeništvo, Sv. Antun Padovanski „propovijedao“ je ribama, a neki su imali i kućne ljubimce poput Sv. Filipa Nerija koji je u naručju uvijek imao svog mačka.

Ovi maleni i veliki Božji stvorovi imaju i svoga zaštitnika među svetcima, a to je Sv. Antun Pustinjak.

I u suvremenom dobu u kršćanstvu je prisutan govor o životinjama te crkveno učiteljstvo posljednjih nekoliko desetljeća sve više naglašava ekološku dimenziju kršćanstva.

Tako se u Katekizmu Katoličke Crkve navodi da su životinje stvorovi Božji. „Bog ih okružuje svojom providonosnom skrbi. Samim svojim postojanjem one ga blagoslivljaju i slave. I ljudi su dužni prema njima biti dobrohotni“ (KKC 2416). Međutim, navedeno je kako je zakonito služiti se njima za hranu i izradu odjeće, može ih se pripitomljavati kako bi pomogle čovjeku u radu, a medicinski i znanstveni pokusi na njima moralno su prihvatljivi ako ostaju u razumnim granicama jer pridonose njegovanju i poštedi ljudskih života.

Tako su i pape naučavali, ali su često i primjerima pokazivali ljubav prema svim stvorenjima. Papa Pio XII. tražio je, primjerice, da se izbjegava nepotrebna okrutnost prilikom ubijanja životinja za jelo, a na internetu je dostupna i fotografija Svetog Oca s pticom na ruci.

Papa Ivan Pavao II. tijekom opće audijencije 10. siječnja 1990. spomenuo je kako neki tekstovi „priznaju da čak i životinje imaju duh ili dah života i da su ga primile od Boga“. Jedna od njegovih fotografija koja je obišla svijet nastala je u studenom 1986. tijekom pohoda Australiji, a koja prikazuje papu Wojtylu kako u naručju drži koalu.

^{Papa Ivan Pavao II. tijekom pohoda Australiji 1896.}

Prema svjedočenjima pojedinih svećenika, i njegov nasljednik papa Benedikt XVI. volio je životinje, a posebno mačke…

Poznato je kako je briga o svemu stvorenom u središte pozornosti posebno došla tijekom službe pape Franje, naročito njegovom enciklikom Laudato Si’ koja predstavlja svojevrsnu prekretnicu u katoličkom socijalnom nauku. Njome Papa poziva na „cjelovitu ekologiju“ jer ekološki, društveni i ljudski problemi su povezani. Sveti je Otac potaknuo kršćane na prepoznavanje božanske prisutnosti u svemu stvorenju, da u svijetu koji ih okružuje vide odraz Boga te da se ne odnose prema drugim stvorenjima kao prema pukim objektima za njihovu uporabu.

Za takva prava životinja sve više se počeo boriti i moderni svijet. Brojne su organizacije posvećene njihovoj zaštiti, spašavanju s ulice ili od različitih nevolja, a mnogi ljudi u kućnim ljubimcima pronalaze radost i utjehu.

Nema sumnje kako ljubav prema životinjama i suživot s njima mogu biti duboko obogaćujuće iskustvo. Kućni ljubimci mogu pomoći u borbi protiv usamljenosti, pružiti osjećaj svrhe i potaknuti ljude na brigu o drugome. Za mnoge starije, samce ili osobe s poteškoćama, životinje su često jedini izvor „ljubavi“ i društva.

Međutim, problem nastaje kada ta „ljubav“ postane zamjena za istinsku ljudsku, a ne dopuna kako bi trebala biti. U suvremenom zapadnom društvu svjedoci smo masovna trenda udomljavanja kućnih ljubimaca, dok se natalitet dramatično smanjuje. Iako su uzroci pada nataliteta složeni i obuhvaćaju različite ekonomske, socijalne i kulturološke čimbenike, trend zamjene potomstva kućnim ljubimcem sve je očitiji. Na to upozorava i Katekizam Katoličke Crkve u broju 2418: „Nedostojno je također trošiti za njih svote koje bi ponajprije morale olakšavati ljudske nevolje. Može se voljeti životinje; ne mogu im se davati osjećaji koji se duguju samo osobama.“

Na tu je pojavu upozoravao i papa Franjo koji je izrazio žaljenje što „kućni ljubimci ponekad zauzimaju mjesto djece u društvu“. Taj fenomen sebičnosti kada ljudi ne žele imati dijete, te ga zamjenjuju psima ili mačkama, još 2014. nazvao je „kulturom degradacije“, primjećujući kako je „emocionalni odnos s kućnim ljubimcima 'lakši' od 'složena' odnosa između roditelja i djece“. Zato je izričit kako „ljubav i poštovanje prema životinjama ne mogu umanjiti, niti zamijeniti druge duboke veze“.

Jer, prema crkvenom nauku, obitelj temeljena na braku između muškarca i žene, poziv je na suradnju s Bogom u stvaranju. Otvorenost životu i prihvaćanje djece najviši su oblik ljubavi i ispunjenja bračne zajednice jer djeca nisu samo biološki nasljednici, nego i budućnost Crkve i društva. U tom smislu, odbijanje rađanja djece iz sebičnih razloga ili straha od odgovornosti, a istodobno preusmjeravanje emotivnih i materijalnih resursa na životinje, predstavlja duhovnu i društvenu anomaliju. Treba se naglasiti kako ovdje nije riječ o biranju između ljubavi prema životinjama i ljubavi prema djeci, nego je riječ o redoslijedu i prioritetima zato što se tada - kada se kućni ljubimci uzdignu na razinu čovjeka, ili čak iznad, te se na njih troše brojna sredstva dok u isto vrijeme mnogi gladuju - ljudski rod suočava s iskrivljenim sustavom vrijednosti.

Zato Međunarodni dan životinja može biti prigoda za preispitivanje jesmo li doista gospodari stvorenja, na što smo pozvani, ili smo izrabljivači životinja na bilo koji način, koji uključuje i onaj za vlastitu emocionalnu utjehu zanemarujući druge veće dužnosti.

Naša ljubav prema životinjama mora biti uravnotežena i cjelovita te uklopljena u širi kontekst kršćanske ljubavi prema bližnjemu i prema Bogu. Briga za stvoreni svijet, pa tako i za životinje, neodvojivi je dio kršćanske vjere, ali ta briga ne može biti izgovor za izbjegavanje odgovornosti prema obitelji. „Plodite se, i množite, i zemlju napunite“, poziv je upućen čovjeku od postanka svijeta da širi ljubav, ali prije svega prema čovjeku, a zatim i prema svim Božjim stvorenjima.