Piše: Brane Vrbić

Vjerničke rijeke slit će se 14. i 15. kolovoza u brojna prošteništa diljem Hrvatske i BiH kako bi proslavile Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo ili Veliku Gospu. Iako blagdanu prethodi duga tradicija, njegov sadržaj kao dogmu, tj. članak vjere proglasio je tek papa Pio XII. 1. studenoga 1950. Tom prigodom je potaknuo teologe i propovjednike da ovu istinu vjere povezuju s istinom o uskrsnuću, te pokazuju uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu. Ovim se blagdanom slavi Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom, što je kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnoga začeća. Marija je tako postala posrednica po kojoj Bog daje milost ljudima, povezala je nebo i zemlju.

Crkveni oci, svetci, kršćanski pisci od prvih su stoljeća govorili i pisali o Marijinu uznesenju na nebo. Uz vjerničku predaju i štovanje, to je uvjerenje uzeto kao temelj za proglašenje dogme. Nije bilo moguće da smrt proguta onu koja je imala takvu ulogu u povijesti spasenja, kojoj je Bog povjerio rođenje svoga Sina, Spasitelja svih ljudi.

Posljednje Marijne godine na zemlji, one koji su prošle od Duhova do Uznesenja, ostale su nam nepoznate i nedokučive. Pismo šuti, a i predaja nam donosi samo daleke i nesigurne odjeke. Kršćanski pisci iz četvrtog i petog stoljeća upućivali su na pojedinosti o Usnuću i Uznesenju Djevice utemeljenom na predaji koja je nastala u drugom stoljeću. Prema toj predaji, kada je Marija bila blizu napuštanja ovoga svijeta, svi apostoli osim Jakova Starijeg, koji je pretrpio mučeništvo, i Tome, koji se nalazio u Indiji, okupili su se u Jeruzalemu kako bi u posljednjim trenucima bili s njom. Nakon što je preminula njezino su tijelo položili u grob. Poslije nekoliko dana, kada je došao, Toma je želio vidjeti Djevičino tijelo, ali našli su prazan grob i čuli nebesku glazbu. Druga pak predaja upućuje da se to zbilo u Efezu…

Posve je sigurno da Djevica Marija, posebnom milošću svemogućega Boga, nije okusila trulež smrti, nego da je njezino tijelo, proslavljeno od Presvetoga Trojstva, ujedinjeno s dušom i da je Marija bila uzdignuta na nebo, odakle kraljuje u slavi, zajedno s Isusom, kako bi slavila Boga i zagovarala nas. To u dogmi navodi papa Pio XII.

Jeruzalem i Efez

Blažena Anna Katharina Emmerich (1774. – 1824.), katolička redovnica augustinka, ubraja se među najglasovitije mistike. Njezina razmatranja o životu Blažene Djevice Marije zabilježio je vrlo pomno pjesnik Clemens Brentano tijekom svoga višegodišnjeg boravljenja uz bolesničku postelju stigmatizirane redovnice. Tako je od 1819. do 1822. nastao dnevnik koji prikazuje ne samo život i gorku Muku našega Gospodina Isusa Krista, već i djelo o Marijinu životu. Treba podsjetiti da ta djela spadaju u red privatnih objava u koje vjernik nije dužan vjerovati. Njemačka blaženica kroz Život Blažene Djevice Marije donosi i svoje mistično viđenje Gospinih posljednjih ovozemaljskih dana te njenog prelaska u Nebo. Hrvatsko izdanje ovih djela objavila je Naklada sv. Antuna iz Zagreba.

„Blažena Djevica Marija je nakon Kristova Uznesenja na nebo živjela tri godine u Jeruzalemu na Sionu – u kući Posljednje večere. Zatim je tri godine provela kod Marte i Marije u Betaniji, kraj Jeruzalema. Kad je nastupio veliki progon, Židovi su Lazara i njegove sestre odveli na more, da ih pogube na brodu bez vesala i jedra, tada je apostol Ivan odveo Majku Božju u Efez gdje je Gospa živjela devet godina“, zapisat će Bl. Anna K. Emmerich.

Ona u tom svom djelu objašnjava i kako su nastale glasine o Marijinoj smrti i grobu u Jeruzalemu. Kaže da je nakon tri godine boravka u Efezu Blažena Djevica posjetila Jeruzalem i s apostolima obišla sva sveta mjesta (Maslinsku goru, brdo Kalvariju, Sveti grob te sva sveta mjesta oko Jeruzalema). „Godinu i pol prije svoje smrti Marija je još jednom doputovala iz Efeza u Jeruzalem. Tad je ponovno vidjeh kako umotana u noć pohodi s apostolima sveta mjesta. Bila je neizrecivo žalosna i stalno je uzdisala: „Oh, Sine moj, Sine moj!“ Kad dođe do stražnjih vrata palače gdje bijaše susrela Isusa koji padne pod križem, dirnuta bolnim sjećanjem padne bez svijesti na zemlju, a njezini prijatelji pomisliše da umire. Odnesoše je na Sion u Cenakul, u čijim je prednjim zgradama stanovala.“ Zbog Gospina slabog zdravlja očekivali su njezinu skoru smrt te joj nakaniše pripremiti grob. Apostoli dadoše da joj na Maslinskoj gori klesar kršćanin uredi lijepi grob. „U međuvremenu bijaše više puta proglašena mrtvom, a glas o njezinoj smrti i grobu proširi se i po drugim mjestima.“ Kad grob bijaše dovršen, bijaše već ozdravila te dovoljno snažna da opet otputuje natrag do svog doma u Efezu, gdje je nakon godinu i pol zaista umrla.

„U Mariju uđe sjaj“

Kad je osjetila da joj se smrt približava, Blažena Djevica Marija, navodi A. K. Emmerich, molila je da se ispuni Isusovo obećanje iz Lazarove kuće (dan prije njegova uzašašća) kada joj je obećao da će apostoli i više učenika biti uz nju u času njezine smrti. Kad je zamolila da joj dođu apostoli, oni su bili pozivani u Efez putem ukazanja po različitim predjelima svijeta, gdje su naučavali. „Četrdeset osam godina nakon Kristova rođenja jest godina smrti Blažene Djevice… trinaest godina i dva mjeseca nakon Kristova Uzašašća umrla je Blažena Djevica“, kazat će Anna K. Emmerich. Apostoli i učenici su dolazili izmoreni s dalekih putovanja. Pristupili su k Marijinoj postelji i pozdravili je sa strahopoštovanjem. Ona je s njima mogla progovoriti još samo nekoliko riječi.

,,Blažena Djevica počivala je tiho i kao na samrti u svojoj sobi… Uvečer, kad Blažena Djevica spozna da joj se bliži kraj, htjede prema Isusovoj volji blagosloviti prisutne apostole, učenike i žene te se od njih oprostiti. Njezina soba za spavanje bila je otvorena prema svim stranama, Marija je sjedila bjelasajući se kao osvijetljena, uspravno na svojoj postelji. Blažena Djevica se pomoli i blagoslovi svakoga s ukriž položenim rukama, dodirujući mu čelo. Govorila je onda još svima i općenito učinila kako joj to Isus bijaše naložio u Betaniji“, piše A. K. Emmerich. Potom je uslijedila euharistija koju je predvodio Sv. Petar. „Nakon što se Petar pričestio, podijelio je i svima ostalim apostolima Presveti sakrament, a tad odnese Blaženoj Djevici svetu pričest i posljednje pomazanje… Kod primanja Presvetog sakramenta u Mariju uđe sjaj, nakon čega ona padne nauznak kao u zanosu i više ne progovori.“

„Nakon obreda se apostoli i učenici opet okupe oko postelje Blažene Djevice da mole. Marijino lice bijaše procvalo i nasmiješeno kao u mladosti. Oči bijaše s pobožnom radošću upravila prema nebu... Njezina duša kao maleni, beskrajno čist svijetli lik ruku ispruženih uvis izlazi iz njezina tijela i lebdi uvis po zraci svjetlosti. Dva anđeoska zbora u oblacima skupiše se ispred njezine duše i odvojiše je od sveta tijela… Njezina duša je po svjetlucavoj cesti uzašla u nebeski Jeruzalem sve do prijestolja Presvetog Trojstva… To su promatrali Petar i Ivan jer bijahu upravili svoja lica uvis. Ostali klečahu prignuti do zemlje. Sve bijaše puno svjetlosti i sjaja. Bilo je kao kod Kristova Uzašašća ... Marijina smrt bila je nakon devetog sata, kad i Gospodin bijaše umro.“

Blaženica potom opisuje kako su žene položile pokrov preko Marijina tijela te klečale i sjedile uz nju, a apostoli su otišli pripremiti grobnu spilju. Nekoliko žena pripravilo je Marijino tijelo za ukop. „Položiše sveto tijelo u lijes koji stajaše sa strane poput krevetića, staviše na prsa vijenac od bijelog, crvenog i nebeskoplavog cvijeća kao znak djevičanstva. Tad uđoše unutra svi apostoli, učenici i ostali nazočni da bi još jednom vidjeli drago sveto lice, prije nego što bude pokriveno. Kleknuše uz mnogo suza tiho oko Blažene Djevice pa dotaknuše Marijine ruke omotane na prsima opraštajući se, nakon čega otiđoše. Sada se i pobožne žene posljednji put oprostiše te staviše poklopac iznad lijesa koji omotaše na oba kraja i u sredini sivim povojima. Potom lijes položiše na nosiljku, a Petar i Ivan na ramenima ga iznesoše iz kuće“, opisuje njemačka blaženica. Te je noći više apostola i svetih žena molilo i pjevalo u malom vrtu ispred grobnice.

Prazan grob

„Uto se širok trak svjetla spusti od neba do pećine i ugledaše u njemu aureolu od tri kruga koju nošahu anđeli i duhovi koji okruživaše pojavu našega Gospodina i blistave Marijine duše. Lik Isusa Krista sa svijetlim zrakama iz rana lebdio je ispred nje… Duša Blažene Djevice, koja je išla za Isusovim likom, prolebdjevši kraj njega uđe kroz stijenu u grob i ubrzo zatim, sjedinjena sa svojim preobraženim tijelom, puno jasnija i sjajnija iziđe iz njega te krene s Gospodinom i čitavom slavom gore u nebeski Jeruzalem, nakon čega sav sjaj opet potone, a tiho zvjezdano nebo pokrije kraj“, opisuje blaženica.

Apostoli i učenici su već bili na povratku kući kad se to zbilo. Objedovali su i ostali u molitvi, a žene su otišle na počinak. No, tada je stigao apostol Toma, koji nije uspio doći na vrijeme i oprostiti se od Djevice Marije. Toma je plakao kao dijete kad je čuo za Marijinu smrt… Zajedno s Tomom svi su se uputili na Marijin grob. Kad su stigli do grobnice bacili su se na koljena, a Toma je pojurio s Jonatanom prema ulazu špilje. Ivan ih je slijedio. „Dvojica učenika saviju grmlje ispred ulaza unatrag te oni uđoše i sa strahopoštovanjem plaho kleknuše ispred odra Blažene Djevice. Onda se Ivan približi laganom lijesu nalik na košaru, koji je malo izlazio iznad odra, razriješi tri sive vrpce koje su zatvarale poklopac te ih stavi nastranu. Tad osvijetliše lijes iznutra te vidješe, duboko potreseni, kako mrtvačka platna, u potpunom obliku kako bijahu umotana, leže pred njima prazna. Preko lica i grudi bijahu otvorena, povoji za ruke bijahu lagano odmotani, no ipak još u omotnom obliku, kakvi su ležali, ali preobraženo tijelo Marijino više ne bijaše na zemlji. Oni podignutih ruku u čudu pogledaše uvis kao da im je sveto tijelo tek sada nestalo s vidika, a Ivan iz špilje povika onima vani: „Dođite i divite se, Marija više nije ovdje!'“, opisuje A. K. Emmerich taj događaj i dodaje kako su nakon toga svi, dvoje po dvoje, ulazili u usku spilju i gledali u čudu gdje prazna mrtvačka platna leže ispred njih.

„Izišavši, kleknuše svi na zemlju gledajući uvis prema nebu s uzdignutim rukama, zaplakaše i pomoliše se, hvališe Boga i njegovu preobraženu Majku, njihovu dragu, vjernu Majku, poput odane djece nekim slatkim riječima koje im Duh položi u usta. Tad se prisjetiše i spomenuše onog oblaka, svjetlosti koju su odmah poslije pokopa na putu kući ugledali iz daljine, koji se spustio na grobni brežuljak, a onda odletio uvis. A Ivan uze mrtvačka platna Blažene Djevice s velikim poštovanjem iz lijesa, preklopi ih i uredno smota pa ih uze k sebi… Tada napustiše grobnu špilju, čiji ulaz opet zatvoriše grmljem“, kazuje u svom viđenju Bl. Anna Katharina Emmerich te dodaje da su poslije apostoli Marijin dom uredili u crkvu.