Crnogorski balvani blagoslovljeni su u Beogradu


Četnički vojvoda Mandić gotovo je izravno pozvao na građanski rat poručivši svojim ratnim drugovima da se pripreme i blokiraju čitavu Crnu Goru. U crnogorskoj javnosti, međutim, ove njegove riječi nisu shvaćene kao njegov osobni poziv, nego poziv patrijarha Irineja koji je osobno blagoslovio vojvodine poklonike.

Piše: Josip Vričko

Još 2015. Vlada Crne Gore predložila je Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, od kojega je, međutim, odustala zbog snažnih prosvjeda Srpske Pravoslavne Crkve. Jedna od najspornijih odredbi tog zakona bila je takozvano podržavljenje vjerskih objekata izgrađenih na teritoriju Crne Gore do 1918., slijedom čega su u SPC-u (bili) uvjereni kako im žele oteti manastire i crkve.

Vlada je potom nekoliko puta najavljivala novi tekst čije je objavljivanje odgađano da bi, evo, u ovo blagdansko vrijeme zakon konačno bio usvojen u crnogorskom Parlamentu 27. prosinca. Ali u doista dramatičnim okolnostima.

Vučićevim zrakoplovom na rukoljub patrijarhu

A drama je, (tradicionalno) kada je o ex-Yu teritoriju riječ, režirana u Beogradu. Samo dva dana prije negoli će zakon doći na dnevni red Skupštine Crne Gore, srbijanski je predsjednik Aleksandar Vučić telefonski razgovarao s crnogorskim kolegom Milom Đukanovićem. Svekoliko je srpstvo nakon toga izvijestio da je razgovor bio prijateljski, ali kako mu je podgorički sugovornik kazao da zakon neće biti povučen. „Nemam se pravo na izravan način miješati u nešto što se događa u drugoj zemlji. Naš pogled na taj zakon je drugačiji, ali to se događa u državi u kojoj je Đukanović predsjednik“, kazao je Vučić neuobičajeno pomirljivo.

No, ovdje je riječ samo o jednoj ploči u srpsko-crnogorskoj partiji. Ali simultanka se, kao što je znano, igra na više ploča. A tu se, dakako, pita i poglavar Srpske Pravoslavne Crkve patrijarh Irinej. Naime, lideri opozicijskog Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević odletjeli su uoči skupštinskog raspleta u Beograd – zrakoplovom Vlade Srbije. Dakle, baš u vrijeme kada su predsjednici Srbije i Crne Gore prijateljski razgovarali, Vučićev je pilot letio po raskolnički tandem kako bi ga priveo na rukoljub Irineju. I naputke, dakako! Ne mijenja, eto, Vučić ćud...

Istom su se, dakle Vučićevom, letjelicom vratili u Podgoricu kako bi izazvali nerede i u Skupštini i po ulicama crnogorske metropole, pa i šire... Sve do Republike Srpske, Trebinja osobito. Retorika koju je Mandić prezentirao za skupštinskom govornicom potpuno je očekivana. Riječ je, naime, o četničkom vojvodi koji je svojim parlamentarnim kolegama kazao kako Skupštinu neće spaliti samo zato što ga je to zamolio mitropolit crnogorsko-primorski SPC-a Amfilohije Radović.

Usput (?!) baš uoči glasovanja taj je četnički vojvoda spomenuo Stjepana Radića i njegovo skupštinsko stradanje, što je izazvalo nemalu nelagodu kod hrvatskog zastupnika u crnogorskom Parlamentu Andrije Vuksanovića, ali i ostalih vojvodinih neistomišljenika koji su ovo njegovo podsjećanje na beogradski atentat iz lipnja 1928. shvatili kao prijetnju.

„Sveti rat“

Uz to Mandić je gotovo izravno pozvao na građanski rat pozivajući „svoje ratne drugove“ da se pripremei blokiraju čitavu Crnu Goru. U crnogorskoj javnosti, međutim, ove njegove riječi nisu shvaćene kao njegov osobni poziv, nego poziv službenog Beograda koji je osigurao logistiku (od rečenog zrakoplova pa nadalje) i patrijarha Irineja koji je, kako su sa skupštinske govornice svjedočili lideri DF-a, blagoslovio njihovu borbu. „Sveti rat“, takoreći. Slijedom čega mnogi crnogorski analitičari vjeruju kako bi ova najavljena balvan revolucija crnogorskih Srba bila realizirana baš kao i ona, zapravo one u Hrvatskoj ranih devedesetih, samo da Crna Gora nije članica NATO saveza.

Štoviše, crnogorski književnik Andrej Nikolaidis tvrdi: „Da nije, Crna Gora bi gorjela, da nije, sinoć bi u nju ušle paravojne jedinice iz Srbije i Republike Srpske, kao što su razni 'dobrovoljci', 'psi rata' i ostale životinje u ljudskom obličju onomad upale u Hrvatsku i Bosnu.“

No, i nakon što je zakon usvojen, Vučić je nastavio po starom. S maslinovom grančicom (mira), ali i lažima u – ustima. Najprije kaže kako se nada, da je čak uvjeren da nitko u Crnoj Gori ne misli kako bi bilo dobro zauzeti manastir Ostrog. Srbijanski predsjednik je, po osobnom priznanju, svjestan da su mu u konkretnom slučaju mogućnosti ograničene te kako jedino „možemo strukom i znanjem ukazati svima u svijetu o čemu se radi, od Venecijanske komisije do mnogih drugih tijela i organizacija“. Međutim, rečeni je zakon odobrila baš Venecijanska komisija i, po ocjeni neutralnih pravnika, riječ je o liberalnom, europskom zakonu kojim su, uostalom, zadovoljne sve ostale vjerske zajednice u ovoj državi.

No, patrijarh Irinej i nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ne odustaje, ne želi da njegov blagoslov vojvode Mandića i sljedbe mu bude uzaludan te govoreći o (potencijalnoj) mogućnosti oduzimanja crkava i manastira u Crnoj Gori, kaže: „Ja se nadam da će razmisliti o svemu i da će se vidjeti i reakcija naroda koji je spreman braniti svoje svetinje, i vjerujem da do toga neće doći. U slučaju da dođe, ne znam kakve će sve loše posljedice biti.“

U čemu je, zanimljivo, Vučić prepoznao riječi razuma i smirivanja...

Molitvene (?!) šetnje

Dok nastaju ovi redovi, bilanca Irinejeva smirivanja je: 45 uhićenih zbog napada na policiju 29. prosinca; uoči Nove godine u glavnom gradu iz istog razloga uhićeno je još 35 izgrednika; a još osam zbog kamenovanja policajaca prvoga dana 2020.; također u Zeti je privedeno 10 osoba zbog izazivanja i pripremanja nereda.

Istodobno se u Podgorici u Sabornom hramu Hristova Vaskrsenja poslije odsluženog molebna vjernici upućuju u molitvenu šetnju. A tako je i u drugim crnogorskim gradovima čiji su hramovi puniji no ikad.

Opravdano se strahuje u što bi se sve to još moglo izroditi jer mnogi u aktualnim događajima prepoznaju scenarij iz 2016. i pokušaj puča u Crnoj Gori kada je građanski rat bio blizu, jako blizu. „Zločinačka družina i dalje je u punoj snazi s uporištem i u srpskom i u crnogorskom društvu. A to što danas radi Crkva u Crnoj Gori, sramota je za nju, kao vjersku zajednicu, jer umjesto pomirenja huška dok poziva na vjeru“, smatra lider LDP-a Čedomir Jovanović čije spominjanje vodi do mitropolita Amfilohija koji ima značajan utjecaj na vojvodu Mandića pa, eto, crnogorska Skupština nije gorjela. Zasad...

Naime, Amfilohije je krstio trenutačnog savjetnika jednog od dvojice bošnjačkih članova Predsjedništva BiH u manastiru Ostrog. Njih dvojica su se upoznali na studentskim demonstracijama 1996. To je bila ona mitropolitova faza kada se okrenuo protiv Miloševića kojega je, inače, snažno podupirao ranih devedesetih. Štoviše, nerijetki su uvjereni kako je Amfilohije za Božić '91. i preuzeo Crnogorsko-primorsku mitropoliju baš u vrijeme „antibirokratske revolucije“ kada su vlast u toj tadašnjoj republici preuzeli kadrovi vožda Slobe.

Mitropolita se, međutim, relativno brzo razočarao u Čedu, pa kad su ga nedavno podsjetili na krštenje u Ostrogu, pozvao se na narodnu mudrost: „Ima ona narodna – krsti vuka, vuk u goru.“

A kad smo već kod krštenja (vuka i inače), treba kazati kako ga Jovanovićev bivši prijatelj često spominje – u kontekstu aktualne politike. Poglavito, evo, u vrijeme kada je Đukanović najavio da će raditi na obnovi autokefalne Crnogorske Crkve. „To bi bilo prvi put u povijesti da ateist pravi Crkvu“, kazao je Amfilohije dometnuvši kako Milo ne zna što je Crkva. A i kako bi, veli, znao kad nije kršten. No, kršten ili ne, Đukanović je znao sa „sveštenim licima“.

Amfilohije – poglavar umalo

Tako je 1997. usred njegova raskola sa (Slobinim) Miomirom Bulatovićem tražio susret s patrijarhom Pavlom, i to pred predsjedničke izbore. I patrijarh ga je primio, što mu je dalo „mandat“ da na Cetinju pali badnjak. Doduše, Amfilohije danas tvrdi da ga je zapalio – naopako. Kako bilo, Đukanović već dugo govori kako SPC u Crnoj Gori služi kao kralježnica velikosrpske ideologije, bez obzira što o tomu misli aktualni mitropolit koji je 2007. bio favorit postati poglavar Srpske Pravoslavne Crkve. No, njegovo je ratno breme bilo preteško (čak i) za SPC.

Uz to, većina neutralnih promatrača smatra kako je u tijeku borba između dviju Crnih Gora: one koja bi tu državu vratila u devedesete, koja nikako da se makne dalje od Gazimestana i koja nikako da prihvati da je Crna Gora (neovisna) država; i druge Crne Gore koja je proeuropska i koja želi naprijed. Pritom je Srpska Pravoslavna Crkva izabrala stranu. Pogrešnu – kao i devedesetih kada je, primjerice, Amfilohije „čuvanje“ cetinjskog manastira povjerio Arkanu kako bi on osobno mogao dijeliti ikone i „krstiće“ crnogorskim vojnicima po dubrovačkom ratištu te sokoliti rezerviste podgoričke brigade Veljko Vlahović (epskom) pjesmom (uz gusle Mojkovačka bitka).

Ponavljam(o) još jedanput – taj je čovjek umalo postao poglavar SPC-a! A riječ je o mitropolitu koji je bio blizak s Radovanom Karadžićem kojega je posjećivao i na Palama i u Haagu, a ovaj njega odlikovao Ordenom Njegoša prvog reda, Biljanu Plavšić je proglasio „Kosovkom djevojkom“, s Miloševićem je, vidjeli smo, imao različite faze, Arkan mu je bio, više-manje, tjelohranitelj... Sve, dakle, odabrano društvo poklonika velikosrpstva i svetosavlja i (pre)suđenih ratnih zločinaca.

  Valja se zato samo nadati da je daleko dan kad će metropolit narediti četničkom vojvodi: „Pali!“