Obitelj na dlanu

Čitanje nije mrtvo


Je li danas čitanje knjiga izumrla aktivnost? Na osnovu kojih parametara možemo pratiti na kojoj je razini čitanost u odnosu na neka prošla vremena?

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Nazove me nekidan mlađi sin, od nedavno oženjen, vrlo ozbiljno: „Pošto metar knjiga, mama? Treba nam za policu.“

Dobro smo se nasmijali. Ne treba mome sinu „metar knjiga“ za policu, nego je riječ o našoj staroj šali na temu velike čitanosti knjiga nekoć, za vrijeme bivše države, o čemu se i dandanas provlače mitovi. Te onda se puno čitalo (dokaz za to su podatci o nakladama), a danas se, eto, ne čita. To što su velik dio izdavačke djelatnosti pokrivale knjige izdane kao dio službene, partijske propagande i to što su se takve knjige prodavale jer su morale biti prodane i jer je svatko tko je držao do sebe u partiji morao imao kod sebe doma razne tomove vezane uz II. svjetski rat, partizane, razvoj socijalističke misli i države, Tita i sve mitove i legende te propale tvorevine, i što je sve to doprinosilo naizgled veliku broju tiskanih knjiga u Jugoslaviji, o tome se, naravno, ne govori. Kao što nitko neće reći ni da broj tiskanih ili prodanih knjiga ne govori ništa o čitanosti knjiga, pogotovo ne u jednoj totalitarnoj državi kakva je bila onda (odatle i ona šala o „metru knjiga“ jer su se one često kupovale samo kao ukras na policama). No, pustimo tu nesretnu bivšu državu i njezine mitove na stranu, čitanost knjiga ono je o čemu želim govoriti.

Izumiru li čitatelji?

Izišao je nedavno na stranicama Večernjeg lista članak Borisa Becka s naslovom Čitatelji izumiru... u kojem se po tko zna koji put kuka nad time što ljudi kod nas malo i sve manje čitaju. Autor te svoje tvrdnje potkrjepljuje izdavačkom djelatnošću koja je na izdisaju (jer se knjige ne kupuju) i time što djeca u školama ne žele čitati lektiru – u odnosu na „nekoć“, naravno. Je li to zaista tako? Osobno mogu posvjedočiti da sam u životu, iako sam pročitala zaista puno knjiga i čitam i dandanas, kupila vrlo malo knjiga. Zašto? Vrlo jednostavno: Čovjek knjigu kupi, pročita je i – što će s njom? Staviti je na policu? Kad bi to bilo zaista tako, svakom prosječnom čitatelju trebao bi jedan veći stan samo da ima gdje staviti sve kupljene knjige. Što raditi onda s njima? Bacati ih? Za mene je svetogrđe baciti knjigu, no čak i da nije, ona ipak nešto košta i grijeh je tako bacati novac. To je problem o kojem nisam vidjela da itko piše, no problem je vrlo realan i u startu ruši sve pokušaje povezivanja broja tiskanih knjiga i čitanosti u nekoj zemlji.

Što se tiska danas?

Knjižnice su bile dobar način da se knjige ponude ljudima po maloj cijeni i bez obveze njihova skladištenja po kućama. No, knjižnice imaju svoja ograničenja, a to su naslovi koji u njih dolaze. Netko, negdje, bira koje će se knjige objaviti i doći u knjižnice: Ako je riječ o domaćim autorima, to su i dandanas praktički isključivo ljudi s lijevim „pedigreom“ i ono što oni pišu, odavno je već prosječnom čitatelju toliko ogadilo domaću „književnost“ da je, osim Zagorke i nekoliko sličnih starih autora, svi zaobilaze u širokom luku. Ako je pak riječ o stranim autorima, i tu već desetljećima postoji jedan svjetonazorski filtar koji najčešće pripušta prijevodu i tisku samo liberalno-ljevičarske naslove. Algoritam je imao u svoje vrijeme jak iskorak u drugačiju književnost i otkako je propao, i te kako se kod nas osjeća manjak takvih knjiga. No ni Algoritam nije dao odgovor na onaj prvi problem o kojem se, kako rekoh, ne govori: Na pitanje što učiniti s kupljenom knjigom nakon što je pročitamo.

Elektroničke knjige

  Odgovor na taj problem samo je jedan: Elektronička knjiga koju se kupuje preko interneta i čita na čitaču. Takva knjiga ne zauzima mjesto i ne skuplja prašinu, jer u memoriju čitača mogu stati desetci tisuća naslova koji su nam u svakom trenu dostupni, a zauzimaju prostor jedne memorijske kartice. Za čitanje e-knjige ne treba obilaziti knjižnice i predbilježavati se za posudbu te voditi računa o rokovima vraćanja knjige, a s obzirom na to da većina mlađih ljudi danas normalno čita na engleskom jeziku, nismo više ni ovisni o onim svjetonazorskim filtrima liberalnih ljevičara koji kontroliraju što će „narod čitati“, već nam je otvorena praktički kompletna svjetska književnost i izdavaštvo. Elektronička knjiga zaobilazi sve probleme klasične tiskane knjige, a uređaji za čitanje danas su svakome dostupni i sveprisutni.

No, postoji jedan problem. Knjige koje sam samo tijekom prošle godine kupila preko interneta i pročitala na svojem čitaču ne ulaze ni u kakav naš domaći registar. Nitko ne može znati koliko sam ih kupila i koliko pročitala, naše izdavaštvo nije na osnovu toga prodalo ni jednu knjigu više, a u knjižnice, ta opskurna mjesta starih i loših naslova koje su napisali ili odabrali liberalno-lijevi miljei, vrlo rijetko zalazim. Što se tiče spoznaja autora onog članka u Večernjaku, ja ne čitam. I nisam čitatelj. A čitam, čitam i te kako.

Činjenica je da ne možemo znati čitaju li ljudi danas više ili manje nego nekoć. No, unatoč tomu, tvrdnja da je čitanje stvar prošlosti ne odgovara istini. Čitanje nije mrtvo i neće nikad biti. Dapače. No, sudbina tiskane knjige već je druga stvar...